Urotnik (2010.)

Piše: Franjo Maricic

Urotnik (The Conspirator, 2010., 122 min.)

Redatelj: Robert Redford

Glume: Robin Wright, James McAvoy, Tom Wilkinson, Kevin Kline, Justin Long, Evan Rachel Wood, Danny Huston, Stephen Root, Colm Meany, John Cullum

 

Moram priznati da uvijek tri puta promislim prije nego bacim oko na film povijesne tematike i često ostanem razočaran. Urotnika sam odlučio pogledati nakon višednevnog razmišljanja, ignoriranja i izbjegavanja samog čina gledanja, međutim ne samo da me nije razočarao, već me izuzetno ugodno iznenadio. Velike zasluge za to pripadaju redatelju Redfordu, koji je od potencijalno zamornog materijala napravio u najmanju ruku odličan film, koji možda ostane relativno (nepravedno) neprimjećen zbog tematike koja nije osobito privlačna širem krugu gledatelja.

Priča započinje gotovo samim završetkom Američkog građanskog rata i uspješnim atentatom na predsjednika Unije Abrahama Lincolna. Sedmorica muškaraca i jedna žena bivaju uhapšeni i optuženi za urotu sa ciljem ubojstva predsjednika, potpredsjednika i državnog tajnika te im slijedi suđenje pred vojnim sudom koji ih je praktički već unaprijed proglasio krivima. I dok zapravo i nema sumnje u krivicu muškaraca koji su planirali atentat, film se usredotočuje na vlasnicu pansiona u kojem su boravili urotnici, Mary Surratt (Robin Wright), ujedno i majku jedinog odbjeglog urotnika. Mladi ratni heroj Unije, Frederick Aiken (James McAvoy), odlučuje se posvetiti odvjetničkoj karijeri i dobiva zaduženje braniti Mary Surratt na suđenju. Nakon što nevoljko prihvati tu zadaću, otkriva da stvari možda i nisu baš onakve kakvima se čine pa započinje potragu za istinom u kojoj mu gotovo nitko ne želi pomoći. Rastrgan između vlastitih osjećaja i utjecaja okoline, započinje tešku bitku vođen svojim izuzetnim osjećajem za pravdu.

Urotnik posjeduje sve potrebne sastojke zbog kojih se lako mogao pretvoriti u napornu povijesnu dramu koju će gledatelj brzo zaboraviti. Svi „simptomi“ su prisutni – povijesna priča koja je više-manje poznata i već puno puta prežvakana, dugotrajno suđenje, pa i glumačka postava kojoj na prvi pogled nedostaje zvijezda blockbuster kalibra: sve su to potencijalni razlozi zbog kojih će možda mnogi zaobići ovaj film u širokom luku. Međutim, Robert Redford uspio je snimiti pravu malu poslasticu koju bi bilo šteta propustiti. Nagledao sam se raznih filmova s vrhunskom fotografijom koja sama po sebi opravdava status filma kao sedme umjetnosti, i nisam očekivao ništa slično od Urotnika, ali moram priznati da sam u nekoliko navrata ostao zapanjen vizualnim dojmom koji me na trenutke uspio pretvoriti u ono slavno tele koje iz nekog razloga bleji u šarena vrata. Fotografija i izbor kuteva kamere u određenim trenucima, osim što vizualno djeluju besprijekorno, savršeno funkcioniraju i u postizanju željene atmosfere i prenošenju emocija pojedinih likova. Priznajem, možda sam i bolovao od nekih predrasuda prema Redfordu kao redatelju, ali ovim me filmom definitivno uvjerio u svoje sposobnosti. Ako ga sretnem u gradu, sigurno ću mu platiti piće.

