The Show Must Go On (2010.)

Piše: Sven Mikulec

The Show Must Go On (2010., 80 min.)

Redatelj: Nevio Marasović

Glume: Sven Medvešek, Nataša Dorčić, Ivana Roščić, Stjepan Perić, Filip Juričić, Marinko Nikolić, Mladen Kovačić, Amar Bukvić, Silvio Vovk, Josip Vujčić, Iva Mihalić

 

Prije samo godinu dana ovako nešto bilo je nezamislivo: naići na reklamni poster znanstveno-fantastične drame o nuklearnoj katastrofi s kojeg vas gleda smrknuto lice jednog – Svena Medvešeka. Ne otkrivam ništa senzacionalno ako kažem da se dugometražni prvijenac Nevija Marasovića nikako ne uklapa u ono što bismo tradicionalno nazivali ‘hrvatskim filmom’. 28-godišnji je redatelj uz gotovo nikakvu pomoć države i motiviran praktički isključivo vlastitom voljom i ambicijom oko sebe okupio tim entuzijasta, zasukao rukave i snimio film o kojem se puno raspravljalo i kojeg će se možda i prisjećati raznorazni kroničari hrvatske kinematografije – Marasović je snimio film toliko netipičan za domaću proizvodnju da nas je većinu zatekao sasvim nespremnima, a neke od nas i nesposobnima doživjeti ga ikako drukčije nego kao dašak svježeg vjetra u prošlošću opterećenom, zagušljivom podrumu hrvatskog filmskog stvaralaštva.

Filip Dogan (Medvešek) tvorac je jednog od onakvih bigbraderastih reality showova u kojima je hrpa ljudi zatvorena u potpunu izolaciju. Preciznije, radi se o šest ljubavnih parova koji bi u sklopu showa pod imenom Housed! trebali 6 mjeseci provesti u posebno sagrađenoj kući bez ikakva kontakta s vanjskim svijetom. Ubrzo nakon početka emisije, ‘vani’ izbija praktički Treći svjetski rat, u kojem se Europska unija i Sjedinjene Države nuklearnim naoružanjem obračunaju s nekakvim istočnim savezom. Dogan ne dozvoljava da istina o vanjskim zbivanjima dopre do njegovih stanara – u početku iz čiste želje za većom gledanošću (što su zbivanja vani gora, to se više ljudi okreće Housedu!, kao jedinom mjestu gdje je sve još uvijek po starom), kasnije i zbog toga što su mu stanari prirasli srcu. Inače, njegova bivša žena (Nataša Dorčić) novinarka je na konkurentskoj televiziji i nuklearnom problemu pristupa na mnogo aktivniji, realniji način, vodeći politički talk show i ne odobravajući Doganovu bajku koju pokušava pod svaku cijenu održati na životu. U igri je i njihov sinčić koji većinu vremena provodi kod Doganove majke, a što je izvjesnije da budućnost Hrvatske i neće biti baš svijetla, to su veće i napetosti među bivšim supružnicima, još uvijek bliskim prijateljima. Koliko će dugo on moći štititi svoje stanare od istine? Je li ih trebao pustiti na vrijeme, da se barem pozdrave sa svojim najmilijima? Kakva budućnost čeka njegova sina u svijetu bez budućnosti?

Marasović je, to već i ptice na grani pjevaju, snimio nešto novo, nešto svježe i drukčije. Kakav je to točno pomak donio, ili je možda bolje reći odmak? Dovoljno je, za početak, pogledati o kakvoj je tematici ovdje riječ. Kako je i sam autor ustanovio, TSMGO je drama. Istina, smještena u SF žanr, ali ipak prije svega drama – nuklearna apokalipsa samo je pozadinska priča koja je poslužila kao neka vrsta okvira za priču o jednoj rastavljenoj obitelji, o šoubiznisu, o međuljudskim odnosima u trenucima krize i odgovornosti koju pojedinci ponekad preuzimaju na sebe kako bi donijeli teške odluke u svoje i ime drugih. Drame nisu ništa neobično na repertoaru domaćih redatelja, ali scene gorućeg Hoto tornja ili razrušene katedrale, helikoptera na nebu i opustošenog velegrada, priznat ćete, nisu nešto što ste navikli gledati. U svakom slučaju, ne bez titlova.

Nekima će se možda učiniti da usporedbe s proizvodima američkih redatelja nisu poštene prema Marasoviću i njegovu dvjesto tisuća kuna skupom (jeftinom) debiju, ali mislim da su takve paralele ne samo moguće, nego i potrebne, jer ovaj je film zaslužio da ga gledamo u kontekstu s ‘velikim dečkima’. Ni slučajno zato što je bolji od inozemnih filmova slične tematike (iako bih volio vidjeti kako bi Amerikanci, Britanci ili tko god već snimili ovu vrstu filma za 40 000 dolara), već zato što smo njime, uzbudljivim, lišenim filozofiranja i potpuno neočekivanim, konačno dobili nešto što stvarno možemo usporediti sa stranim filmovima. Marasović nas je, dakle, uspio uvjeriti da je TSMGO-u mjesto u društvu 28 dana kasnije ili Ceste, a ne u ‘specijalnom razredu’ s Kako je počeo rat na mom otoku i kojim god drugim domaćim djelom čija su jednoličnost, forsirani humor, ograničena kreativnost i tradicionalnost tipično hrvatskih tematika debelo pripremili teren da jedan ovakav film bude fino prihvaćen.

