Simpatije za gospodina Osvetu (2002.)

Piše: Jelena Djurdjic

Simpatije za gospodina Osvetu (Sympathy for Mr. Vengeance, 2002., 121 min.)

Redatelj: Chan-wook Park

Glume: Shin Ha Kyun, Park Dong-Jin, Yeong Mi Cha, Lim Ji Eun

 

Simpatije za gospodina Osvetu… zapravo većina nas ima simpatije za osvetnike, većina nas se vjerojatno prepoznaje jer većina nas ima taj super poriv, osvetiti se i to ne tek tako, nego što ritualnije, što originalnije i što učinkovitije. Za one koji se baš lože na ‘oko za oko’, Parkova trilogija je i vodič i terapeut, ali za nas na ovom konkretnom sajtu najtočnija referenca i tag, ili hushtag pod kojim ovo ide je: ’jebeno savršena filmska trilogija’. Koja počinje Simpatijama za gospodina Osvetu.

Ryu (Shin Ha-kyun) je gluhonijemi dečko, od nekih dvadesetak godina. Živi s bolesnom sestrom (Lim Ji-eun) kojoj je potrebna transplantacija bubrega. U vezi je s anarhisticom  Yeong Mi Cha (Bae Doona), djevojkom koja je glumila da je gluhonijema samo da bi išla u školu s hendikepiranim klincima, djevojkom koja je član terorističke organizacije, zapravo jedini član te terorističke organizacije. Dakle cool djevojkom. Transplatacija je, naravno, okidač za zaplet jer donora nema, iako konačno imaju novac za samu operaciju (Ryu dobiva otpremninu u tvornici u kojoj je do tada radio). Ideja, koja se Ryuu čini kao dobra,  je da na crnom tržištu donira svoj bubreg i novac koji je dobio, u zamjenu za onaj koji bi odgovarao sestri. Ne treba biti Einstein da se skapira da na kraju balade ostaje bez svega. Sutradan se u bolnici pojavljuje regularan donor, ali on više nema keš. Ako je njemu i ponestalo ideja kako doći do rješenja, ima kome nije. Na scenu stupa ona super cool devojka, anarhistica – kidnapirat će dijete Park Dong-jina (Kang-ho Song), vlasnika spomenute tvornice.

Sad, ljepote ovog filma su mnogostruke. Recimo, objašnjenje zašto samo kidnapiranje može biti akt milosrđa. Recimo, normalan prikaz osobe koja je hendikepirana – kad kažem normalan, mislim da to ne postaje faktor, to nije tema.  Recimo, priča o čovjeku s dvije glave. Recimo, pretočno odabrani momenti kada nam treba pustiti tišinu, onu u kojoj je Ryu neprestano, prikaz realnosti u kojoj on opušteno večera okrenut leđima sestri koja se previja od bolova, dok s druge strane zida neki momci masturbiraju jer misle da djevojka vrišti u ekstazi. O da, to je Park. Nekada eksplicitan do ludila, da, ali još jači kad samo daje nagovještaje užasa koji se dešava (scena autopsije, ili najjači kadar – hod u jezeru).

Redateljeva sirovost, ili nesuptilnost, u prikazivanju stanja u zemlji (korumpirani policajci, lajtmotiv doslovce svih korejskih filmova, socijalne razlike, prenaseljenost i nemogući uvjeti života), emocija (scena seksa kojoj ne dâ da bude samo to) i konačno nasilja (nema pištolja u ovom filmu, nož, bejzbol palica i malo elektronike) može ili ostaviti bez daha ili neviđeno ići na živce. Zato, kao netko tko ne prihvaća da Park smije ići na živce, nudim rješenje – film koji je snimio prije ovog, J.S.A.,  treba gledati prvo jer poslije njega znate s kim imate posla, zavolite ga i pravdate svima. On  nije samo još jedan tip koji se odaje snimanju nasilja jer ne zna bolje. On je čovjek koji najuspešnije prikazuje užase ovog svijeta onakvima kakvi jesu, stvari naziva njihovim imenom i ne kalkulira s dopadljivošću ni sebe ni svojih likova. Nema sofisticiranosti, nema punoće stila, kamera ne leti nestegnuto kao što će kasnije (možda dijelom i jer mu, iako je imao veliku slobodu u snimanju zbog enormnog uspjeha J.S.A., ipak nije dozvoljeno da uradi neke stvari – npr. želio je da, kako film odmiče, boje nestaju i na kraju sve bude crno-belo, ali došlo mu je i to u kasnijim ostvarenjima – konkretna ideja je našla svoje mjesto u posljednjem delu trilogije), i tijekom filma osjećate da on još nije puno radio, da  tek počinje i da je malo i sagorio u želji da snimi stvari koje su ga očito opsjedale (ko-autor je scenarija, uz  Jae-sun LeeJong-yong LeeMu-yeong Lee, napisanog za 20 sati neprekidnog rada).

Jedno od osnovnih pitanja koje možete sebi postaviti nakon gledanja je – tko je gospodin Osveta? Imate li simpatije za oba kandidata? Jesu li uspjeli pobjeći od stvarnosti i zaliječiti rane? Jesu li u pravu i što imaju na kraju? Što smo mi dobili? Svatko za sebe, molit ću, osvete su privatna stvar.

6 komentara za “Simpatije za gospodina Osvetu (2002.)

  • Marin says:

    Opa, Jelena, s godinu zakašnjenja. :p

  • Marin says:

    Ljubičice, malo si pomiješala ova imena. 😀 Song Kang-ho je ime glumca čijeg sina kidnapiraju degenerici/anarhisti. Ime njegovog lika u filmu je Dong-jin Park. :*

  • Deni Zgonjanin says:

    Meni osobno najslabiji dio trilogije…

  • Jelena Djurdjic says:

    Sven je objavio pogrešnu recenziju :D, Ljubičica, tj ja, sam svoju grešku ispravila, i tekst malko modifikovala, jer nisam bila zadovoljna, a šef je objavio ovaj, lošiji, u kom msm da ima još bar jedna greška, ali me mrzi sad da upoređujem :D. Ne ipak, čekaj… permutovana su i imena ‘djevojke anarhistkinje’ :D. Ubiću ga :D.   Slažem se da je ovo najslabiji deo triologije

  • s says:

    prekrasan film:D meni licno njegov najbolji, top top.

  • Vanja says:

    ja sam ostala obezdušena totalno. još ne mogu sabrati dojmove. uopće. ni o čemu. kako sad bilo što drugo gledati? idem malo ležati na ekserima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.