Sreća (Happiness, 1998.)

Piše: Marko Pačar

Sreća (Happiness, 1998., 134 min.)

Režija: Todd Solondz

Scenarij: Todd Solondz

Glume: Philip Seymour Hoffman, Lara Flynn Boyle, Jane Adams, Jon Lovitz, Dylan Baker

 

Mislio sam da me nikada neće uspjeti slomiti. Cannibal Holocaust? Može, super, pravim kokice? Gledanje snuff filma u kojem kasape maloljetnu autostopericu za vrijeme večere? Ne vidim poantu, ali može! Uglavnom, ne znam je li se majka priroda poigrala sa mnom kada mi je podarila titanske želučane stijenke, ali mislio sam da nikada neću pogledati film nakon kojeg ću se osjećati kao da su mi bauštelci 3 sata miješali želudac u miješalici. Naravno, kako to uglavnom biva, jedne zimske večeri, uz čips i Loewenbrau zidarušu, i to me zadesilo. Istina, gledao sam svakakvih pizdarija. Bilo je tu filmova koji su se gasili, čisto jer su glupi, besmisleni i ogavni. No, Happiness je jedini film koji sam ikada gledao a da me stvarno ostavio šokiranim, u nemogućnosti da prozborim išta suvislo. I to je napravio bez kapi krvi. I to je napravio u najluđem mogućem obliku – u obliku mračne komedije. Kako mu je to pošlo za rukom? Pa, veoma jednostavno. Freddy Kruger i slični redikuli koji su generacijama plašili ljude ne postoje u stvarnosti (osim na techno partyjima). S druge strane, u Happinessu nema likova sa škarama na prstima ili likova koji Stihlovkama kasape sisate plavuše. Heh, ne, likovi u Happinessu postoje u stvarnosti. I da, ti koji ovo čitaš, postoji ogromna mogućnost da bi tvoj prvi susjed predstavljao savršenog kandidata za lik u ovom filmu. Nakon ovog filma ćeš razmisliti šta ćeš reći kad ti drugi put bakica s petog kata dođe i pita “sused, mogu li posuditi sol­?”.

A počelo je tako bezazleno. Gledam omot – izgleda kul. Preporuke ga svrstavaju u crnu komediju (što, u stvari, i jest). Može, volim indie komedije. IMDB mi kaže da je riječ o filmu koji prati živote nekolicine ljudi koji, svaki na svoj način, traže sreću. No, način na koji oni žele pronaći sreću, u najmanju ruku, odudara od onoga što zamišljamo pod srećom. Dakle, ne, ovdje nije riječ o sreći kakvu srećemo u romantičnim komedijama, gdje glavna glumica ostavi glavnog glumca više puta kroz film da bi ipak, u zadnjih 5 minuta filma, shvatili da su jedno za drugo i dramatično se ljubili na ulicama New Yorka, točno na Badnjak. Može, kažem ja, idem to pogledati. Danas, kad pričam o filmu (a spomenem ga tu i tamo) kažem ljudima samo jedno: “Happiness je najodvratnije i najusranije remek-djelo koje sam ikada gledao!”. Ajmo samo reći da put ka sreći uključuje pedofiliju, stenjanje u slušalicu, porno časopise i slično.

I da, čvrsto stojim iza svojih riječi. Ovo je remek-djelo. Ovo nije remek-djelo u konvencionalnom smislu (ma kako god ono trebalo izgledati). Happiness otvara toliko pitanja da ćete se u trenutcima osjećati kao dosadni prvašić. Zašto se ja smijem ovome? Zašto on to radi? Zašto ga netko ne ubije? Zašto ovakvi ljudi postoje? I onda, pod uvjetom da ne ugasite film ili ne zaspete od Loewenbraua, razmišljate koliko bolesnih ljudi ima oko vas, a vi ste jedini normalni. Kako jedva čekate ušparati nešto i skupa s onim ludim vlasnikom Virgina zapičit negdje u svemir, što dalje od ove izopačene troposfere.

