Veliko plavetnilo (Le Grand Bleu, 1988.)

Piše: Vanja

Veliko plavetnilo (Le Grand Bleu, 1988., 168 min.)

Redatelj: Luc Besson

Glume: Jean-Marc Barr, Jean Reno, Rosanna Arquette

 

Možda s pravom a možda i ne, filmski su ga znalci nerijetko nazivali francuskim Stevenom Spielbergom; iako možda postoje neke sličnosti ili paralele, ja ih ipak, kao laik a i zbog nekog osobnog rešpekta prema obojici, volim držati odvojenima u njihovim svjetovima. Gledajući filmove napreskok i manje-više naopako, jedno od starih redateljskih ostvarenja koje je davne ’88. godine Luc Besson predstavio na Cannesu oborilo me nakon svih kojima me zasipao i oduševljavao godinama. Znam da mu je opus bogat i raznolik, od teške drame,  svemirskih peripetija, rada u svojstvu redatelja, kao i onoga, u svojstvu scenariste (ili oboje). Uvijek uspije oduševiti ili barem zadovoljiti, ali ovo? Ovo je uradak od onih osobito stiliziranih – možda se ponekom gledatelju čini čak form over substance, ali ja ga nisam tako shvatila. Nekome tko je napravio Le Grande Bleu, prvu i jedinu Nikitu i Leona (u kratkome vremenu, onih tamo godina), ne može se poreći nadarenost, posvećenost i vizija, sve i da ništa drugo nije uradio. No jest – godinama mi daje maštovite, dotjerane i vizualno očaravajuće projekte koji počesto drže upravo fantastičnom kombinacijom krajnje ozbiljnih tema tu i tamo obojanih briljantnom komikom ili obratno, ponekad i filmove od čijeg kipućeg sadržaja i neobične izvedbe skoro prokipi i – mozak (tko Bessona zna, zna i o kojem točno filmu govorim, samo što tu nije redatelj već scenarist).

No, nazad na tračnice. Možda su u pitanju ove velike vrućine, pa i sam naziv pruža osjećaj ugode. Ovo mi je bilo neobično iskustvo, čak i unatoč činjenici da je takvo što sasvim očekivano od njega. Jednostavno, o filmu inače ne čitam ako ga namjeravam gledati, a ovaj gledah nekad davno, gdje mi ostade tek lagani dojam plutanja u ogromnom akvariju u kojem podmorska stvorenja izvode svoje rituale. I sama sam provela dobar komad vremena uživajući u beskrajnoj vodi no bukvalno kao elementu, s priličnim osjećajem nekakve plutajuće nirvane po svršetku – kao da sam meditirala. Mjesecima.

Veliko plavetnilo priča je o dvojici dječaka, njihovom djetinjstvu uz more i načinima na koje ih je obuzelo, odgojilo, obilježilo. Jedan je veći i jači, “domaći”, Enzo Molinari (Jean Reno), a drugi – “Francuz”,  Jacques Mayol (Jean-Marc Barr), čiju je glumac nevjerojatnu fascinaciju i ljubav prema vodi koja ga je kao maloga jako povrijedila odglumio za čistu desetku. Obojicu ih voda privlači do mjere koju možemo nazvati opsesijom, jer odmalena rone bez kisika (free diving, kako se to kaže?), a odrastaju odvojeni, obojica nastavivši na svoje načine istraživati beskrajne azurne dubine koje – s mjesta gdje završavaju svoje pohode – ne izgledaju uvijek prijatno, već tamno i hladno, nepraštajuće. “Francuza” sudbina vodi daleko od obala Grčke i Mediterana gdje su izranjali novčiće, u Ameriku, ili majci koja je njega i oca već prije ostavila ili jednostavno – novim morima. I dok odrasli Enzo zarađuje novac na jugu Italije izranjajući i (vjerojatno) prodajući sitnice s davno potopljenih brodova, trseći se titulom svjetskog prvaka u slobodnom ronjenju, Jacques visoko u planinama Perua spašava dragocjeni stroj koji je propao kroz led na tko za koliku dubinu ispod bijele kore. Enzo će, šepureći se poput pauna u kupaćem kostimu na kojem je, naravno, otisnuto njegovo ime, jedne prigode izroniti i stručnjaka koji je zaglavio u olupini te zaraditi malo pristojniju svotu koju će potrošiti na dvije najbitnije stvari: bojanje krša od vozila (neki prastari Fićo ili čak preteča) i…“I’m gonna find me a Frenchman“. Krenut će u potragu za svojim davnim rivalom.

Sam koncept ronjenja bez kisika i boravak u dubinama među ribicama, na površini s dupinima ili skačući u ledenu vodu ispod prokinute sante leda čini mi se idealnim izazovom za Bessona. Tu se fotografijom ne može pogriješiti, scenarij bar Bessonu nije teško slupati, a voda kao element (kojih je redatelj poklonik i u nekim drugim dimenzijama, jel’…) ovdje čini praktično idealno okružje za traženje i propitivanje kako samoga čovjeka, tako i onoga što ga čini, okružuje i čemu se posvećuje. Malo mu miješa prioritete, no s umjetničke strane gledajući, posve nebitno. Ocean je ono što privlači ljude ćutljivom i zagonetnom Jacquesu, kako Enza i tako i šašavu njujoršku agenticu osiguravajućeg društva Johanu Baker (Rosanna Arquette). Ocean je ono što ih i razdvaja, jer očito je kako mu je kudikamo ugodnije hranjenje murine, stijenje, morski val ili vožnja na peraji dupina.

