Shinjuku Boys

[K. Longinotto, J. Williams, 1995.]

9

REŽIJA

Kim Longinotto, Jano Williams

SCENARIJ

GLUME

Gaish, Tatsu, Kazuki

SAŽETAK

Što je muškarac bez brkova i ostali rodni stereotipovi u Tokiju devedesetih u solidnom dokumentarcu o tri trans-osobe.

---

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Miro Frakić

Uvjerenje da danas ama svatko ima pravo na samoaktualizaciju, duhovnu i tjelesnu, jedna je do najkontroverznijih posljedica individualizacije društva. U hiperliberalnom diskursu zapadnjaka s jedne se strane različitosti potiču tako što se svakom pojedincu osigurava načelna mogućnost izbora, izbornik i cjenik usluga kojima može „izraziti“ i „ispuniti“ sebe, od političke sfere i tema od društvene važnosti (poput definicije braka), do tjelesnih modifikacija i osobnih vjerovanja, dok god ne ugrožava prava drugoga ili, alternativno, volju većega. Međutim, iste se te različitosti u praksi, u realitetu uređenih gospodarsko-društvenih odnosa, marginaliziraju. Jer svaki izbor teoretski predstavlja i opasnost od urušavanja sustava, disrupciju, naročito u našim sve konzervativnijim sredinama opterećenima nadzorom. Upravo se u taj raskorak, svijet između riječi i djela, smješta ostvarenje autorica Kim Longinotto i Jano Williams Shinjuku Boys, koji je otvorio pripremni program Splitskog filmskog festivala ususret njegovu jubilarnom 20. izdanju.

Gaish, Kazuki i Tatsu biološke su žene koje su odlučile „živjeti kao muškarci“, tzv. onnabe, radeći u klubu specijaliziranom za žensku klijentelu koja traži novo poimanje muškosti, a čak se i iz samog imena kluba (New Marilyn) dâ iščitati srž – redefiniranje ultimativnog simbola ženstvenosti. Tako se nakon prezentacije likova ekspozicija nastavlja u noćnu, neonom dominiranu tokijsku scenu i malo nakon mi ulazimo u sam klub. Kadar je najednom zakrčen podražajima i detaljima, iako zagasitih tonova, vrvi životom, te trojicu upoznajemo u njihovu elementu, na poslu, tamo gdje se od njih traži da to što jesu pretvore u uslugu. Oni piju, puše, animiraju i općenito rade stvari koje se kolju sa stereotipnom slikom japanskog tradicijom i čašću obuzetog društva. Filmsko meso, pak, sačinjavaju ulomci intervjua, iz „stvarnoga svijeta“, koje opisane klupske scene povezuju, a tu su gotovo suprotno, ribe na suhom.

ellen1

Najveći adut Shinjuku Boys predstavlja intimna atmosfera filma uz dozu humora – subjekti koje pratimo u razgovorima začuđujuće slobodno i bezrezervno iznose svoje misli, nadanja, očekivanja, te bez trunke srama iznose detalje o svojim tijelima i seksualno-emocionalnim životima ili se šale na svoj račun. Veliku ulogu u tome igra okruženje u kojem ih Longinotto i Williams susreću, bilo da je riječ o dotičnoj tokijskoj četvrti Shinjuku u kojoj se klub nalazi (poznatoj kao svojevrsni red-light district, oaza seksualnih perverzija u doba prije interneta), bilo da imamo pristup njihovim životnim prostorima i mjestima na koja zalaze. Čitavo vrijeme tako naracija biva usidrenom u njihovim mikrokozmosima; kakve god bile persone u odnosu na širu okolicu, vidimo ih na domaćem terenu. Iz te pozicije nastupaju kao kompleksni i slojeviti karakteri, ljudska bića u svojoj cjelovitosti, koje more iste stvari kao ostatak pučanstva.