Ali hej, sačekaj koju minutu, gasi tu raketu. Teško je precizno artikulirati zbog čega smatram da je ovaj film toliko dobar. Na stranu s kvalitetnom glumom, pametno umetnutom glazbom, dobrom režijom i sličnim stvarima o kojima nemam pojma. Prvo što mi pada na pamet je kvaliteta kojom film, gotovo naturalistički, lišava sam sebe bilo kakve moralne kritike društva. Likovi i događaji nisu portretirani niti kao dobri niti kao loši. Moraliziranje je gotovo nepostojeće. No, on nije ni zamislio kao film koji će moralizirati, niti kao film koji će sugerirati gledatelju u kojem trenutku treba urlati “mater ti jebem bolesnu!” prema ekranu. Stvari su onakve kakve jesu, maksimalno objektivne i minimalno ušminkane. Ovo je film koji otvara oči svima onima koji misle, ili vole misliti, kako je čitav svijet sunce i tratinčice. Ne, život nisu samo sretne obitelji na pikniku. Ne, život nisu samo četiri najbolje prijateljice s Manhattana s pozamašnim kolekcijama cipela. Ne, život nisu samo sretni i bogati, zdravi i sretni. Ali, da, život su jednako tako i pedofili i bolesnici i luđaci i nesretni i zapostavljeni. I da, neki od njih zaslužuju i sućut i empatiju. I da, neki od njih zaslužuju sparing bez zaštite s Fedorom Emilianenkom. I tu film odrađuje vrhunski posao – otvara oči kao rijetko koji drugi. Hoćete opravdati, osuditi ili žaliti likove? To je isključivo na vama. Film ne sugerira ništa osim da su nečiji putevi do sreće popločani glatkim mramorom, a nečiji brus papirom.

Svi smo mi u potrazi za srećom, ali često zaboravljamo da postoje brojni koji ne traže istu sreću kao mi. Happiness je imao dovoljno hrabrosti da prikaže da postoje ljudi koji do sreće ne dolaze s lakoćom kao Julia Roberts. Pri tome je neke rastužio, neke natjerao na povraćanje, neke nasmijao, neke emocionalno iscrpio, neke izludio, a neke šokirao. Ali, na kraju dana, to mu je i svrha – pa svakodnevica je sama po sebi tužna, za povraćanje, smiješna, emocionalno iscrpljujuća, izluđujuća i šokantna.

8 komentara za “Sreća (Happiness, 1998.)

  • Koraljka Suton says:

    Odlična recenzija fenomenalnog filma! Lijepo si to sve sročio. :)

  • Marko Pačar says:

    Hvala Koraljka. E da, zaboravio sam u recenziji navesti kako sam posebno oduševljen glumom standardno odličnog P.S. Hoffmana.

  • interesovanje says:

    Nemojte se ljutiti na pitanju, njime ništa naročito ne impliciram nego me čisto zanima – koliko autor ovog prikaza ima godina?

  • Marko Pačar says:

    Ako pojasniš prirodu i namjeru svog imbecilnog pitanja koje, uspud budi rečeno, već sada smrdi na početak bijednog pokušaja provokacije, vrlo rado ti odam i tu tajnu.

  • Gjuro says:

    Marko, tvoj odgovor lijepo objašnjava zašto čovjek pita. Napao si ga iako te nije eksplicitno kritizirao (a i to bi bilo legitimno, jel). I u reckama imaš pomalo bahat, gotovo pubertetski “ja sam tako cool” pristup (znam da si stariji, kažem kakav je dojam) koji podsjeća na stare brojeve Klika.

    Inače, drago mi je da napreduješ iz teksta u tekst. Ovo ti je najbolja recka dosad. Još malo smanji s prvoloptaški “duhovitim” poredbama i sve 5. :)

  • Marko Pačar says:

    Imaš pravo, ispričavam se na bahatoj reakciji. No, već dovoljno dugo se služim internetom da bi slučajno pomislio kako ovo pitanje vodi ka komentaru tipa “vau, ti imaš 24 godine???Pa ti si najbolji dvadesetčetverogodišnji recenzent kojeg sam ikad čitao”. O legitimnosti kritiziranja moje recenzije radije ne bih, nisam u poziciji u kojoj mogu prosuđivati kvalitetu vlastitih tekstova i stila pisanja. Jedina legitimna kritika, ma kakva god ona bila, je kritika koja je artikulirana. Ova podjebavanja u stilu “koliko ti je godina?” su sve samo ne kritika ili komentar.

