Sunny (2011.)

Piše: Jerko Vičić

Nostalgija je neupitno jedan od najmoćnijih storytelling motiva. Stoga je jasno i svako kolutanje očima kada sinopsis nekog filma glasi: „Osoba X, koja vodi miran i bogat obiteljski život, nikako ne može dokučiti što joj u životu toliko nedostaje i ostavlja dio nje praznom. Kada spletom okolnosti sretne osobu Y koju nije vidjela preko dvadeset godina, ta praznina polako biva ispunjena prisjećanjem na nevine dane življenja kako su samo tada znale.“ Nekad je ovo nostalgija vezana uz romantičnu vezu i bivše ljubavi, nekada je riječ o bivšoj skupini prijatelja. Sunny priča o potonjem.

Možemo odmah razjasniti jednu stvar – Sunny jest ženski film, i Sunny to jednako tako nije. Kada bih tražio neki popularni counterpart, lako bi bilo reći da je ovo korejski Seks i grad, samo u retro melodramatičnom štihu. I bio bih budala.

Radnja se prebacuje između modernog doba, 2011. godine, i kasnih 80-ih, kad je Seoul bio preplavljen studentskim bunama protiv vladajućeg militantnog režima. Socijalni kontekst  u prvom redu služi kao kontrast nevinosti i bezbrižnosti mladih protagonistica, ali ni u jednom trenutku ne biva tome podređen. Težina društva koja se slama preko leđa nemoćnih cura dovoljna je da ih natjera na ranije sazrijevanje. U sadašnjosti, nekima od njih se posrećilo, dok su neke slomljene i šutnute u kut.

2 - Copy

Na-Mi, koja vodi miran i bogat obiteljski život, nikako ne može dokučiti što joj u životu toliko nedostaje i ostavlja dio nje praznom. Kada spletom okolnosti sretne Chun-Hwa, koju nije vidjela preko dvadeset godina, ta praznina polako biva ispunjena prisjećanjem na nevine dane življenja kako su samo tada znale. Realnost je sada mnogo okrutnija, jer Chun-Hwa umire od raka pluća i preostalo joj je samo nekoliko tjedana. Posljednja želja joj je ponovno vidjeti ostale članice njihove srednjoškolske skupine Sunny na okupu.Uz Na-mi i Chun-Hwa, činile su je i Jang-Mi – uvijek vesela debeljuca opsjednuta svojim trepavicama, Jin-Hee – izuzetno vješta u psovanju, Geum-Ok – knjiški moljac, Bok-Hee – koja planira postati Miss Koreje, te  izuzetno lijepa ali i vječno namrgođena Su-Ji. Iako su se zajedno suprotstavljale demonima adolescencije, životi su ih razdvojili i sve samo ne mazili, a sada je vrijeme da zajedno isprate jednu od njih na bolje mjesto.

Kada se koristi ovako popularan i emotivno manipulativni motiv za stup filma, često  je djelo razočaravajuće. Dokrajči ga ili pretjerana patetika, prenemaganje ili pak  manjak stvarnog osjećaja. Nei u slučaju Sunny.

Apsolutni hit na korejskom box officeu, koji je k tome pobrao gomilu nagrada na raznim domaćim festivalima, Sunny  taj uspjeh ne duguje samo činjenici da se radi o all girl ensemble castu.

Uz to što je gluma na zavidnoj razini, a fotografija i kostimografija uspješno balansiraju dva nemalo različita vremenska razdoblja, snaga filma leži u strukturi priče. Svaki prijelaz iz sadašnjosti u prošlost tempiran je na način da se izbjegne monotonija i prevladavanje samo jednog lika, a opet, unatoč velikom broju protagonista i dvosatnom trajanju, konačan produkt koncizna je i homogena priča koja gledatelju ne ostaje dužna. Director’s Cut verzija dulja je za desetak minuta te bih preporučio da gledate upravo nju, kako ne bi ostali zakinuti ni za jedan detalj koji je redatelj od samog početka zamislio.

4 - Copy

Sunny jest chick flick, tu nema sumnje, ali u otprilike jednakoj mjeri u kojoj je Oldboy samo još jedan osvetnički film. Može se reći da su umjesto ženskih mogli biti iskorišteni muški likovi, i da bi film imao jednak učinak, no tu bi se ipak prevarili. Polarnost karaktera je ključna, i dok ionako imamo nemali broj muških nostalgičnih uradaka, postoji određena senzibilizacija koju samo ženski lik može imati – bilo kao predadolescenstka djevojka ili tridesetogodišnja majka.

