Snjeguljica (2012.)

Piše: Vedrana Vlainić

Svaka godina vuče za sobom određene trendove. U 2012. to je bila bajka o Snjeguljici. Uz američke Snow White and the Huntsman i Mirror Mirror (koji je prošao relativno nezapaženo, jer se na setu nikakva Kristen Stewart nije trošila s redateljem) te ABC-jevu seriju Once Upon a Time, u adaptaciji te popularne priče odlučio se okušati i španjolski redatelj Pablo Berger. Prvotno zamišljen kao hommage europskom nijemom filmu, njegova Snjeguljica djeluje na dvije sasvim proturječne sfere gledatelja: dok neke odbija svojom crno-bijelom tehnikom snimanja i nedostatkom izgovorene riječi, druge upravo time privlači.

Radnje smještene u uvijek čarobnu Andaluziju, dvadesetih godina prošlog stoljeća, Snjeguljica pripovjeda nesretnu priču obitelji Villalta. Antonio Villalta (Giménez Cacho) poznati je matador, kojega jednom (ne)prilikom razjareni bik odluči iskoristiti kao brus za rogove pred užasnutim očima stotina gledatelja, uključujući i njegove supruge, koja je u visokom stupnju trudnoće. Antonijevo izmasakrirano tijelo odvoze u bolnicu, njegova supruga dobiva preuranjene trudove i umire na porođaju, on ostaje potpuni invalid i, neutješan zbog smrti voljene supruge, odbija prihvatiti novorođenu djevojčicu. Godine prolaze, malena Carmen (Oria) odrasta uz baku, a oca, koji je u međuvremenu oženio medicinsku sestru koja ga je njegovala (Verdú), niti ne viđa. No, bake nažalost imaju ograničen vijek trajanja pa malena Carmen uskoro biva prisiljena otići na raskošno imanje gdje žive njezin nepokretni otac i njegova nova sado-mazo supruga. Zla maćeha ne bi bila zla maćeha da djevojčicu istog trenutka ne počne tretirati kao služavku, s vremenom se rješava i oca beskičmenjaka (pun intended), a i, sada već odrasla, Carmen joj počne opasno gaziti na proverbijalni žulj pa se i nje odluči otarasiti. Srećom, djevojku od sigurne smrti spašava putujuća družina patuljaka-toreadora, čijoj se točki pridružuje kao odvažna matadorka pod pseudonimom Blancanieves

a

Iako naizgled prilično vjerno slijedi bajku koju su onomad braća Grimm popularizirali, ova verzija Snjeguljice sve je samo ne priča za djecu. Vizualno zapanjujuć i izvrsno režiran, ovaj biser iz zapećka europske kinematografije film je koji vrijedi pogledati. Navodno je Berger inspiraciju dobio vidjevši fotografiju patuljaka-toreadora u knjizi naslova España Oculta, u kojoj je fotografkinja Cristina García Rodero sakupila prikaze raznoraznih bizarnih običaja ruralne Španjolske (ajde pa sam i ja nešto naučila čitajući osvrt Jurice Pavičića). Bergerova velika ideja bila je kroz tradiciju koride, koja i dan danas igra veliku ulogu u španjolskoj kulturi, snimiti posvetu nijemoj kinematografiji (pogotovo svom osobnom uzoru, velikanu francuske kinematografije ranog dvadesetog stoljeća, Abelu Ganceu). Scenarij je završio 2003. godine, otprilike u isto vrijeme se njegov dugometražni debi Torremolinos 73 počeo prikazivati po festivalima i stjecati mu popularnost i  priznanja, a Berger se bacio na prikupljanje financijskih sredstava. Osam godina kasnije, Snjeguljica je taman završila s pred-produkcijom i snimanje je trebalo krenuti svaki čas, kada je filmskim svijetom odjeknula vijest da je u Cannesu upravo premijerno prikazan crno-bijeli, nijemi film europske produkcije, kojemu kritičari predviđaju ogroman uspjeh. Hazanaviciusov Umjetnik ugledao je svjetlo dana, maknuo epitet ‘originalni’ iz Bergerovog koncepta i osudio njegovu Snjeguljicu na vječnu titulu kopije.

Umjetnik je zaista ispao pravi as iz rukava, okrunivši sve postignute uspjehe stanovitim zlatnim kipićem kao prvi francuski film koji je dobio Oscara u kategoriji filma godine, i vjerojatno je kumovao neuspjehu stilom relativno srodne Snjeguljice da uđe u konkurenciju za najbolji strani film na prošlogodišnjoj dodjeli Akademijine nagrade. No, dok je format nijemog filma u Umjetniku osnovna tematika, u Snjeguljici je sredstvo kojim Berger istražuje jednu dimenziju koja se posve razlikuje od filmova s tonom, koja, između ostaloga, puno lakše podnosi taj jedan fantasy element bez da promijeni striktno dramski karakter priče. Berger karakterizacijom svojih likova i samim njihovim smještanjem u Španjolsku na prijelazu stoljeća pliva nekim mračnijim vodama, gdje ovaj nijemi medij dodatno dolazi do izražaja i dodaje svojevrsni osjećaj nostalgije. Suptilno emulirajući Hitchcocka, Buñuela i Almodóvara, Berger udiše novi život ovoj svevremenskoj priči o dobru i zlu, stvara jedan tajanstven, mračan, pomalo jezovit svijet i završava svoju bajku u fantastično melankoličnom tonu.

b

Snjeguljica je na tragu filmovima iz razdoblja najvećih klasika nijeme kinematografije, obogaćena nekim prednostima modernog doba, poput pokojeg kurioziteta na kakav možete naići ako odlučite napraviti izlet u um Davida Lyncha. Iako formalno snimljena 2012., pravi uspjeh postigla je tek ove godine koju smo upravo ostavili iza sebe, nakon što je prikazana na Ebertfestu, festivalu koji je osnovao poznati filmski kritičar Roger Ebert (koji nas je prošle godine, nažalost, zauvijek napustio) – festivalu vrlo atipičnom po tome što nije prihvaćao prijave, već je Ebert osobno odabirao filmove iz tekuće godine koje je smatrao izvrsnima, ali koji su prošli nezapaženo od strane publike i/ili filmske industrije.

Prema tome, ako želite vidjeti jedan zanimljiv pogled na dobro poznatu bajku svačijeg djetinjstva, umjesto da trošite vrijeme na generičke izbljuvke koje Hollywood neprekidno štanca između onih par kvalitetnih filmova koje uspije ponuditi godišnje, dajte šansu ovom malom europskom dragulju. Svakako se radi o nečemu što se ne viđa često.

Jedan komentar za “Snjeguljica (2012.)

  • denis says:

    Imao sam dojam da će to biti neki “art film”, koji puno daje, ali za kojeg ipak treba mir, tišina i strpljenje…
    u biti je film pitak i dinamičan.
    Klasični nijemi film (zanimljiv je i format filma :)), a tako razmuljiv i dinamičan. Fora.

Leave a Reply

Your email address will not be published.