Skidajte se do kraja (The Full Monty, 1997.)

Piše: Vedrana Vlainić

Skidajte se do kraja (The Full Monty, 1997., 91 min.)

Režija: Peter Cattaneo

Scenarij: Simon Beaufoy

Glume: Robert Carlyle, Mark Addy, Tom Wilkinson, Paul Barber, Steve Huison, Hugo Speer, William Snape

 

Svašta padne čovjeku na pamet tijekom nekih uobičajenih, životnih situacija. Recimo, za preprodavanje starih srednjoškolskih udžbenika, praksu koju je moja gimnazija upražnjavala još prije nego je bilo „popularno“, znala sam reći da se osjećam kao braća Trotter, dok teglim pretešku torbu i pokušavam upregnuti svoje nikad razvijene marketinško-prodajne sposobnosti da financijski što bolje prođem. Počne li se, primjerice, autobus sumnjivo dimiti tijekom nekog putovanja, malo tko neće pomisliti na srpski klasik Ko to tamo peva. A toga jutra, kada sam se tri mjeseca nakon diplome napokon udostojila i službeno postati jedna od onih 300 000 i kusur nezaposlenih u Lijepoj Našoj, promatrajući to mnoštvo lica natiskanih u beskrajne redove koji vijugaju hodnicima zavoda za zapošljavanje, jedva sam se uspjela suzdržati da ne zanjišem bokovima u ritmu popularnog hita Donne Summer. Čisto onako. Iz fore.

Ovaj je film iz „nedovoljno interesantne“ ideje koju je otpisao Danny Boyle, u to doba aktualan zahvaljujući uspjehu Trainspottinga, gotovo preko noći postao fenomen. Već gotovo petnaest godina drži rekord kao britanski film s najvećom box-office zaradom, priča je s velikog platna prenesena na kazališne daske West Enda i Broadwayja, a našla je put i u naše prostore te se dugo nalazila na stalnom programu zagrebačkog kazališta Komedija. S dobrim razlogom, jer radi se o tematici toliko primjenjivoj na životne situacije s kojima se svakodnedvno susreće običan čovjek. Financijska kriza, nezaposlenost, nategnuta obiteljska situacija, dočarani pomoću nesavršenih, pokatkad moralno ambivalentnih likova s kojima se lako postovjetiti. Koliko god čovjeku katkad godilo „utopiti“ probleme svakodnevice u glamuru Hollywooda, romantičnim junacima i happy-endovima, s vremena na vrijeme potrebna nam je i doza sirovog realizma. Pogotovo ako dolazi ovako šarmantno upakirana u britki britanski humor.

U Sheffieldu, „kucajućem srcu britanskog sjevera“, nekoć prosperitetnom gradu čelika, pogoni su utihnuli. Gaz (Carlyle) i Dave (Addy) prijatelji su i bivši kolege iz jedne takve, nedavno propale, željezare. I dok Dave iz dana u dan pada u sve veću depresiju uzrokovanu gubitkom posla i vječitim kompleksima zbog viška kilograma, što pak utječe na njegov performans u bračnoj postelji, Gaz je, s druge strane, jedan od onih ljudi koji su vječito puni „briljantnih“ ideja kako uz minimalan rad i trud doći do kakve brze love. No, o njegovom uspjehu na tom polju najbolje govori činjenica da živi od socijalne pomoći, konstantno je dekintiran, često pribjegava sitnim krađama u lokalnom supermarketu gdje radi Daveova supruga i dužan je više mjeseci alimentacije bivšoj ženi zbog čega mu prijeti gubitak dijeljenog skrbništva nad sinom Nathanom. Inspiriran uspjehom (i zaradom) popularne gostujuće erotske plesne skupine „Chippendales“ i očajnički trebajući novac, Gazu na pamet pada novi plan – uvježbati vlastitu striptiz točku. Upregnuvši „talent“ bivšeg nadređenog, a sada također nezaposlenog, Geralda (Wilkinson), koji sa ženom godinama pohađa tečajeve dvoranskog plesa, na improviziranoj audiciji odabiru ostale članove svoje plesne skupine. Nema veze što je jedan prestar, drugi predebeo, treći bijel k’o sir, a četvrti premršav. Niti što su svi apsolutni antitalenti za ples. A bogme niti što bi ih malo tko baš želio vidjeti bez odjeće. Svatko iz svojih osobnih razloga, a najviše zahvaljujući vodstvu odlučnog i karizmatičnog Gaza, ova osebujna šestorka ne posustaje u namjeri da se dokažu kao respektabilni striperi…