Redatelj je, pak, muškarac, te je izjavio kako je film u prvom redu uradio za svoju majku. Ovako, mi muškarci možemo samo pokušati shvatiti, aktivirati centar za empatiju i zamisliti kako je to biti u koži jednog ženskog lika. U realnim situacijama baš i ne, jer tko je sad toliko lud (osim crossdressing entuzijasta, tko voli nek izvoli), ali kad već gledamo film u kojem se prikazuje emotivni vrtlog djevojčice, djevojke, žene, starice, neminovno smo uvučeni u određenu razinu prodiranja u njihovu svijest. Da, da, svi smo mi ljudska bića, naši problemi su opet uvelike slični i svi smo jedan veliki unisex. Ma kako da ne!

Sunny je stoga gotovo u potpunosti lišen muških likova, eto, što ćeš, koga je ionako briga. Tri su, i to ne znaš koji je veći klišej. Prvi je dosadni muž Na-mi, koji je uspješni biznismen i odmah na početku filma odleprša na neki poslovni put. Adios, biznismenu. Drugi je prva ljubav Na-Mi, mladi heartthrob zgodnjak koji, pogađate, biva i Na-Miin prvi heartbreak.  Treći je pak brat Na-Mi, koji je tijekom 80-ih glumatao aktivističkog borca za demokraciju, a sada je poslovođa u dugovima. Što ti to demokracija učini, crni sine? Primjećujete da su svi muški likovi gotovo ekskluzivno vezani uz Na-Mi. Može se reći da je ona glavni lik, nositeljica i pokretač priče, ali ta je priča toliko raspršena i integrirana u one svih ostalih likova da je teško tek tako Sunny prozvati filmom o odrastanju jedne djevojčice i prijateljicama koje su joj bile potpora. Ne, ovo je priča o svima njima, a Na-Mi nam pruža priliku za poistovjećivanje s njom i brzo upijanje čitavog svijeta koji je okružuje. Teško je odlučiti se koja je pripadnica Sunnyja simpatičnija, i čija je pak sudbina tužnija, jednom kad upoznaš njihove sadašnje verzije, ali jedno je sigurno – nijedna nije tu samo da popuni minutažu.

Amerikanizacija je iskorištena za kritiku ali i poigravanje. Soundtrack je nenadmašan – Cindy Lauper i Boney M s hitovima Girls Just Want To Have Fun, Time After Time i naravno, Sunny, što fino dočarava realnost 80-ih u Južnoj Koreji, tada preplavljenoj rastućom ekonomijom, potpomognutoj američkom vladom, ali i pritisnutoj militantnim režimom koji je na silu preuzeo vlast, i koji ubrzo pada pod silnim narodnim bunama. Sadašnjost je ipak mnogo hladnija i sličnija jednoj bezličnoj zapadnjačkoj civilizaciji koja bez milosti satire obične smrtnike.

2

Sunnyju ne nedostaje smiješnih i zabavnih scena, kao ni onih dramatičnijih, ali je u prvom redu  beskrajno tužan film. Tužan je jer je strašan, jer te natjera da se zapitaš: „Hoće li se i meni ovo dogoditi?“ Odgovor, naravno znaš: „Hoće. I već se događa.“ Nijedno odrastanje neće proći bez mučnog i stežućeg osjećaja te proklete melankolije i nostalgije, pustih pitanja „što bi bilo kad bi bilo“ i „je li moglo drukčije“. Posebnu težinu film ima upravo starijim osobama, koje su do i jedan trenutak koji film prikazuje iskusile, a taj stežući osjećaj jedva je podnošljiv. Sunny te tako glatko provodi kroz odiseju jednog života, jedne propasti i uspona, buntovnosti i pomirbe s vremenom, i na kraju te suočava s pitanjem – „Želiš li da tvoj život vrijedi?“. I upravo to je i jedino pitanje koje si svi trebamo postaviti. Nitko od nas neće izbjeći surovost i poraze, nitko neće biti pošteđen cipelarenja od strane društva, ali zato svi imamo priliku ostaviti nešto za sobom i usrećiti one koji su bili uz nas, jer ako to nije smisao življenja, što dovraga jest? A tu smo svi jednaki, i zato Sunny jest film o ženama i za žene, ali jednako tako, i nije. Isto tako, Sunny je film o nostalgiji, ali je ne koristi kao oružje neminovnog poraza, već kao snagu kojom možemo prigrliti život.

Popularnim preporukama iz južnokorejske kinematografije – Oldboy, I Saw the Devil, Host, Memories of Murder, Chaser, Bittersweet Life – usuđujem se pridodati i ovo remek-djelo, koje iz nekog razloga nije uspjelo pronaći svoje mjesto kod zapadnjačke publike. Krije li se razlog možda u činjenici što Sunny na prvi pogled izgleda kao film za samo jednu vrstu publike, prosudite sami. Mislim da je odgovor ipak jasan. Dokažite mi da griješim.

Leave a Reply

Your email address will not be published.