Slučajevi običnog ludila (2005.)

Piše: Marko Pojatina

Slučajevi običnog ludila (Příběhy obyčejného šílenství, Češka, 2005., 100 min.)

Redatelj i scenarist: Petr Zelenka

Glume: Ivan Trojan, Zuzana Šulajová, Miroslav Krobot, Nina Divíšková, Karel Heřmánek, Jiří Bartoška, Zuzana Bydžovská

Ocjena: 8,5/10

 

Ovo je moja prva prava, „normalna“ recenzija za kolegu i ovaj cijenjeni portal. Naravno da osjećam određenu tjeskobu, pogotovo jer sam inače takve naravi. Zato sam odlučio početi s laganom češkom komedijom koja me naprosto oduševila lani na Ljetnom kinu Gradec.

Slučajevi običnog ludila, adaptacija Zelenkine istoimene kazališne predstave, dramska su komedija sa snažnim naglaskom na komičnome. Pomalo je to nadrealna priča redatelja i scenarista o čovjeku koji polako tone u krizu srednjih godina.

Njegova bivša djevojka Jana samo što se nije udala za svoga dobrostojećeg novog dečka, a nakon što je izgubio posao u kontrolnome tornju, Petr radi kao skladištar u špedicijskome centru u praškoj zračnoj luci Ruzyně, gdje mu je šef (Heřmánek) pomalo luckast čovjek kojemu je lutka iz izloga draža od supruge.

Istovremeno, obiteljski mu je život prava zbrka, koju još više kompliciraju perina za koju se čini da ponekad oživi i neobični zahtjevi intimne naravi njegovih novih susjeda, Alice (Bydžovská) i Jiříja (Bartoška).

Petrovi roditelji nisu ništa manje čudni. Majka mu je opsjednuta kriznim žarištima diljem svijeta, kao što je Bosna, i sve većim mrtvilom njegova oca Davida, čije stanje zapravo odražava Petrovo.

David Hanek, koji je nekoć bio neka vrsta slavne ličnosti, poznat kao spiker u filmskim žurnalima za vrijeme komunizma (rekli bismo „tekst čitao Miljenko Kokot“), okrenuo je leđa svijetu i povukao se ù se, pokazujući zanimanje za malo što osim za mjehuriće u pivskim bocama.

Premda neki od najnategnutijih prizora u filmu zaista izazivaju nevjericu i tjeraju film na samu granicu između nadrealnoga i besmislenoga, Slučajevi običnog ludila ipak je ne prelaze, a iznimna kakvoća glume, scenarija i režije u svakom trenutku prevaguju nad takvim rijetkim pojavama.

Zelenka se dobrano potrudio da filmsku inačicu Příběhy obyčejného šílenství (češki se naslov može prevesti i kao Priče običnog ludila) liši kazališne teatralnosti koja često prati adaptacije kazališnih predstava, za što u hrvatskoj kinematografiji imamo prȅgr̄št primjerā. Pritom je u scenarij udahnuo nov život domišljatom uporabom lokácijā, kinematografije i glazbe. Od ovoga bih posljednjega izdvojio sjajno iskorištenu (i meni prekrasnu) pjesmu Martine! u Češkoj omiljenoga Vlastimila „Vlaste“ Třešňáka.

U zvjezdanoj se glumačkoj postavi ističe Trojan, koji na prvi pogled izaziva suosjećanje i zbog kojega je Petr lik s kojim se lako poistòvjetiti, koliko god da čudnim putem hodio.

Međutim, prava je zvijezda Slučajeva običnog ludila Miroslav Krobot, kazališni redatelj koji je kao glumac debitirao tek u kazališnoj inačici Příběhy obyčejného šílenství.

Unátoč svojem oskudnom iskustvu, način na koji igra Petrova dražesno neobičnog oca i njegov nevjerojatan preporod svakako spada među svijetle točke filma i posve je zasluženo dobio Češkoga lava za najbolju sporednu mušku ulogu.

Sa svim svojim neobičnostima i posebnostima, Slučajevi običnog ludila ipak teže nekakvoj središnjoj struji češkog filma, a dokazuju to i umetnute „skrivene“ reklame za raznorazne proizvode. S gledišta je češke scene malo toga ovdje što istinski probija led ili unosi korjenite promjene, napose u prikazu muško-ženskih odnosa, ali i dalje je riječ o filmskom ostvaraju visoke kakvoće, koji bi na učmaloj hrvatskoj sceni bio dobrodošlo osvježenje (mig hrvatskim redateljima).

Zelenkina su prethodna dva flma, Knoflíkáři i Rok ďábla, izmamila sjajne kritike i ostvarila dobru zaradu, a cijenjeni su i nagrađivani Slučajevi običnog ludila nastavili tim utabanim stazama.

Leave a Reply

Your email address will not be published.