Third Star (2010.)

Piše: Vedrana Vlainić

Kao i uvijek kada mi se određeni glumac ili glumica nađu pri vrhu liste opsesija, njegova/njezina filmografija obavezno se pomno istraži i uvrsti na moj vječnorastući popis filmova za pogledati te čeka svoj trenutak kada će zaigrati na 15-inčnom zaslonu mog monitora. Third Star je, tako, svojih sat i pol dočekao jednog tužnog radnog vikenda, kada sam impresivnim dedukcijskim procesom koji bi i samoga Sherlocka Holmesa posramio, procijenila da mi je gledanje Žene kojoj sam čitao predepresivno pa sam se umjesto toga odlučila za film u kojemu Benedict Cumberbatch umire od raka.

Nije spojler, bez brige. Već prije no što ugledamo njegovo tipično europski zbrčkano, „jolie laide“ („ružno-lijep“, francuski žargon koji označava nekonvencionalnu ljepotu) lice, Cumberbatchov baršunasti, alanrikmanovski glas predstavlja nam ga kao Jamesa, 29-godišnjaka koji okruglu trideseticu neće dočekati. James, naime, boluje od rabdomiosarkoma (zloćudnog tumora mekih tkiva) i povodom rođendana s trojicom najboljih prijatelja kreće na posljednje putovanje u Barafundle Bay, omiljeno mu mjesto na svijetu. Požrtvovni Davy (Burke) nježna je dušica koji je nakon gubitka posla odlučio pomoći Jamesovoj obitelji i posvetiti se njezi umirućeg prijatelja. Zatim Bill (Robertson), veseljak i avanturist, koji je zapeo u rutinskoj vezi s dominantnom djevojkom. Na Jamesovo iznenađenje, pridružuje im se i Miles (Feild), njegov najbliži prijatelj, uspješan poslovni čovjek sa spisateljskim ambicijama, koji se teže no ostali nosi s Jamesovim stanjem.

2

Follow the second star to the right and straight on till morning“ upute su J. M. Barrieja, autora popularne dječje priče o vječnom dječaku Petru Panu, koje nam govore kako pronaći zemlju Nigdjezemsku. Jednom sam pročitala interesantnu teoriju da je Barriejeva Nigdjezemska u stvari metafora za posebnu vrstu raja u koji odlaze umrla djeca – čarobna zemlja bez pravila i zabrana u kojoj će zauvijek ostati dječacima. U jednom trenutku, momci se prepiru je li u Barrievoj knjizi u pitanju druga ili treća zvijezda s desna. Možda je ta Jamesova “treća zvijezda” putokaz prema jednom takvom raju, ali za „dječake“ koji su već prešli onaj prag koji ih zakonski svrstava u odrasle, no ipak još dovoljno mlade da bi se njihovi životi mogli nazvati „nedovršenima“.

Komičan na način sličan Robertu Benigniju, koji u bezvremenskom klasiku Život je lijep sinu pokušava strahote holokausta olakšati izmišljajući bizarnu igru, vrckavi scenarij bogat humorističnim dosjetkama izvrsno balansira tipične boys-will-be-boys budalaštine s rječitim dijalozima o smislu života, time ih ublažujući i čineći manje pretencioznima. Iako zvuči kao prazna fraza, zaista se radi o filmu koji jednom te istom replikom uspijeva gledatelja iskreno nasmijati i izmamiti mu suze na oči. Osobno posjedujem jednu neobičnu karakternu crtu: redovito isplačem rijeku kojom je Justin Timberlake onomad, davne 2002. godine, lansirao svoju solo karijeru, tijekom najbezbrižnije, najvrckastije epizode Doctora Whoa, ali pri gledanju filmova poprilično sam kamena srca (i suznog kanala). Stoga vam podatak da su mi tijekom zadnje trećine filma niz obraze curili slapovi poput onih koje japanski umjetnici tako vješto crtaju manga djevojčicama velikih raznobojnih očiju, trebao dati do znanja da se ne radi o nečemu što ćete gledati s familijom poslije nedjeljnog ručka. Standardno izvrstan Cumberbatch predvodi kvartet sjajnih mladih britanskih talenata, koji svakako nose glavninu emocionalne rezonance ovog filma svojim prikazom iskrenog, beskompromisnog, prekrasnog prijateljstva. Dugi kadrovi samotnih krajolika, odbljesak sunca na leći kamere, kolorizacija suprotstavljanjem „ispranih“ boja i snažnih kontrasta nekoć su se smatrali alternativnim oblikom kinematografije, a danas su svojevrsni mainstream u filmovima koje popularno nazivamo „indie“. Third Star je dobar primjer koji pokazuje kako iskoristiti taj vrlo zahvalan način snimanja s mjerom, bez pretjerivanja, kako bi se maksimalizirala sinergija vizualnog i emocionalnog dojma.

