Smrtonosna želja 2 (Death Wish 2, 1982.)

Piše: Danijel Špelić

Smrtonosna želja 2 (Death Wish 2, 1982., 88 min.)

Režija: Michael Winner

Scenarij: David Engelbach, Brian Garfield

Glume: Charles Bronson, Jill Ireland, Vincent Gardenia

 

Postoje filmovi o kojima se zna sve i svašta, hoćete s kritičarske strane, hoćete gledateljeve, pa čak i s kulturoškog stajališta. I onda postoje nastavci tih filmova o kojima jedva da se nešto kaže. Ostanu nekako postrani. Stoga, da kažem koju i o nastavku jednog od najboljih vigilante filmova uopće jer, pa, nije zanimljivo pisati o onome što već svi znaju. A što se tiče Death Wish serijala, ima se tu materijala za par redaka tekstova, doduše, opadala mu je kvaliteta svakim nastavkom, no “dvojka” je i više nego dobra, dapače, autoru ovih redaka čak je bolja nego original. To bi sad potrajalo da krenem pojašnjavati zašto, ali Bronson mi nikad nije bio tip čovjeka koji bi, već kad ima pljucu u ruci, oklijevao ubiti čovjeka. Zato mi je original… čudan. Ne loš, jednostavno čudan. Bronson kao nemoćna žrtva koja polako gradi karakter ubojice iz mraka? Jednostavno mi to nije to. Zato je nastavak bolji, ali, kvaka 22, ne bi bio da ne postoji prvi film. Zašto? Zato što se već zna tko je Paul Kersey, zna mu se prošlost i zna što će napraviti kad krene sranje.

A dogodit će se sljedeće: lokalni kriminalci opet će provaliti u Kerseyjev dom i napraviti dar-mar, isto kao i prvi put, samo što radnja više nije u New Yorku već u Los Angelesu. Za one koji imaju brzo oko i skloni su besmislenim trivijalnostima, jednog od uljeza igra jako mladi Lawrence Fishburne (isto kao što je jako mladi Jeff Goldblum bio dio grupe uljeza iz originala), čime trivijalnosti završavaju. Događaji u kući su isti kao i u prvom filmu, nasilje, silovanje i na kraju smrt Kerseyjeve kćerke. Policija, narafski, ne radi qurtza, iako imaju opis, ali zato će Kersey izvući svoju ”devetku” i krenuti u samostalnu potragu za zlikovcima, eliminirajući jednog po jednog, ponovo počevši stvarati frku oko svojeg imena, kao i cijele vigilante priče. A kad ga počne pratiti stari poznanik iz New Yorka, detektiv Frank Ochoa, stvari će postati još zanimljivije.

Razlike između dva filma: sve nakon home invasion dijela. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti kako je film doslovna kopija originala, to je tek u tom uvodnom dijelu istina (jerbo Kersey postaje nešto kao tužna verzija Johna McLanea; uvijek na krivom mjestu i u krivo vrijeme) dok dalje, naš (anti)junak nema problema s vlastitom savješću, kao ni neodlučnošću. Kersey tako počinje obijati ulice L.A-ja i stvarati svoju pravdu, no ovaj put je to promišljeno, s poznatim Bronsonovim mrgodnim nastupom koji mu puno bolje leži nego moralne dvojbe. Također, inovacija radi radnje, ovaj put pronalazi one koji su mu nanijeli zlo (što u prvom dijelu nije napravio), čime se stječe onaj pozitivni i izopačeni osjećaj uživanja dok ih skida s liste jednog po jednog. Pucnjava je produžena, akcija je postala izravnija, a razina nasilja upečatljivija. Teško da se možemo oteti dojmu da je redatelja namjerno snimao Bronsona kako šeta ulicama i nas postavio na mjesto slučajnog promatrača prljavštine koja ga okružuje, pretvarajući nas i u sudionike dok se prepuštamo onom uživanju dok pravda sjeda na svoje mjesto. Ako ste mislili da je ovaj put sve to prošlo bez nekih javnih sablasni, razmislite opet.

Iz današnje perspektive gledano, Death Wish uno i due još uvijek imaju efektne i neugodne scene nasilja počinjenog nad ženama; silovanje, premlaćivanje, što nije moglo proći bez javnih osuda da upravo ovakvi filmovi iniciraju nasilje. Istina ili ne, Bronsonu je to bilo posve normalna stvar u karijeri, pa čak je i dodavalo njegovoj karizmi, a Michael Winner (redatelj koji je radio prva tri dijela Death… serijala) imao je i malo okapanja s dežurnim moralistima po javnim medijima. Ako izuzmemo javnu kritiku iz svega toga, i dalje se radi o kvalitetnom filmu, jednom od boljih izdanaka tog vigilante žanra, na kojem jednostavno morate pretrpjeti sličnosti u uvodnom dijelu koje dijeli s drugačijim originalom kako bi došli do dijelova koji su sami po sebi garancija kvalitete. Ili, da budem, brutalno iskren, ovako se radi punokrvni B film kad imate korektnu priču, jakog redatelja i karizmatičnog glumca.

Leave a Reply

Your email address will not be published.