The Wind Rises (2013.)

Piše: Damjan Raknić

The Wind Rises prati život Jire Horikoshija, gdje se gledatelj upoznaje s njegovim snovima o avionima i letenju. Kada se u jednom od takvih snova susretne s Giovannijem Battistom Capronijem, talijanskim inženjerom aeronautike, Jiro odlučuje također postati inženjer i posvetiti svoj život putovanju zrakom. Jiri je ovaj film i posvećen, a služi kao fikcionalna biografija inače stvarne osobe (Jiro posvetu dijeli s piscem Tatsuom Horijem, autorom kratke priče koja je poslužila za inspiraciju). Dok prati Jirin život, gledatelj će tako svjedočiti mnogim događajima koji su oblikovali kako svjetsku, tako i striktno japansku povijest.

Odabiranjem takvog subjekta, Miyazaki The Wind Rises odmah pretvara u priču o snovima i sanjarenju, gdje Jirin životni put samo daje kostur za istraživanje predanosti koju osoba može razviti prema nečemu za čim je strastven. Za protagonista to je letenje, dok je za Miyazakija to pričanje priča pa nije teško povući paralelu između njih dvojice, kako sam film to nekoliko puta i sugerira.

2

Miyazaki se tako u svojem posljednjem filmu vraća jednoj od najčešćih tema svojeg bogatog opusa, a to je letenje i fascinacija letenjem. Taj osnovni i kontrolirajući motiv ovdje biva nadograđen u stalnoj međuigri četiriju osnovnih životnih elemenata (uz zrak, u filmu važnu ulogu imaju i voda, vatra i zemlja). Način na koji film upotrebom filmskog jezika stvara sinergiju između tih elemenata stvarno je impresivan, a jedna od sekvenci gdje se to može najbolje uočiti jest rekreacija velikog potresa u regiji Kantō (1923.), kada se Jiro prvi put susretne s jednom od najvažnijih osoba u svojem životu. Oni se upoznaju posredstvom vjetra, međutim, bez sudjelovanja drugih elemenata taj se susret nikada ne bi dogodio. Kasnije u priči, kada se takoreći ponovno upoznaju, u njihovu susretu posreduje voda, koju osoba prizove u pomoć jer ne može prestati misliti o Jiri od prvog trenutka kada su se susreli. Da ne kažem da je u priči sam vjetar tretiran skoro kao pravi lik, koji kao da priča s gledateljem. Takvih je trenutaka film prepun, a čine ga pravim užitkom za gledanje.

Kako je izrada aviona u središtu priče, Miyazaki na vrlo specifičan način prikazuje rad aviona i njihovih motora, sugerirajući time da i neživi predmeti imaju dušu i osobnost. Tako bombe imaju lica, a motori svojim radom ponekad proizvode zvukove koji bi se možda mogli interpretirati kao jezik. Taj vizualni naglasak uklapa se u dosadašnji Miyazakijev opus, gdje je snažno kontrastiran odnos između lijepog i ružnog (prema nekoj konvencionalnijoj interpretaciji). Ne odlazeći tako daleko kao u Sen to Chihiro no kamikakushi (Spirited Away), gdje često odlazi u groteskne krajnosti, ovdje je nešto manje takvih detalja.

3

Druga je strana tog kontrasta dakako sama animacija i izgled filma, koji je prepoznatljiv te vrlo čist i uredan (na sličan se način u filmu komentiraju i Jirini dizajni za avione). Kao ljubitelju žanra anime, ali ipak nedovoljno upoznatim sa svim njegovim instancama, rekao bih da se Miyazakijev stil, premda prepoznatljiv i unikatan, ipak uklapa u, recimo to tako, klasičniji vid animacije. Upravo zbog toga, odnosno igrom očekivanja, može se postići tako oštar kontrast između klasične ideje lijepog i uobičajenog tretmana ružnog. Nadalje, sam tretman i razrada teme letenja provedeni su kontrastiranjem sna o letenju, koji čovjek sanja od najranijih dana, i realnosti, s kojom Caproni upozna Jira, a to je da će se njegovi avioni koristiti u ratovima. Međutim, nigdje moć kontrasta vizualnim jezikom nije tako jasno pokazana kao Miyazakijevim opisom Japana u dvije scene.