Marasovićeva režija zaslužuje svaku pohvalu – efektni nekronološki način pripovijedanja, spretno balansiranje između Doganova obiteljskog i poslovnog života, fino stvaranje napetosti u iščekivanju ‘Sudnjega dana’… Marasović zna svoj posao. Iz stvarno malo materijala (i vlastitog scenarija, koji, ruku na srce, baš i nije materijal za Nobela za književnost) izvukao je maksimum i snimio solidan film, nikako remek-djelo ili najbolji ‘jugoslavenski’ film ikad, ali ipak sasvim dobar film čija je vrijednost još i veća ako se uzmu o obzir dvije stvari – gerilski uvjeti u kojima je nastao i mjesto i vrijeme njegova nastanka. Naravno, to što je snimljen u državi nenaviknutoj na slične projekte i u takvim uvjetima da su, kako sam kaže, “bili sretni ako bi se glumci pojavili na setu” ne znači da bismo mi, koliko god bili zadovoljni ovim pomakom, trebali zažmiriti na neke stvari i oprostiti mu poneke nedostatke.

Kad bih morao odrediti Ahilovu petu filma, vjerojatno bih se i ja dotaknuo na trenutke, čini se, kazališne glume Svena Medvešeka, svakako sposobnog glumca (kao što i ovdje dokazuje, osim u onim trenucima kad… jel, baš i ne dokazuje), ali i čovjeka koji se ponekad zna i malo zanijeti. Ta prevelika dramatičnost prisutna je u dijalozima, često pomalo klišejiziranim, a posebno mi je u sjećanju ostao ‘veliki’ završni govor koji je Medvešek vjerojatno jedva čekao snimiti. Njemu u prilog, ipak, ide činjenica da mu iritantnu ženu glumi Dorčićka (inače, njegova bivša supruga i iz stvarnog života), koja mi uopće ne leži, ali baš ni najmanje. Čak sam se kratko vrijeme igrao mišlju kako bi bilo super da postoji neka ultramala nuklearna bombica, koja bi svijet riješila samo jedne osobe. Nadalje, svi su likovi osim Dogana i supruge zapravo ostali nerazrađeni, stanari Houseda! počeli su mi se brzo miješati, a ni na Doganovu poslu nisam baš mogao pohvatati tko je tko – namjerno je u centar stavljen jedan čovjek, kojeg – sviđao se on nama ili, vjerojatnije, ne – ipak upoznajemo sasvim dovoljno.

Nesavršen i na nekim mjestima apsolutno otvoren kritici, Marasovićev prvijenac prvi je korak prema nekim novim vremenima u kojima prošlost više neće biti samo uteg, već i putokaz kojim smjerom ne ići. Ostaje nada da će taj isti polet, pozitivnu drskost i vidljivi potencijal zbog kojih sam nasmiješen izašao iz kina prepoznati i poneka osoba na položaju utjecajnijem i odgovornijem od moga, i možda čak odriješiti kesu – kako bi se šou mogao nastaviti.

9 komentara za “The Show Must Go On (2010.)

  • Gjuro says:

    Fino sročeno, Sven. Slažem se sa svime. Ovo sam čak gledao u kinu (dakle, dao pare) i nisam požalio. Efekti su zaista fascinantni s obzirom na budžet, ali gluma… E to je već nešto što se ne može pokrpati produkcijom i mislim da je glavni razlog za bijedu hrvatskog filma. Medvešek ovdje jest kazališno teatralan, ali je i takav za klasu bolji od svih ostalih, prije svega katastrofalne Dorčićke (baš je second hand embarassment gledati je kako “glumi” ljutnju). Prilično je jasno da naša akademija proizvodi loše glumce. Spasiti nas mogu samo nove generacije koje će se obrazovati po radionicama i tečajevima.

  • Deni Zgonjanin says:

    Mislim da nije toliko stvar akademije iako sam žestoki kritičar iste, već u činjenici da se snima premalo filmova da bi se glumci koji za kruh zarađuju u kazalištima mogli praksati…

  • Gjuro says:

    Koliko je meni poznato, uopće ih ne uče glumačku tehniku (što je svugdje osim u Hrvatskoj ono najvažnije) tako da se nemaju u čemu praksati.

  • Koraljka Suton says:

    Ne, uistinu jest stvar naše Akademije, jer se na istoj uopće ne radi glumačka tehnika. A to ti je kao da ideš na satove baleta, a da pritom ne radiš tehničke vježbe već ”eto tek tako” ideš vrtiti piruete (i pritom, dakako, padaš)…ili kao da učiš pjevati, a da te se ne uči disanju na dijafragmu (i pritom, dakako, falšaš)…

  • Dejan says:

    Ma o čemu ti Koraljka baljezgaš? Studiraš na ADU pa govoriš iz iskustva? Na ADU se uči sve što se treba učiti da bismo dobili kvalitetne KAZALIŠNE glumce. Zanemaruje se filmska gluma. Problem hrvatskog glumišta je u tome što nemaju osjećaj konkurentnosti, odnosno diplomom dobivaju posao, pa sukladno tome nema potrebe da nakon diplome dalje rade na sebi. I onda se pojavljuju na setu sa stavom ‘tko je kao ja’. Danas se to srećom, doduše malim koracima, mijenja.

  • Gjuro says:

    Haha, mo’š si mislit. Gledao sam nedavno Luku Dragića u kazalištu i bio je jednako loš kao na televiziji. Ovo za stav apsolutno stoji, ali čini mi se da s akademije ne dolaze ni s potrebnim minimumom kompetencije. Ako baš sve moraju naučiti sami, čemu uopće takva akademija?

  • Ozren K. Glaser says:

    Na žalost, jedan od najlošijih hrvatskih filmova zadnjih godina. Ogroman potencijal, no posve neiskorišten. Loša režija i prestrašna gluma. :(

  • FILMOMAN says:

    smeće na kvadrat ocijena:1/10

  • Chavez says:

    Uz sve mane, film je izvrstan i pravo osvježenje!!!

Leave a Reply

Your email address will not be published.