Već od prvog gledanja (a ima tome dosta godina), svrstala sam ovaj film među najbolje komedije ikada. A tome u prilog govore i brojne nagrade, između ostalih nominacija za Oscara za najbolji film, redatelja i scenarij, osvojen prestižni zlatni kipić za (izvrstan) soundtrack, Zlatni globus za najbolju komediju te, tzv. „britanski Oscari“, odnosno, nagrada BAFTA-e (British Academy of Film and Television Arts), gdje su lovorike pokupili Robert Carlyle u kategoriji glavnog glumca i Tom Wilkinson kao najbolji sporedni glumac. Također, neovisno o tome koliko puta sam ga ponovo pogledala, uvijek mi je ostao jednako zabavan i likovi jednako simpatični i dopadljivi – jedino što se promijenilo jest moja percepcija njihove situacije, koju sam počela shvaćati tek kako sam bivala starija. I možda je upravo u tome prava kvaliteta ovog filma: da ostaje jednostavan, „lagan“ i urnebesan usprkos ozbiljnosti tematike kojom se bavi. Iako prezentiran kao komedija, zorno prikazuje očaj i besperspektivnost ljudi, koji su nakon godina i godina napornog rada iznenada ostali bez posla. Redatelj Peter Cattaneo vrlo lijepo izbjegava nepotrebnu politizaciju i suptilno prikazuje socijalnu i ekonomsku situaciju radničke klase u Engleskoj 80ih, kada su čitave industrije masovno bivale zatvarane, ostavljajući na tisuće nezaposlenih i rušeći lokalnu ekonomiju.

The Full Monty, uz britki humor na koji su navikli ljubitelji britanske kinematografije, nudi i istinsku životnu dramu, koja se vješto skriva iza apsurdnih situacija i karikiranih likova. Industrijsko predgrađe Sheffielda je tmurno, ali ipak, usprkos sveopćem beznađu, ta silna masa ljudi koji su nakon godina i godina rada, izgubili dobar, solidno plaćen posao i sada su primorani krpati kraj s krajem, ne posustaje. Oni skupljaju snagu za prevladati svoje osobne strahove i nalaze je u obitelji i prijateljima, dajući time ovom filmskom iskustvu još jednu, osobniju, razinu. Raspon emocija na koji nailazimo kod ovih muškaraca, suočenih s bijednom egzistencijom i jednako turobnom budućnošću, posve je realan, njihov entuzijazam i gotovo nenamjeran optimizan zarazan, a volja i hrabrost s kojom pristupaju javnom poniženju inspirativna. Pročitala sam jednom negdje da je u britanskim filmovima uvijek hvale vrijedna činjenica što glumci zaista izgledaju kao „pravi“ ljudi. Ne nužno „ružni“, jednostavno „normalnog“, svakodnevnog izgleda, bez pretjerane ljepote holivudskih zvijezda s njihovim savršenim tenom, zubima i frizurama te skupom, modernom odjećom. Možda ne uvijek pravilo, pogotovo u novije vrijeme, ali svakako uz karakterističan britanski sleng (pokatkad teže razumljiv, ali apsolutno nezaobilazan za potpuni dojam), još jedan detalj zbog kojega sam i sama sklona britanskim (i europskim općenito) uratcima.

Pun pogodak je svakako i cast predvođen (uvijek) izvanrednim Robertom Carlyleom (meni interesantan bio je podatak da je Nicholasu Lyndhurstu, koji je našoj publici poznatiji kao Rodney iz popularnih Mućki, prvotno ponuđena uloga Gaza). Taj mali, žgoljavi čovječuljak, koji nikako da se nauči pameti niti odgovornosti i uporno radi pogrešku za pogreškom, jednostavno pršti od samopouzdanja i karizme kojom se lako nameće kao svojevrsni vođa. No, ljubav prema sinu ono je što ga gura naprijed, zbog koga mu na pamet padaju najluđe ideje i zbog koga ima hrabrosti provesti ih u djelo. Gazova borba za sina (ispada da Carlyle uvijek glumi otuđene očeve koji se bore za svoju djecu, ili ga valjda ja uvijek gledam u takvim ulogama) pravo je srce i duša filma. Njegova šačica autsajdera upada u bezbroj istinski smiješnih situacija, ali se bavi i već spomenutim, puno ozbiljnijim temama. Za njima žene vrište, ali nemojte da vas to zavara: ovaj film je namjenjen i muškom dijelu populacije.

Radi se o izvrsnom malom-velikom filmu, koji humor crpi iz stvarnih životnih situacija, što izmamljuje osmijeh prirodno, bez isforsiranosti i nategnutih „zicer“ štoseva kojima samo fali onaj namontirani smijeh u pozadini. Beskrajno simpatičan, lepršav i sa zdravom dozom „okrutne stvarnosti“, do samog kraja zadržava gledatelju taj osmijeh na licu. Ako ste u potrazi za inteligentnom a laganom pričom, spontanim humorom i nenametljivom glumom i režijom, svakako dajte priliku ovoj sasvim životnoj dramediji, ali i ultimativnom feel-good filmu. Nećete požaliti.

3 komentara za “Skidajte se do kraja (The Full Monty, 1997.)

  • Mirnes Alispahić says:

    Svaka čast, Vedrana 😉 Odličan film koji bi se mogao opet pogledati ovih dana :)

  • Vanja says:

    Ovo uvijek rado gledam. Odlična reca i odličan podsjetnik, hvala, Vedrana.

Leave a Reply

Your email address will not be published.