U prvoj sceni, dok se bore da sustignu zemlje s razvijenom avijacijom, Japanci su kritični prema sebi, kažu da zaostaju te da kod njih volovi vuku avione do piste gdje ih testiraju. To nije samo slikovito rečeno, već se radi o istini koja Jiru zadesi kada dođe raditi u Mitsubishi. Ne želeći biti u zaostatku, rukovodstvo tvrtke šalje Jiru i njegova kolegu Honja u Njemačku da vide kako to radi Junkers. U drugoj sceni Jiro, sada već stariji i bogatiji iskustvom, doživljava trenutak da se njegov avion testira na tom istom mjestu. Jiro ga je dizajnirao misleći na budućnost, koristeći moderne tehnike obrade metala te želeći staviti Japan na avijacijsku kartu svijeta. Avion na putu do piste gdje će biti testiran opet vuku volovi.

1

Premda smo se već ranije dotakli izgleda filma, treba reći da izgleda izvrsno, odnosno izvrsno je animiran, a pozadine su detaljno razrađene. Miyazaki je majstor kompozicije i to je evidentno tijekom cijelog filma, no ono što osobito impresionira rad je glumaca. Gledao sam originalnu japansku verziju s hrvatskim titlovima, tako da o verziji sinkroniziranoj na engleski (s poznatim glumcima u glavnim ulogama) ne mogu ništa reći. Istovremeno, procjena glume u animiranom filmu uvijek je nezahvalna jer mnogo toga ovisi o načinu rada. Ako su glumci snimani kamerom dok snimaju glasove (kako to radi Pixar npr.), tada se animatori mogu poslužiti tim „šalabahterom“ i unijeti u likove još više živosti, ali ako je animacija gotova i od glumaca se traže nijanse koje su u lik već ugrađene, tada se radi o potpuno drugom načinu vrednovanja. U The Wind Rises svaki lik, premda animiran, odiše ljudskošću, a nigdje to nije vidljivije nego u scenama Jire i njegove djevojke Nahoko pred kraj filma.

Zaključno, The Wind Rises vizualno je kompleksan i slojevit te sadržajno iznimno bogat film. Miyazaki koristi kontrast kako bi ispričao priču o snovima i ambicijama koje ti snovi rađaju. Dovodeći u sukob lijepo i ružno, moderno i tradicionalno, Miyazaki stvara audiovizualni pejzaž koji poziva gledatelja da uroni dublje, odnosno u ovom slučaju da leti više (ili sanja smjelije). Pričajući intimnu priču o pojedincu, film nam istovremeno daje i uvid u širi kontekst djelovanja tog pojedinca. A sve se to pred gledateljem odvija u izvrsno režiranim i odglumljenim scenama, zahvaljujući majstorskim izvedbama i glumaca i njihova redatelja. Budući da mu je prema vlastitim riječima ovo posljednji film, ne preostaje nam ništa drugo nego reći – arigatou gozaimasu Miyazaki-san, bila nam je čast.

2 komentara za “The Wind Rises (2013.)

  • Daimon Bell says:

    Briljantan redatelj i jedan od posljednjih koji je inzistirao na klasičnoj, rukom crtanoj animaciji.

    Djetinja iskrenost s kojom pristupa svojim likovima i temama uvijek me bace na koljena. Spirited Away, Princess Mononoke i Howl’s Moving Castle su mu najbolji, i ne znam je li The Wind Rises toliko dobar, ali kao dugogodišnjoj Miyazakijevoj obožavatljici svakako mi je na popisu za pogledati.

  • DS says:

    DS: A opet, svaka priča je prožeta socijalnim, političkim i antropološkim komentarima. Vrh autora.

Leave a Reply

Your email address will not be published.