1ryan

Koliko god morbidno zvučalo, tragične priče o neizlječivo bolesnim ljudima oduvijek su prodavale knjige i punile kino dvorane diljem svijeta. Zapravo je i logično, jer čovjek je ipak oduvijek tražio vodstvo i utjehu od neke treće, nepristrane strane; u vjeri, filozofiji ili, u novije vrijeme, medijskoj kulturi, a ovdje se radi o jednom vrlo stvarnom, životnom horroru čijim se akterom nitko nikada ne bi želio naći. James iskreno iznosi tragediju svog položaja. On neće ostvariti svoje snove. Neće imati djece kroz koju bi se ti snovi jednog dana i mogli ispuniti. Tek suočen sa skorom smrću, žali za svim, naizgled banalnim, sitnicama koje je propustio. Sitnicama koje, uostalom, i čine jedan život. No, James nije neko uzvišeno biće, usprkost hrabrosti koju pokazuje u svojoj situaciji. Koliko god nestvarno izgledao dok vidimo njegovo lice stopljeno sa zvjezdanim nebom i slušamo ga kako veselim, nimalo samosažaljivim, tonom iznosi činjenice svog skorog završetka života koji jedva da je počeo, on ipak nije savršen. Na trenutke je pritajeno sebičan, na trenutke osoran i zajedljiv, a ostatak vremena se pak previše trudi pokazati dečkima kako njegova bolest ništa ne mijenja i natjerati ih da se prema njemu odnose jednako kao prije, bez rezervacija i stalnog opreza. No, ne shvaća da je upravo on taj koji se promijenio. Potajno je ogorčen na svoje prijatelje, mlade intelektualce poput njega koji trate svoje potencijale i mire se s nekakvim polovičnim životima s kojima nisu zadovoljni. Ljut je što on, koji za sebe smatra da zna živjeti – ako ništa drugo, da ga je ova bolest naučila kako živjeti i iskoristiti svaki trenutak – on mora umrijeti, a njih trojica će nastaviti s poslovima koje mrze i djevojkama koje više ne vole i neostvarenim ciljevima i životima u kojima ne znaju što žele. Kako priča polako kulminira prema dramatičnoj završnici, tako Jamesovi bolovi, i izljevi bijesa koji isti izazivaju, postaju sve češći, sve očajniji pokušaji da prodrma one sebi najbliže iz njihovih mediokritetnih života.

2benedict

Ovako, u retrospektivi, mogla bih reći da sam onakav kraj mogla predvidjeti. No, kako to obično u životu biva, vječni optimist u nama (ili barem ono malo, tvrdoglavo, idealističko čudovište u meni) uvijek se uporno nada nekom pozitivnom preokretu, koji ne mora nužno učiniti završetak sretnim, ali može barem ublažiti neizbježnu tragediju situacije. Iako se glavninom filma provlači gorkosladak, ali ipak pretežno vedar ton, posljednjih dvadesetak minuta je izuzetno mračno. I mučno. I pomalo zastrašujuće na jednoj dubljoj, emocionalnoj razini. Ali istovremeno i nevjerojatno lijepo. Posljednje scene, oslikane tradicionalno sivom paletom koja je jedina suncu na raspolaganju prilikom putovanja iznad vječito oblačnog engleskog neba, i vizualno i tematski podsjećaju na fantastičan prvijenac ruskog redatelja Andreja Zvyagintseva, Povratak. A u sjećanje snažno prizivaju i onog prokletog goluba iz Hanekeove Ljubavi. „Sickness may be mine but the tragedy is theirs,“ u jednom trenutku pronicljivo zaključuje James. Posve je u pravu.

3 komentara za “Third Star (2010.)

  • jelena says:

    ovakav film mogu samo iznenada da pogledam

  • DS says:

    Što to znači?

  • jelena says:

    a kao što i vedrana počinje tekst – ne mogu se lagano odlučiti sad kad znam sve ovo da sednem i baš ovaj film pustim. možda da mu je 9 dala. nisam ni fan žanra. najviše volim, ako već moram :D, da ih gledam slučajno (iznenada) na tv-u, ili festivalskim matineima

Leave a Reply

Your email address will not be published.