Valcer ljubavi (2011.)

Piše: Vedrana Meašić

Vodeći se onim da dosta ljudi pročita prve dvije i zadnje dvije rečenice oduljih recenzija da bi znali što ih po prilici čeka, a opet izbjegli neke dublje analize, krećem ravno u glavu: volim ovaj film, možda i više nego što mi je ugodno priznati. A znate kako to znam? Jer, iako sam ga već dvaput pogledala, kad sam danas odlučila nešto o njemu i napisati, išla sam još jedanput baciti pogled samo na početak, da ga se prisjetim jer sam ga u drugom gledanju uhvatila na telki i to ne od početka, a završilo je tako da sam se jedva-jedvice odlijepila od ekrana pogledavši gotovo pola filma, a činilo mi se da je prošlo najviše 10-15 minuta! Ono što je u njemu apsolutno čarobno jest atmosfera. Nevjerojatno je atmosferičan i sugestivan, uvuče vas a da niste ni svjesni što se dogodilo… No idem sada pokušati biti malo manje subjektivna i napisati što možete očekivati.

Kao uvod mi je zapravo izvrsno poslužio sjajan članak dr. sc. Vanje Polić Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio, koji se dotiče Sare Polley, redateljice i scenaristice filma Take This Waltz (u nas prevedena kao Valcer ljubavi). Take This Waltz njezin je drugi film koji potpisuje u potpunosti, no kako odiše takvom zrelošću, profinjenošću, pronicljivošću i istančanim osjećajem za detalje, čini nam se kao da je dvadeset i drugi.

4

Ovaj film određenim sentimentom podsjeća na izvrstan My Life Without Me (2003.), u kojem se Polley, ondje u glavnoj ulozi, nađe u donekle sličnu položaju (iako uz posve drukčiju pozadinu i razloge) kao i protagonistica u Waltzu i za koji volim misliti da ju je inspirirao za ovaj uradak. Kako bilo, ako vam se svidi/o ovaj, velika preporuka i za My Life Without Me.

Kostur priče izgleda otprilike ovako: 28-godišnja neostvarena spisateljica/sanjarka Margot (Michelle Williams), iako je već pet godina u prilično skladnu braku s autorom kuharice o piletini Louom (Seth Rogen), započinje intenzivan flert s umjetnikom Danielom (Luke Kirby) kojeg igrom slučaja upoznaje dok je na spisateljskom zadatku izvan Toronta, a potom, još većom igrom slučaja, dok dijele taksi od aerodroma, shvati da žive u istoj ulici – točnije, kuća nasuprot kuće.

I dok nam se Margot otpočetka čini kao osoba nemirna duha, no istodobno infantilna i sklona melankoliji, pa i depresiji, Lou u opreci s njom djeluje kao prava dobrica, drag, ljubazan i pouzdan čovjek koji nogama stoji čvrsto na zemlji, no pomalo neinspirativan, što Polley veoma umješno dočarava njegovim isključivim pripremanjem piletine i pisanjem kuharice gdje su svi recepti varijacija na istu temu. Kad se pojavi Daniel, Margot od prvog trenutka ostaje očarana tim klišejem „visokog, tamnog stranca“ koji kao da je čita između redaka, onako kako njezin muž, čini joj se, nikada nije uspio. Kemija je snažna i obostrana, no iako se Margot čak trudi biti iskrena, pragmatična i fer (ne skriva da je udana, ne govori loše o svom suprugu, Loua čak i upoznaje Daniela, smišlja plan o 30 godina vjernosti i onda jednom jedinom poljupcu), situacija joj izmiče kontroli i hrva se s emocijama na sve strane, što u određenom trenutku eskalira… Pa, vidjet ćete kako.

3

Ako vam se sve to čini već viđeno i pomalo otrcano, imate apsolutno pravo jer sam sadržaj naizgled doista ne nudi ništa novo. No tu dolazi ono gdje je Polley posao izvela doista briljantno, počevši od castinga, gdje Michelle Williams doslovno nosi film koliko je uvjerljiva. Možemo misliti o Margot što god hoćemo, no činjenica je da ju je Williams odigrala toliko stvarnom i životnom, onako djetinjastom i željnom pozornosti, punom pritajenih žudnji koje joj se zaista vide na licu sve do jedne, da je često istodobno želimo i ispljuskati i zagrliti. Iako sam za Setha Rogena u dosta navrata pročitala da ga smatraju promašenim za ovu ulogu, ne slažem se uopće, iako, priznajem, to može imati veze s tim što ga i inače stvarno volim. Ipak mislim da je idealan za ulogu ovoga pomalo šlampavog i više nego simpatična čovjeka bez zle kosti u tijelu, koji svim srcem voli svoju ženu. S Louom tijekom filma definitivno najviše suosjećamo i ne može se poreći da je to dijelom baš i zbog dobrohotne pojave simpatičnoga Rogena.