  • interesovanje says:

    Marko, pitanje je bilo zaista pitanje čovjeka kojeg je čisto hladno, gotovo znanstveno hladno interesirali (zato i nick “interesovanje”) koliko autor teksta ima godina. Naglasio sam da njime ne želim ništa implicirati baš zato što ne želim (mada se čini da jezikom uvijek kažemo više nego što želimo, pa nekada ispadne i ono što ne mislimo). Jasno, pitanje ima svoju implikaciju, a ta je implikacija da prikaz filma zaista odaje dojam kao da je riječ o mlađoj osobi – ali samo to, to nije ništa loše. Ono što ti sa stopostotnom sigurnošću mogu reći (jer to znam samo ja, a na tebi je hoćeš li mi vjerovati) je da nije bilo nikakve provokacije sadržane u pitanju, da intencija pitanja nije bila provokacija nego me zanimalo je li riječ o recimo tridesetogodišnjaku koji ima nezreo stil pisanja ili o sedamnaestogodišnjaku koji ima stil pisanja više ili manje primjeren svojim godinama. Samo to me zanimalo. Iz tvog posljednjeg posta proizlazi da imaš 24 (valjda) i ok, ako je to odgovor na pitanje, hvala ti na njemu, mogao si to i s manje emocija. :-)
    Na kraju krajeva, stranica se zove “filmski amateri komentiraju”, a kao zakleti demokrat vjerujem da je odlično da postoji ovakva platforma na kojoj svatko, dakle i ljudi s manje zrelim pristupom filmovima ili vrlo mladi ljudi (ili ljudi koji se tako osjećaju :-)) komentiraju ili daju prikaze nekih filmova. Mislim da je to savršeno opravdano i svakako se ne mislim ispričavati na pitanju jer njime nisam mislio provocirati. Ono što je istina i što moram priznati – hoću, neću, da je u samoj prirodi jezika sadržano to da je takvo pitanje jasno impliciralo da određene konstrukcije u ovom prikazu smatram dosta nezrelim u smislu da mislim da promašuju stvar i intenciju redatelja. Mene su zanimale godine jer sam ja potpuno drugačije shvatio ovaj film i ni na trenutak nisam osjećao neke jake emocije gnijeva gledajući film jer mi to nije film takvog karaktera. To je zapravo bio primarni (vjerojatno i jedini) razlog mog pitanja. Zanimalo me koliko možeš imati maksimalno godina da ovaj film u tebi probudi takve reakcije. Mada to naravno nema veze isključivo s godinama. Ali mislim da barem malo ima.
    Mislim da je primjer filma (ili redatelja, barem jednog dijela njegovog opusa) gdje redatelj ima intenciju nedvosmislenog poigravanja s gledateljevim bijesom – von Trierov “Dogville”, a onda svakako i “Dancer in the Dark”. U tim filmovima, mi [SPOILER ALERT] kao gledatelji smo dovedeni u poziciju da empatiziramo s junakinjama do te mjere da na kraju na jedan vrlo osebujan način uživamo u (zapravo jednoj duboko necivilizacijskoj) poetskoj pravdi koja snalazi neke od likova: cijelo selo u Dogvilleu s naglaskom na gospođu čiju je djecu Grace poučavala stoičkom učenju apatije i policajca kojeg Björk (zaboravio sam joj ime u filmu) ubija praktički golim rukama (tupim oružjem ako se dobroj sjećam) tj. premlaćuje na smrt u Dancer in the Dark. Mislim da je von Trier tu višeslojni autor i o tome se da pisati (i već se pisalo) mnogo. S druge strane, gotovo sam siguran da Solondz u ovom filmu nije upotrebljavao realističku poetiku niti je htio u gledateljima buditi pravednički gnijev da bi se oni retroaktivno pitali “je li moj pravednički gnijev opravdan?” i tomu slično.
    Ali različita gledateljska iskustva i intepretacije su moguće i praktički “jednako dobre” (ali ne u nekom potpuno relativističkom smislu), ovisno o tome tko ih i iz koje pozicije gleda.
    Hvala na razumijevanju i osjećaj se slobodno ugasiti štitove. :-)

  • Marko Pačar says:

    Sve je to fino i sve si super elaborirao, i zaista mi je drago da ipak nije bila provokacija posrijedi. Međutim, sada moram ja tebi postaviti jedno pitanje – odakle ti, pobogu, uvjerenje da je film u meni proizveo osjećaj bijesa? Koliko znam, u niti jednom trenutku nisam spomenuo osjećaje koje je proizveo u meni, osim činjenice da su mi određeni djelovi bili izrazito mučni za gledanje. Dapače, još sam napomenuo kako je film lišen moraliziranja i kako je to moraliziranje prepušteno isključivo gledatelju.

Leave a Reply

Your email address will not be published.