Shinjuku Boys zapravo je tek jedan u nizu filmova autorskog dvojca Longinotto-Williams koji problematizira rodna i ženska pitanja u kontekstu Japana te s Dream Girls (1993.) i Gaea Girls (2000.) tvori feminističku cjelinu. (Prvospomenuti naslov referira se na žene koje moraju proći tešku edukaciju pod kontrolom muškaraca kako bi dobile priliku raditi u poznatoj japanskoj kazališnoj kući, a potonji prati rigorozan i krvav svijet japanskih gaea-hrvačica.) Longinotto je inače poznata po svojem humanom i vrlo direktnom pristupu likovima, junacima koji svojim životnim izborima na određen način pobijaju rodne i ine društvene konvencije, a to naglašava jukstapozicijom krupnih i planova blizu intervjua te polutotala u dijelovima kada su u dućanu, klubu ili frizerskom salonu. Falocentrični se svijet u neku ruku negira, što se vrhunski iščitava iz izjave Tatsuove djevojke da, iako je znatiželjna, kakav bi osjećaj bio da Tatsu može „ući u nju i svršiti“, „s penisom ili bez njega, Tatsu je Tatsu“. Drugim riječima, promjena roda i, u Tatsuovu slučaju, spola, ne preispituje se, a kamoli patologizira, već se sagledava u kontekstu određene zajednice, nerijetko one obiteljske. Tako Kazuki svojoj majci plaho „izlazi iz ormara“ preko telefona, ne bi li raščistila godine zanemarenog odnosa, dok Gaish ističe da je bilo kakav stalniji odnos za nju nemoguć jer se nakon doglednog vremena, iz straha od ostracizma, svaka partnerica odlučuje za obitelj i miran, skućeni život s pravim, batinom obdarenim muškarcem.

ellen2

Kao dio BBC-jeve serije dokumentaraca Under the Sun, koja je tematizirala „narode i kulture u svijetu koji se mijenja“, film o tri onnabe podosta je definirane 50-minutne strukture. Ulomci njihovih (raz)govora dani su na način da film teče iz općenitijeg u intimnije; s polazišnom točkom u njihovim stavovima, napreduje do osjećaja. Kao živući dokazi fluidnosti i performativnosti roda, seksualnih preferencija i općenito spola („Ne doživljavam sebe kao muškarca, ni kao ženu. Ja sam ja“), oni su predmet zaziranja u društvu, a s tim se bremenom sva trojica drukčije uspijevaju nositi. Osamljenost kao da najgore pada Gaishu, koji u svojem nemiru i očaju ne može pobjeći od defetizma („Po zakonu, ja sam sâm… Je li to užitak u životu?“), dok se Kazuki i Tatsu čine u stabilnim vezama, zadovoljni sobom i svojim partnerom. Usprkos ponešto ograničenu pristupu Tatsuovoj priči, kod obojice se nazire kakva-takva životna ispunjenost i smirenost.

Uzmemo li da je aktivizam prije svega aktivan i, štoviše, propagandan u svrhu senzibilizacije javnosti oko određenih (humanističkih) ideala, Shinjuku Boys ne bi se mogao smatrati izričito aktivističkim djelom. Međutim, Longinotto i Williams, potpuno svjesne razlike između pasivne tolerancije i aktivnog prihvaćanja, svojim djelom humaniziraju subjekte; ne svodeći ih na kontroverze, stvaraju im prostor da dođu do potpunog izražaja. Zahvaljujući tom dokumentarizmu, film otvara mnoga pitanja rodnih i inih uloga u našem društvu izbjegavajući odgovore; predstavlja tri odvažne i snažne jedinke. Iako oni sami ne mogu izbjeći širi kontekst koji ne oprašta, dokumentarac se zadržava u mjehuriću u kojem svatko zaista jest – bezrezervno i beskompromisno – ono što osjeća da jest, kako duhovno, tako i tjelesno.

Leave a Reply

Your email address will not be published.