Sjećanje na Titane (2000.)

Piše: Danijel Špelić

Nikad nisam bio sklon filmovima koji vole držati propovjedi, ukazivati na očite stvari i služiti kao alat za promociju nepostojećih ljudskih vrijednosti. Držim ih neiskrenima. Svi znamo da je ropstvo teška mrlja američke povijesti i da se ona neće isprati samo zato što netko tako želi. Ne zato što je osuđivanje tog sistema, čak i način života kroz duga desetljeća, pogrešno, nije, ali svi znamo da je ropstvo zamijenjeno rasizmom, drugom bolesti koja još ni danas nije posve iskorijenjena. Odvojenost crnih stanovnika od bijelih držala se za stvar nužnosti, potrebe čak, što je stvorilo klimu mržnje i netrpeljivosti koja je prečesto znala eskalirati u žestoko, bezrazložno nasilje. Iako se rasizam kao takav pokazao kao stvarno otporna bolest modernog društva, jedna stvar se pokazala dorasla izazovu – sportski duh. Isti onaj zbog kojeg je publika gromoglasno pljeskala kad je ekipa s Jamajke, nakon jezivog sudara, prenijela svoj bob preko finiš crte, ili onaj koji je vratio Nikija Laudu natrag za upravljač Formule 1 jedva mjesec dana nakon ozbiljne nesreće. Suprotstaviti sportski duh rasizmu uistinu se može usporediti kao sukob Titana, ali treneri škole T.C. Williams, Herman Boone i William Yoast, znali su da će stvari biti i teže od toga. Napraviti prvi rasno miješani football tim nije nešto što se radi bez problema, opiranja i osuđivanja, ali velike stvari nikad ni ne dolaze bez savladavanja prepreka na putu.

Remember the Titans film je kojeg ne treba gledati kao na dokumentarni prikaz jednog određenog vremenskog razdoblja jer on to nije. Riječ je o naslovu koji je nastao na temeljima stvarne priče o ekipi koja je u 70-im godinama prošlog stoljeća uspjela napraviti savršenu sezonu; 13 pobjeda i 0 poraza. Iako u to vrijeme rasno miješani klubovi nisu bili iznimka, duh rasizma još uvijek je lebdio oko njih, izvan terena za igru, po gradskim ulicama i školskim hodnicima. Škola T.C. Williams u stvarnosti nije imala problema s integracijom crnih učenika u inače bijelu školu, ali mnoge druge jesu, ozbiljnih, neke toliko ekstremnih da su vojska i policija morali osiguravati područje da ne dođe do jakih rasnih nemira. Bilo je to vrijeme kad je sport kao takav prvi počeo uklanjati razlike između rasa, pružati istu šansu svima koji su bili voljni zapeti i dokazati se, što je sami sportski duh, slikovito rečeno, učinilo najvećim protivnikom rasizmu uopće. Jer svi vole rezultate. Dobre. Svi vole pobjedu. Ipak, stvarnost jest da je ekipa iz T.C. Williamsa, Titani, uistinu djelovala kao grupa misfitsa koji su bili sve samo ne i favoriti za savršenu sezonu. Suočeni s time, kao i s još uvijek prisutnim okruženjem rasne netrpeljivosti, Boone i Yoast mogli su napraviti samo jednu moguću stvar – odigrati svaku utakmicu kao da im je posljednja u životu. Ili, kako sam Yoast kaže u filmu, priuštiti svima da zauvijek zapamte noć kad su igrali protiv Titana. I, usprkos svemu, uspjeli su.

1

Jedan od razloga zašto se Titani danas drže za jedan od boljih (na nekim listama i najbolji) film o američkom nogometu jest taj što ne uljepšava činjenice, iako ih, da budemo iskreni, slikovito nadograđuje raznim sporednim elementima (odnosima među samim učenicima, npr.) da ih istakne. Ne drži propovjedi. Ne ističe očito. Ne drži gledatelje za glupu masu kojoj trebaju dodatna pojašnjenja. U Titanima svi imaju istu šansu, bijeli ili crni… ako izdrže naporni ritam treniranja koji im je Boone namijenio. Ili će raditi kao ekipa ili neće raditi nikako. Povezanost igrača započinje na terenu, ali zbog još dublje povezanosti izvan njega ono je što uspjeh tima čini velikim. Film se nimalo ne srami upotrijebiti razne pristupe da naglasi kako su Titani bili autsajderi (ulazili su na teren s pjesmom i zabavnom koreografijom), ali ne bježi ni od činjenica kako nisu svi bili oduševljeni da crni trener ima glavnu riječ ispred bijelog (Boone i Yoast su ustvari imali podjednaku funkciju) te da su spletke i igre iza tribina bile česta pojava, često motivirane političkim razlozima, ali još više rasnim razlikama. U svoj toj ambiciji da pokrije gotovo sve što se može pokriti, što žanrovski, što pričom, film je bio na dobrom putu da postane negledljiva zbrka, no ono što se dogodilo potpuno je suprotno od toga.

2

Film, gledano s narativne strane, nema nikakvih problema s preglednošću. Upoznajemo desetak različitih likova, a kroz brza i efikasna scenaristička rješenja, svi uspijevaju dobiti malo boje na svojim pojavama. Možda u završnici neki od njih ostaju previše površni, ali ne može se reći da je bilo koji od njih ostao na razini običnog klišeja. Također, radnja bez problema ocrtava duh tadašnjeg vremena, vremena gdje se izmjenjivalo nepovjerenje prema pridošlicama, gdje je rasizam još uvijek bio dovoljno jak da zapali iskru općih nereda, ali i da pokaže ono bolje u ljudima – gdje sport nije gledao na boju kože, gdje su se rušile predrasude i gdje su rezultati govorili sami za sebe. A uspijeva izazvati i uzbuđenje zbog dobre utakmice, kvragu, uvući vas u dobru utakmicu iako je već otpočetka jasno kako će Titani trijumfirati. Uz to vrijedi spomenuti i zanimljive glumačke izvedbe glavnog dvojca: Denzela Washingtona (s razlogom mu ovo ide u prosjek boljih glumačkih nastupa) i Willa Pattona, koji kao da se specijalizirao za efektne sporedne uloge. I dok neki današnji aktualni naslovi (The Butler, recimo) pokušavaju suptilnošću jednog slona u stakleniku podsjetiti na neka prošla, nasilna vremena, Remember the Titans radi istu stvar puno suptilnije, opuštenije, s blagim začinima drame, komedije, odlično pogođenog soundtracka i sportskog duha. Možda u konačnici nije najbolji film svih vremena, možda čak ni same tematike, ali svakako stoji jako blizu samog vrha. Što je sasvim dovoljno da bude odličan primjer holivudskog filma, što već samo po sebi baca na kontradikciju, koji šalje određenu poruku bez da drži nepotrebna predavanja. Uspjeh samo takav, zar ne?

Leave a Reply

Your email address will not be published.