Za razliku od smirenog i moru posvećenog Jaquesa, vječnoga dječaka i Petra Pana čije je more Neverland, prilična mu je suprotnost nadobudni iako dobrodušni Enzo. On je narcisoidni vječni momak koji se, valjda po talijanski, još uvijek plaši matere, što nadomješta svojom vanjskom pojavnošću i enormnim egom, no svejedno u ukupnosti predstavlja lik koji je vječni izvor zabave, uz brata Roberta koji mu je i pratnja i netko na koga će se istresati i menadžer i što sve ne.

Ako imamo već dvije morske zvijezde, Enza i Jaquesa, koji će se tijekom cijeloga filma nadmetati tko će zaroniti/ostati dublje pod vodom bez kisika, more je sigurno treća, jer mu Besson nije ni sekunde manje pozornosti posvetio nego li stvarnim glumcima. (Glupo zvuči. I more je stvarno, samo ono ne glumi.) Uhvaćeno besprijekornom kamerom, Veliko plavetnilo propraćeno je nevjerojatnim zvucima soundtracka koji je skrivio redateljev čest suradnik Eric Serra, gdje njegova „Le Grand Bleu Overture“ magiju dubina lako pronosi i kroz ekran, zadivljujući, proganjajući. Iako okarakteriziran od većine kao akcijsko/avanturistički, a u biti drama/tragedija, ovaj film daje mnogo razloga zbog kojih ga je lako zavoljeti. Od scena tako čistih i prirodnih često zaboli a i zasuzi oko, ne ostajemo uskraćeni ni za crescendo (ne baš u pravom smislu riječi – ali!) natjecateljskih trenutaka dvojice prijatelja – rivala.

Ono što bi u Americi bio blockbuster, to je Le Grand Bleu bio u Francuskoj, kako prvotnim proračunom, tako i zaradom. Interesantno je i to da je za prikaz u SAD-u isječeno gotovo pola sata filma, te je The Grand Blue imao mnogo višu gledanost u odnosu na ostale „strane“ filmove. Besson, iako mlad redatelj s tek 29 godina, dugo je vremena pripremao film, osobito se misleći kome dodijeliti ulogu Jacquesa, gdje su ponudu dobili (i odbili) Christopher Lambert i Mickey Rourke. Ne znam kako bi se iznijeli s tom smirenošću, odaljenošću i ljubavi koju je uspio u liku Jacquesa otjeloviti Jean-Marc Barr, no draga mi je danas njihova odluka. Barrova nevinost u čovječjem obliku i spretnost među morskim bićima neobična je i dirljiva. U novčaniku, umjesto dragane, djece ili barem psa, Jacques nosi slike svojih prijatelja delfina.

I sam očaran morem i stvarnim slavnim free-diverom Jacqesom Mayolom (iako film nije posvećen njemu, nego Bessonovoj kćerki), tad mladi Besson zasigurno se nametnuo profesionalnošću, izborom teme i pristupom istoj, škrtim ali odgovarajućim scenarijem. Besprijekoran nije, no kome se svidi, voljet će ga i često se častiti ljeti njegovom azurnom paletom i glazbom bez premca.

Izuzetan, ugodan i smirujućih tonova ne samo u glazbi, Le Grand Bleu laganog je ritma, svejedno zanimljiv i nepredvidljivih zapleta, ne žuri ni početi ni završiti, već upija gledatelja svojim tempom. Iako će netko radije to okarakterizirati kao „davi“ (ako ništa, zbog duljine), ovaj film ima neku čaroliju koju tek rijetki poput Bessona uspiju izvući iz gotovo svakog svoga filma. Očita je moja pristranost, znam… ali pretjerala nisam.

4 komentara za “Veliko plavetnilo (Le Grand Bleu, 1988.)

  • Anonymous says:

     izborom tebe i pristupom

  • Vedrana Vlainić says:

    jaoo, ne znam zašto, ali mene je ovaj film nevjerojatno isfrustrirao nakon gledanja 😀 dobar, izvrstan čak što se tiče načina kako je snimljen i glume i svega, ali Rosanna Arquette mi nije sjela baš. a niti Jacques (odlično odglumljen, vjerujem da je preneseno sve što je redatelj htio, ali lik sam po sebi mi je nekako…nedorađen…ne znam, falilo mi je uvijek ono “nešto”). izuzev što je Barr fakat lijep za gledati, to ne mogu osporiti… :pklasik, svakako, ali ne vjerujem da ću ga ikad ponovo gledati, a dugo je već vremena prošlo… :)

  • Vanja says:

    Mislim da sam baš tome (malo općenitije, naravno) posvetila pretposljednji paragraf. :DAli ja sam opsjednuta tim filmom, tj. uđe nešto u mene kad ga gledam. Znam da mnogi reagiraju upravo kao ti. 😀 I nisam objektivna, toga sam svjesna. Pokušavam biti, ali sretno se utješim nazivom ove naše stranice i molim se da ga ne promijene (stavka “amateri”) … ;)Kad pomislim u što se sve petljao zadnjih godina (Lockout, na primjer), dođe mi da ga pljunem, ali jbg, kad ga previše volim 😀

  • swvi says:

    genijalan film, genijalno napisana recenzija :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.