This Must Be the Place

[P. Sorrentino, Ita/Fra/Irska, 118 min, 2011.]

8

REŽIJA

Paolo Sorrentino

SCENARIJ

Paolo Sorrentino, Umberto Contarello

GLUME

Sean Penn, Frances McDormand, Judd Hirsch

SAŽETAK

'Ovo mora da je to mjesto' ono je što zovemo filmić. Toliko ga volimo da mu tepamo.

9,2

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

Uvijek ima redatelja čiji razvoj ispustite iz uvjerenja, ili puke slučajnosti, svejedno. Onda vas oni, srećom, epski nadmudre, pa snime, na primjer, Veliku ljepotu. Sljedeći korak uvijek je nadoknađivanje propuštenog, sagledavanje iz čega je remek-djelo proizašlo. Otkrivanje naznaka filmskih ljepota u cvjetanju. Naš prvi korak u prošlost nije bio užurban, ali je pravovremen.

Priča je, kako polako otkrivam(o) kod Paola, uvijek na putu da uspije samo dok se šetka rubom provalije. Ona živi i hrani se opasnošću od neuspjeha. Tako da, ako je polazni zaplet u This Must Be the Place lov po Americi na naciste Hitlerove Njemačke (u sadašnjem vremenu), sasvim je poželjno u ulozi detektiva vidjeti usporenu i od sposobnosti fokusiranja operiranu rok zvijezdu, u penziji. Vrlo je također poželjno da se skoro pola filma ne bavimo tom tematikom, već da budemo u, npr., Irskoj, državi koju mnogi bivši i penzionirani biraju za izgnanstvo.

BOND 2

Penn glumi Cheyenne, odraslog čovjeka i tu ex rock-punk zvijezdu. Živi povučeno u Dublinu, oženjen je Frances McDormand (inače je žena vatrogasac, dajte na našim jezicima to zanimanje u ženskom rodu), i ima jednu prijateljicu. Vuče neku korpu iz supermarketa, sve da bi je zamijenio koferom koji vuče drugu polovicu filma. I u kojem je uglavnom šminka i, slutim, preparati za kosu. Ponaša se kao veliko dijete, ali to nekako radi na skroz odličan način, izbjegavajući sve one dosadne dječje osobine. Prestao se baviti glazbom, ma da izgleda prespreman za scenu, i nešto gadno stoji iza te odluke. Emotivno je negdje između depresije i dosade, objašnjava. Odlazak od glazbe nije našao čime ispuniti, i dvadesetak godina obrće pedale bicikla života, iako zna da mu je pao lanac. Kad mu se tata, s kojim nije razgovarao posljednjih tridesetak godina, razboli, on odlazi u Ameriku, no ne stiže na vrijeme. Stari umire. Smiješno je za njega reći da je nešto odlučio, ali eto, odlučuje završiti očevu potjeru za nacijem, za kojeg se ne zna je li uopće više živ, koji mu je tatu ponizio u jednom od logora tijekom Drugog svjetskog rata. Žanrovski tad iskoračujemo iz dramice u film ceste, do samoga kraja.

Sorrentino (Il DivoLa grande bellezza) je u ovom svom prvom izletu iz Italije ispunjavao sebi mnoge želje. Penn je pao na scenarij, ali druge glumce koje je želio dobivao je raznim otvaranjima srca – Frances je rekao ili ona, ili ubija tu ulogu, s Hirschom je imao nijemi sastanak – sjedili su i šutili, dok se nisu razišli svjesni da će raditi zajedno. Pored rada s tim i baš tim glumcima, Paolo je želio svoje scene u američkim barovima s dugim šankovima, zalogajnici, na benzinskoj stanici, motelu i putu čiji se kraj nazire u dodiru beskrajnog plavog neba i pustinje. I nijednu nije shvatio olako. Iz svake vidiš da ju je snimio netko sa strane, svaka je upečatljiva skoro pa napadnom vizualnom ljepotom, svaka je obojena pravom muzikom. U svakoj su ljudi koje upoznajemo digli ruke.

BOND 3

Izbjegavam već četiri odlomka reći kako ovo nije film nad filmovima. Ako se za neko ostvarenje može reći da valja u pojedinostima, a škripi u cjelini, to je ovo. Previše motiva, previše lutanja. Istina je da i nekoherentnošću podsjeti koliko smo se, može biti, ušemili u očekivanjima od filma u smislu forme i strukture, ali istina je i da zna da djeluje kao nešto što vapi za montažerskim škarama ili scenarističkom akrobacijom, kakve dobivamo u Velikoj ljepoti. Skoro sve što je moralo uvjerljivije i sigurnije nositi scenarij i motivaciju između dvije špice (odnos oca i sina, nacizam i osveta, pronalaženje tog mjesta iz naslova) neizgrađeno je, ugušeno ili prekriveno detaljiziranjem, malim slatkim pričama ili mise-en-scèneom, koji kao da je iz nekog drugog umjetničko-dokumentarističkog filma, čini se.

Zašto je u apsolutnim preporukama? Sorrentino je režirao, i za malo promašio. Penn je to odigrao i izvukao, može se reći, na integritet. Malo kome bi prošla onakva gluma kao nepreseravanje. Možda nitko ne bi našao tu liniju između savršenstva i nadrealnosti. Potpomognut scenarijem briljira u momentima kada infantilnost njegova lika izbija u prvi plan. Ubitačne duhovite komentare, izrečene iz vizure naivnosti djeteta, govori šatro nonšalantno, kao stvarno dijete. Pa im se cereka svjesnošću odraslog čovjeka. Vedrina kojom nas tada zaspe taj je esencijalni sastojak i suštinska potreba koje postaješ svjestan istog momenta kada je zadovoljiš.

Ovo mora da je to mjesto savršen je naslov savršene pjesme Talking Headsa. Ovo mora da je to mjesto je i ono što zovemo filmić, toliko ga volimo da mu tepamo. Toliko je cool.

Jedan komentar za “This Must Be the Place

  • Marcus says:

    objektivnim merilima, sigurno ne najbolji, ali meni svejedno najdraži sorrentino. bez obzira na par scena koje su pomalo off (kao ona sa byrnom). bez obzira na formulični american indie kraj. bez obzira na začudnost same sebe radi. i ovo ne govorim samo kao bivši darker.

Leave a Reply

Your email address will not be published.