The Raid: Redemption (2011.)

Piše: Luko Žaja

Pencak Silat je ne baš razvikana indonezijska borilačka vještinu koju je najlakše opisati kao mješavinu popularnog tajlandskog Muay Thaia i japanskog Aikida koji Steven Seagal reklamira svaki tjedan na jednom od kvalitetnih tv programa. Fluidna borba s puno poluga, laktova, koljena i korištenja momentuma protivnika, a filozofijom je zapravo najbliža Krav Maga idejama – onesposobi protivnika sto brže i brutalnije. Sve je to čini dosta atraktivnom pa nije ni čudo da je impresionirala Velšanina Garetha Evansa dok je snimao dokumentarac o njoj. Dotični je dotad snimio nekakav niskobudžetni film i podučavao velški preko interneta, a u Jakarti je kao pravi papučar završio na nagovor svoje indonezijske žene. Snimio je spomenuti dokumentarac i pritom upoznao svoju muzu (može li uopće muškarac biti muza?), dostavljača za telefonsku kompaniju imenom Iko Uwais od kojeg je stvorio novu indonezijsku akcijsku zvijezdu. Priznajem, sve skupa zvuči kao fiktivna kombinacija slučajnosti i sreće, ali jerezultirala kultnim jeftinim filmićem Merantau (zabavan za ubiti vrijeme ako ste orijentirani na šaketanje, a za radnju vam se ne da startati mozak). The Raid: Redemption (Serbuan Maut) drugi je njihov film snimljen s još manjim budžetom koji ih je, kako stvari stoje, lansirao i na globalnu filmsku kartu.

1

U Jakarti SWAT jedinica ˝čisti˝ neboder lokalnog narkobosa i ostaje zarobljena, a usput saznajemo neke detalje o samoj pozadini priče i glavnom junaku imena Rama, koji se hodnicima probija kroz grupe naoružanih divljaka bilo mecima, bilo šakama. To je otprilike to od zapleta i nepretencioznog uvoda koji traje manje od 10 minuta. Evans je očito imao jasan plan što želi pa su radnja i dijalozi tu samo da pruže okvir povećoj količini leševa i krvi. Nekim čudom sve to skupa izvrsno funkcionira i pogađa gdje treba kao injekcija adrenalina u Pulp Fictionu. Rudimentarni kostur priče isprepleten je s blokovima akcije taman u pravom omjeru da nijedno ne postane dosadno, a priča postaje i donekle zanimljiva prema kraju za razliku od nekih sličnih martial arts filmova tipa Merantau ili Ong Bak (koga uopće briga za statuu Bude iz nekog sela??), gdje se čovjek bori sam sa sobom da ne premota pokušaje glume i scenarija. Akcijske scene izvrsno su i jasno režirane bez nekih izmišljanja tople vode, a i Rama pusti koju kap krvi što sve skupa daje na realnosti.  Uski hodnici i prostorije su idealne za demonstraciju Silata, a film je zabavniji što ide kraju bez obzira na jednu lokaciju i stalnu makljažu, što je svakako ogromna pohvala Evansu, koji postupno diže napetost. Eventualno će nekome završni obračun biti malo predug, ali ako ni Bruce Lee ne ubija iz prve, nemože ni Uwo. Negativci su, naravno, psihotični po principu čekić je jeftiniji od metka i to nam je dano na znanje već prije ulaska u zgradu. Dosta je tu detalja koji bi vjerojatno bili veliki minus ozbiljnim filmovima, ali ulaze u radni staž akcijskih filmova koji su svjesni sebe, pa ih tako treba i gledati.

Tko je gledao Dredda radnja mu zvuči kao deja vu. Sličnosti je puno, od zgrade pod lockdownom, preko nedostatka ozbiljnijeg zapleta, do negativca koji je na vrhu zgrade i prijeti preko razglasa. Dredd je kasnije izišao, ali ima dvije godine stariji scenarij, što ne znači apsolutno ništa jer je ionako filmska industrija ogromno reciklažno dvorište, na kraju krajeva to je i nebitno jer filmovi ionako ostavljaju drugi dojam (SF vs. Oldschool) i oba su zabavna na svoj način. Globalni uspjeh će naravno rezultirati američkim remakeom koji će sigurno biti inferioran odličnom originalu. Neboder kojim vlada mafijaš (pa i puno besmislenije premise) mogu proći kao realan zaplet u nama divljoj i nepoznatoj Jakarti, ali na poznatom civiliziranom zapadu?

Iko Uwais, left, and Sofyan Alop in The Raid: Redemption

Ostaje mi za vidjeti što je Evans napravio od nastavka, bez financijskih ograničenja uz kompletnu kreativnu slobodu koju je dosad imao. Najave puno većeg filma i 4-na-1 borbi u autu koje ˝prvo mora shvatiti kako snimiti da nitko ne pogine˝ nešto su na što cure sline svima kojima je prvi dio bio religijsko akcijsko iskustvo.

The Raid: Redemption nije za svakoga, ali je postigao što je htio i sigurno je jedan od najboljih martial arts akcijskih filmova zadnjih godina, tim više je šteta što ga nismo mogli gledati na kino ekranima. U poplavi vampira, romantičnih komedija, robota i epskih eksplozija gušt je naletjeti na kvalitetan film koji vas vrati u djetinjstvo gdje se svaki problem može riješiti ako imate neki crni pojas, a radnja ionako nije bitna. Bitno je polizati svoju ranu i preživjeti.

5 komentara za “The Raid: Redemption (2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.