Luke Kirby, Kanađanin kao i Rogen, uspješno dočarava hipsterskog slikara koji za život zarađuje voženjem rikše i koji je vrlo jak na riječima (najočitiji je primjer erotična scena s martinijem, kao ekvivalent sceni odglumljena orgazma iz Kad je Harry sreo Sally, samo u svojoj ozbiljnijoj, emotivno i seksualno nabijenoj varijanti). Sjajna je i Sarah Silverman u sporednoj ulozi Louove sestre i Margotine prijateljice, alkoholičarke Geraldine, kroz koju u ključnom trenutku filma progovara redateljičin glas dok se obraća Margot govoreći joj da, parafraziram, u svakom životu postoji rupa, no nije rješenje luđački je pokušati popuniti.

2

No ono što sam na početku spomenula i na što se moram ponovno osvrnuti jest ta predivno sugestivna atmosferičnost filma, dijelom zbog pogođenih lokacija (Toronto djeluje poput kakva hipsterskog raja) i retra koji se provlači što kroz Margotinu odjeću, što kroz uređenje interijera i posve pogođenu glazbu koja prati film. Boje su divne, ljetne, žive, no pomalo zagasite, zrak gotovo opipljiv onako ljepljiv, ljudi stvarni, nimalo jednostrani, nego zajebani svaki na svoj način. Možete ga namirisati, čuti, osjetiti – djeluje kao prava sinestezija s isprepletanjem toplog ljeta, Leonarda Cohena, divnih interijera i eksterijera, i to sve čak i ne spominjući najjači Polleyn adut – emocijama i erotikom nabijenu priču koja vas uvuče i ne pušta.

Polley se mnogo poigrava i simbolima kojima postiže višeslojnost zbog koje je film zanimljiv i nov na drugo, treće i daljnje gledanje. Primjeri su brojni: Louovo inzistiranje na piletini koje nam pokazuje da ne želi van iz svoje zone ugode, javno prokazivanje preljubnika na samom početku, uobličeno poput igrokaza, no i dalje pomalo uznemirujućeg učinka i na nas i na Margot, zanimljiv Danielov crtež podvojene Margot, prikaz s jedne strane mladih, a s druge starih golih ženskih tijela pri tuširanju nakon aerobike u bazenu, gdje jedna od starih žena govori kako sve što je novo u nekom trenutku postane staro… No jedna od najboljih scena jest ona na disko-vrtuljku uz glazbenu podlogu „Video Killed the Radio Star“, gdje se bez ijedne riječi dobiva potpun dojam emocionalnog stanja protagonistice i njezina grubog povratka u stvarnost.

I ono što je najbolje, ovaj vas film, garantiram, neće ostaviti ravnodušnima. Možda vas i naživcira, ali ostavit će dojam. Kada završi, poželjet ćete ga prokomentirati s osobom s kojom ste ga gledali, a ako ste ga gledali sami, veoma je moguće da ćete odmah otići na net vidjeti što tamo ekipa kaže, kako su ga doživjeli, kako tumače kraj i je li Margot kuja, djetinjasta šiparica ili žena koju zapravo treba žaliti jer si ne dopušta biti sretnom. I kimat ćete glavom na svaki od tih zaključaka, s potpunim razumijevanjem i onih naživciranih i onih dirnutih.

5

Slabe točke? Socijalno idealiziran prikaz mladih ljudi u kasnim dvadesetima koji slabo rade, a dobro žive, no svakako dokoličare i zbog silna se viška vremena, da budem i malo cinična, i uspiju dovesti u ovakve nemoguće situacije. Fino je njima tamo u Kanadi, dalo bi se sarkastično prokomentirati, ovaj vozi rikšu i nešto tamo crtkara, a priušti si prekrasan loft od kojeg nam rastu zazubice. No nemojmo mu to uzeti previše za zlo, filmove često i gledamo da se maknemo od teške svakodnevice gdje je i radom teško doći do pristojnog života. A ovaj bi stvarno bilo šteta zbog toga otpisati jer je pravi slatkiš za osjetila.

I još ću zadnjom rečenicom posve jeftino i beskompromisno pokušati kupiti sve vas kojima se nije dalo čitati sve jer sam zbog entuzijazma stvarno razdužila preko svake mjere, a još se nećkate biste li mu dali priliku: Michelle Williams je gola golcata u ne baš kratkoj sceni pod tušem s još pet-šest posve golih teta!

4 komentara za “Valcer ljubavi (2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.