Symbol [H. Matsumoto, 2009.]

Piše: Patrik Gregurec

Symbol (Shinboru) vrlo je vjerojatno jedan od najbizarnijih filmova koje ćete ikada pogledati, ako inače niste upoznati s likom i djelom redatelja, glumca (glumi glavnog lika) i scenarista filma Hitoshija Matsumota. Japanska je to legenda – bio je dio tokijskog komičarskog dvojca Downtown, kasnije je postao TV-ikona, a tek u srednjim godinama (rekao bih – napokon) počeo je raditi filmove. Prvi je njegov film, Big Man Japan, iako odličan, samo naznaka da je Matsumoto „ubo“ kada se opredijelio za filmski put. Fantastični Symbol druga je njegova kreativno-bizarna beba, poslije koje dolazi ništa manje poremećen R100, direktna kritika stavljanju rejtinga na filmove – već u naslovu.

Dakle, u Symbolu prvih otprilike osamdeset posto filma gledamo paralelnu radnju – jednog meksičkog hrvača koji se priprema za bitan meč i drugu priču, običnog čovjeka naizgled zatočenog u praznoj sobi na neodređenoj lokaciji. U pidžami. Dok je u agoniji neznanja, iz jednog zida izađe mali penis koji ovaj u sobi (Hitoshi Matsumoto) dotakne, odnosno stisne prema dolje, kao nekakav prekidač. Tada iz zidova izlazi jato beba anđela, smiju mu se, a zatim se vrate u zid i za sobom ostave samo pimpeke.

Neimenovani tako lik u neimenovanoj sobi na nepoznatoj (ili bolje – nebitnoj) lokaciji dobar dio filma stišće male penise koji vise za zidova, stropa, a neki su i na podu. Svaki put kada stisne jedan, nešto mu nasumično izađe van kroz zid. Bilo je tu od štapića za hranu, preko megafona – pa do Indijanca koji samo protrči i vrati se u zid. Za to vrijeme meksički se borac (zapravo „kečer“) priprema za meč noseći cijeli dan svoju borbenu masku na glavi i kako prolazi kroz selo bodre ga djeca – on je njihov heroj.

2 - Copy

Ovaj u sobi nađe jedan falusić koji mu otvara vrata koja vode van iz sobe i nekako uspije izaći. Dolazi u kružnu prostoriju u kojoj se također nalaze penisi, ali ovoga puta to su penisi odraslih anđela (ako je ovaj izraz ikada postojao, postojao je da zato da se može objasniti scena Symbola). Kada ih pritisne ništa se ne dogodi. Barem ne u prostoriji u kojoj je on. Zapravo svaki puta kada pritisne taj falus, on utječe na vanjski svijet. Tu završava paralelna radnja – prvi puta kada je pritisnuo jedan od „novih“ penisa u novoj prostoriji naš se Escargot Man, kako je tom hrvaču nadimak, izvuče iz sigurnog poraza u ringu tako da mu se produži vrat i glavom istuče suca i protivnika, zajedno s nekolicinom ljudi iz publike. Ovih drugih, kako bih rekao, dvadeset posto filma čista je Matsumotova genijalnost, glavni se lik počne penjati po penisima, a nakon nekog vremena slijedi katarzično uzdizanje, levitiranje, pa na kraju i letenje u vis, doslovno nadljudsko uznesenje kada shvati, ili osjeti, ili zna da svaki puta kada stisne falus, nešto se u svijetu dogodi – ptica zacvrkuće, zmija pojede miša, kapljica vode padne u lokvu, izađe Sunce. Na kraju je jasno da je svijet njegov. Dolazi do najvećeg penisa na svijetu i krene prema njemu, a u odjavnoj se špici čuje zvuk koji penisi inače proizvode kada bi ih Matsumoto stisnuo.

Symbol je genijalna priča o običnom, svakodnevnom čovjeku. Čovjeku koji doslovno kroz svoj život stišće pimpeke. Na ulici, na poslu, u školi. Bez ikakve seksualne konotacije, cijeli život stišćemo pimpeke, odnosno, po Matsumotou i Symbolu, radimo stvari koje se same po sebi čine logičnima, a zapravo su nebitne, ili nam daju nasumične rezultate i na nama je da razlučimo što je (u ovom slučaju, koji penis) korisno za nas, a što nas odvraća od, na tragu nizozemskog filozofa Spinoze, pravog puta. Penisi i soba na početku zato su direktna alegorija života – scena u kojoj Matsumoto jede rižine okruglice (koje su mu, naravno, ispale iz zida prilikom pritiskanja određenog falusa) najbolje opisuje ovu moju tvrdnju. Matsumoto stišće penise kako bi dobio sojin umak za te okruglice, ali mu „soba“ daje sve osim toga, ide čak u tu krajnost da mu malo kasnije daje samo rižine okruglice – a kada se najede stisne jedan falus koji je i prije pritisnuo i izbaci mu sojin umak. Život. Njegovo epsko uzdizanje rezultat je nevjerojatnog truda i istraživanja, to je plod svega što je on učinio za vrijeme života, odnosno boravka u toj prostoriji.

4

Unikatan film u kojem uživate ne samo u odličnoj priči, režiji i glumi Hitoshija Matsumota, nego i u prekrasnom vizualnom karakteru filma, pogotovo bojama; nešto manje provokativan od ostalih filmova toga redatelja, ali zato film koji iziskuje najviše čistog razmišljanja o sebi i svojoj okolini, otvara polemike oko bitnosti života uopće na poseban, Japanu svojstven način. I ako vam to ne smeta, u ovaj ćete se film istinski zaljubiti.

3 komentara za “Symbol [H. Matsumoto, 2009.]

  • Macumoto says:

    Čista desetka. Svaka čast ne recenziji.
    Scabbard Samurai je također odličan.

  • Indie says:

    Super napisano, gledat će se!

  • vlado says:

    Slažem se, film je za čistu desetku. Fantastičan, preporučam, naravno ne baš svima, ali oni koji vole “pomaknute” filmove bit će oduševljeni.

Leave a Reply

Your email address will not be published.