Iako u glumačkoj postavi nema zvijezde najvišeg statusa, treba reći da jedna takva ni ne nedostaje. Možda bi čak i previše skrenula pozornost na sebe. Izuzetno cijenim Robin Wright kao glumicu, ali čak ni ona nije „preuzela“ film, iako je njena gluma na uobičajeno visokoj razini. Moram spomenuti i Kevina Klinea, kao i Toma Wilkinsona, koje sam gledao s velikim užitkom iako nisu proveli previše vremena na ekranu. Danny Huston (u ulozi tužitelja Josepha Holta i direktnog suparnika Fredericka Aikena) gotovo je besprijekoran i odlično se snašao u svojoj ulozi, jednako kao i Colm Meany i Stephen Root, a John Cullum (kojeg rado pamtim kao Hollinga iz Života na sjeveru) oduševio me makar se u filmu pojavljuje svega na dvije minute. Naravno, da ne bih sve samo hvalio, moram reći da mi se Justin Long svojom izvedbom nikako ne uklapa u ostatak glumačke ekipe i nije ostavio nimalo uvjerljiv dojam. Možda je pretjerivao pripremajući se za ulogu, budući da je u skoro svakoj sceni pijan (ili na dobrom putu), pa je zanemario ostale aspekte svog lika. Ni Evan Rachel Wood (glumi Annu Surratt, kćer optužene Mary Surratt) me nije posebno oduševila, iako njezina izvedba nije loša i sigurno je bar za klasu bolja od Longa. Što se tiče Jamesa McAvoya, nije mi se činio posebno dobrim na početku filma (možda je Long utjecao na njega), ali kako je film odmicao postajao je sve bolji. Možda je na trenutke djelovao i nespretno, no uspio je oživjeti složen lik Fredericka Aikena na zadovoljavajuć način i moram biti fer i priznati da nije imao nimalo laku zadaću.

Urotnik, naravno, nema soundtrack koji su radili Black Eyed Peas, Elton John ili  Lady Gaga pa bi bilo vrlo lako potpuno zanemariti glazbenu podlogu kad ona ne bi funkcionirala na tako kvalitetan način. Ponekad je nenametljiva, gotovo neprimjetna, a u drugim trenucima nosi veliki dio samog doživljaja pojedinih scena i odlično oplemenjuje vizualnu komponentu filma. Mogao bih reći da djeluje upravo onako kako bi to uvijek trebalo biti, osim kada je riječ o mjuziklu ili filmu slične tematike.

Iako neću otkrivati završetak filma, spomenut ću da sam se uplašio uobičajene boljke holivudskog filma, tj. pretjeranog emocionalnog udara na intelektualni integritet gledatelja, jednako kao i prevelikog idealiziranja. Ipak, ni tu me film nije razočarao – završetak je izveden na sasvim primjeren, nepretenciozan način i sa savršenom mjerom. Urotnik nenametljivo uvlači gledatelja u svoju priču i s lakoćom ga vodi kroz suđenje Mary Surratt i sve ono što ga okružuje, kao i kroz složena emotivna stanja likova, bez pretjerivanja i dosađivanja, istovremeno pružajući iskonski filmski užitak u svakom svom segmentu. U svakom slučaju, s nestrpljenjem ću čekati sljedeći Redfordov redateljski uradak, a do tada ću nositi u džepu lovu za ranijespomenuto piće. Nikad se ne zna…

Jedan komentar za “Urotnik (2010.)

  • Maxima says:

    Meni dosta klasičan redfordofski pristup, s tim što se ne bih složila da je film “neprivlačan” zbog tematike – ili pak ja živim u zabludi da dosta ljudi zbilja voli povijesne filmove.

    Postava je skoro pa zvjezdana, ipak su tu ljudi koji su se pokazali masom jakih potpornih uloga (Wilkinson, Robin Wright…etc, da ne duljim).

    Ukupni izbor casta? Možda bih ja umjesto McAvoya (u početku) isto stavila nekog drugog, ali nije bio loš, iako je njemu najviše falilo “ono nešto” (ja nikad ne znam to uobličiti riječima, autentičnost? Ne znam…)

    Film je gledljiv, definitivno, i to bi bilo to. Ovakva se tematika da i bolje odraditi, osobito kad to radi Redford, no u prosjeku – treba ga pogledati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.