Timbuktu

[A. Sissako, 97 min, 2014.]

9

REŽIJA

Abderrahmane Sissako

SCENARIJ

Abderrahmane Sissako, Kessen Tall

GLUME

Ibrahim Ahmed, Toulou Kiki, Layla Walet Mohamed, Mehdi A.G. Mohamed, Abel Jafri, Adel Mahmoud Cherif, Salem Dendou

SAŽETAK

Panoramska, meditativna, poetična slika sudara različitih kultura i tumačenja vjere u okruženju siromaštva.

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Timbuktu je nekada bio središte afričke islamske kulture, trgovine i obrazovanja. Timbuktu danas je siromašan, čak bijedan grad i po standardima Trećeg svijeta. Ako ćemo iskreno, ni ti slavni dani nisu bili naročito slavni, jer je moć Timbuktua počivala na trgovini robovima, ali to ne znači da je ijedan grad zaslužio takvu sudbinu. U modernoj, postkolonijalnoj državi Mali sjeverni dio na rubu i u Sahari, gdje je Timbuktu smješten, njezino je slijepo crijevo. Također je i predmet spora između siromašne i nezainteresirane centralne države i lokalnih nomadskih plemena koja žele nezavisnost. U taj spor su se umiješali islamistički militanti, okupirali nebranjeni grad i jedno vrijeme (do francuske vojne intervencije) u njemu provodili vlast.

Film Abderrahmana Sissakoa Timbuktu smješten je u taj period i predstavlja manje ili više panoramsku, meditativnu sliku sudara različitih kultura i tumačenja vjere u okruženju siromaštva. Prvi kadar koji vidimo su džihadisti u lovu na gazelu. Oni se očito zabavljaju: voze se džipom po pustinji i pucaju iz automatskog naoružanja, namjera im nije (još uvijek) ubiti životinju, nego je dobro izmoriti. Njihova sljedeća zabava isto uključuje oružje: oni pucaju na plemenske maske i drvene statue idola, bogohulne po njihovom tumačenju vjere. Potom se vozikaju kroz grad i deklamiraju nova pravila u skladu sa šerijatskim pravom. Zabranjeno je pušenje. Zabranjena je muzika. Zabranjeno je zadržavanje na ulici. Zabranjen je čak i nogomet. Žene moraju biti pokrivene od glave do pete – čarape i rukavice su obavezne. Lakši prestupi se kažnjavaju bičevanjem, teži (poput ubojstva ili preljuba, što god se pod njim podrazumijevalo) kamenovanjem do smrti.

black swan

Ta panoramska slika okupacije dana je iskreno, ali istovremeno i lirično i refleksivno. Nema pojednostavljivanja i pamfletske demonstracije stava, ali nam je ipak savršeno jasno kako stvari stoje. Vođa džihadista (Dendou) pokušava istrenirati mladog momka da snimi motivacijski govor. On se također nađe u procjepu kada mu se suprotstavi mudri i smireni imam (Cherif) koji ima svoju, smireniju i tolerantniju verziju Islama. Iako je muzika zabranjena, džihadisti nisu skloni kažnjavanju onih koji pjevaju u slavu Alaha. Lokalnu “vješticu” ne diraju, boje se.

Vidimo brutalne mjere, kažnjavanja i vjenčanja na silu, uz otmicu, ali i dostojanstven otpor novom stanju stvari. Žena koja objašnjava da a rukavicama na rukama ne može prodavati ribu je slika i prilika novonastale apsurdne situacije. Scena s nogometnom utakmicom bez lopte jedan je od najpoetičnijih momenata u filmu, ne samo ovom, nego i generalno.

TUP1

Upravo u tom dostojanstvenom otporu upoznajemo i naše glavne likove, obitelj nomadskih stočara, jedinu preostalu u pustinjskom predjelu malo izvan grada. Kidane (Ahmed) je jednostavan, dobar i mudar čovjek kome trenutno odgovara samoća i nada se da to izvanredno stanje neće dugo trajati. Njegova žena Satima (Kiki) je ponosita. Njihova kćer (Mohamad) njihova je ljubimica. Njihovo malo krdo krava njihovo je jedino bogatstvo. Oni se drže zajedno i pred novim vlastima i uopće. Možda imaju sreću što ih posjećuje Abdelkerim (Jafri), čovjek dovoljno pametan da ne bude sitničav prema sitnim prijestupima. Međutim, kada susjed iz bijesa ubije Kidaneovu omiljenu kravu imena GPS (dokaz da je neka tehnologija stigla i do tog napaćenog dijela svijeta, ovdje dana s toplinom, a ne u svrhu jeftinog smijeha), nešto u Kidaneu puca i on se kreće obračunati sa susjedom. Po nesreći pištolj opali i Kidane je sad u problemu sa džihadistima…

Vrijednost ovog filma nije toliko precizan i faktografski prikaz događanja u okupiranom gradu u državi bez države. Film čak nije ni snimljen tamo (iz jasnih razloga), premda pustinja Mauritanije sasvim solidno “igra” lokaciju. Vrijednost ovog filma je emocija i zapravo ljudska perspektiva u neljudskim vremenima. Pustinjski pejzaži, brutalnost i sjeme otpora (mana zbog koje režimi “čvrste ruke” padaju je njihov kronični nedostatak smisla za humor i čovječno sagledavanje stvari) savršeno su usklađeni s meditativnom muzikom Amina Bouhafe.

TUP2

Malijsko-mauritanski redatelj Abderrahmane Sissako zapravo je čovjek ljudskih sudbina i emocija, što je demonstrirao u svojim filmovima Bamako (2006), Waiting for Happiness (2002) i Life on Earth (1998). Njegov pogled je širok, a opet po potrebi fokusiran i pun razumijevanja. Njegovi filmovi su zapaženi u Cannesu. Timbuktu je vrhunac njegove karijere, kako u smislu nagrada i primijećenosti u svijetu (sedam nagrada Cesar, nominacija za Oscara), tako i u smislu urgentnosti, poetičnosti i emocije. Zaista izvanredan film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.