Šalji dalje (2000.)

Piše: Izabela Laura

Šalji dalje (Pay It Forward, 2000.)

Redatelj: Mimi Leder

Glume: Haley Joel Osment, Helen Hunt, Kevin Spacey, Jon Bon Jovi, Jim Caviezel

Iritantno je kako ponekad prividi u potpunosti zametu pravu vrijednost nekog filmskog ostvarenja te čine da prerano i preoštro kritiziramo nešto samo zato jer nam je rečeno da, primjerice, ima patetičan prizvuk ili ga krase megapopularna imena glumaca zapamćenih po lošim izvedbama. No nešto više od tog privida treba tražiti u filmu; to je kao klik koji se dogodi između vas i onoga što vidite na ekranu. Kad više nije samo niz slika sa zvukom, nego je to nešto što u vama izaziva podražaj. A Šalji dalje podražuje, i to najnezgodnije područje koje smo odavno potisnuli – područje naših mogućnosti.

Trevor McKinney (Haley Joel Osment) jedanaestogodišnji je dječak koji živi u Las Vegasu sa svojom majkom alkoholičarkom (Helen Hunt) i ocem (Jon Bon Jovi) koji se pojavi s vremena na vrijeme. No to nije Las Vegas na kakav smo navikli – sjajan i bogat, već zapušten i pun neostvarenih života. Trevorova majka tako radi dva posla i rijetko viđa svog bistrog i predanog sina kojeg iskreno brine njena ovisnost, a škola u koju Trevor ide puna je nasilnika i neambiciozne djece, koja su, u nedostatku kućnog odgoja, sve bliže narkomanima i pijancima koje često usputno viđamo u kadrovima filma.

Prvi dan sedmog razreda Trevor dobiva zadaću od novopridošlog profesora Eugenea Simoneta (Kevin Spacey) – osmisliti ideju kako promijeniti svijet. To je zadatak koji profesor uobičajeno daje svim učenicima na početku godine ne očekivajući da će itko od njih zaista i promijeniti svijet, već čisto kao motivaciju koja će ih potaknuti na  razmišljanje. No Trevor McKinney nije jedan od onih koji stvari puštaju da idu; on će ozbiljno shvatiti zadatak, dobiti ideju i odmah je početi provoditi u djelo. Ideja je “šalji dalje” i  funkcionira po sljedećem principu: ako jedna osoba, primjerice on, učini bitnu uslugu trima ljudima, pomogne im da riješe neki problem, svaka od te tri osobe će, umjesto da uslugu vrati Trevoru, pomoći još trima osobama. Tih devet osoba učinit će isto; svaka od njih vratit će uslugu još trojici, i tako unedogled.

Njegova ideja biva ‘prečudna’ razredu, no nastavnik se oduševi Trevorom kreativnošću te njih dvoje počnu sklapati prijateljski odnos. Uvidjevši u profesoru potencijalnog partnera za svoju majku, Trevor na svoj popis triju osoba stavlja i njeno ime te kreće u spajanje usamljenog profesora i rastrojene majke.

Četiri mjeseca nakon izlaganja ideje, negdje u Los Angelesu novinaru Chrisu Chandleru, za vrijeme jednog zadatka, automobil biva uništen. No trenutak nakon što je pomislio kako ga je sreća napustila, dobiva novi Jaguar i to besplatno. Neočekivani dobitak zaintrigrat će Chrisa i neće mu dati mira sve dok ne otkrije što je posrijedi.

Izvrsna glumačka izvedba Haleyja Joela Osmenta, gledateljima odveć poznatog po Šestom čulu (nominacija za Oscar), oskarovke Helen Hunt i dvostrukog oskarovca, jedinstvenog Kevina Spaceyja, čak i Jima Caviezela (Pasija), ukratko svih osim one Bon Jovija, jednostavan, ali dopadljiv scenarij Lesliea Dixona (temeljan na istoimenom bestselleru američke spisateljice Catherine Ryan Hyde), te dobra režija Mimi Leder (Mirotvorac, Lopovi, Hitna služba, Kineska plaža…), nisu ono zbog čega apsolutno preporučujem ovu 11 godina staru romantičnu dramu.

Priča jest.

Mada se u filmu otvaraju brojna pitanja koja ostaju nedorečena i obrađena su pomalo plastično (problem nasilja u školama i obitelji, sankcioniranje maloljetnih delikvenata, ovisnosti), njihovo je ‘realno’ rješavanje zasjenjeno samom pričom i poantom koju ona nosi u sebi; dan nam je pogled na svijet iz očiju jednog djeteta koje vidi problem i poseže za prvim očitim riješenjem upravo zato jer je dijete i ljudski odnosi mu ne djeluju toliko komplicirano kao što zaista jesu – ili kako smo ih mi zakomplicirali. Tako on bez previše razmišljanja o njihovim različitim osobnostima spaja svoju majku s profesorom jer su oboje usamljeni, udomljava beskućnika ne pitajući se je li on potencijalni manijak koji bi mogao nauditi njegovoj obitelji, pokušava riješiti njegov problem ovisnosti zato jer zna da je to loše, spašava prijatelja od školskih nasilnika ne misleći na posljedice koje bi mogle uslijediti.

Dok se Eugene Simonet boji odmaknuti od svojih knjiga i navika – jer mu daju sigurnost i stabilnost, a njegova majka odreći votke, Trevor se u potpunosti -dječačkom naivnošću i jednostavnošću – vodi instinktom kojem vjeruje. Ma koliko apstraktno i nesuvislo bilo to za što se on bori, bori se toliko da cijelog sebe daje, kao da je svaki njegov postupak odraz onoga što je ili, ako ne uspije,onoga što nije. Energija koju Trevor ima naprosto vas izvlači iz fotelje i čini da i vi na tren zanemarite sve njene nesavršenosti i počnete vjerovati u njegovu ideju.

Ideju koja je u teoriji moguća, praktična, previše idealistična, ali ne zato jer ju je osmislilo dijete – već zato jer je čovjek po svojoj prirodi nesavršen i ne može slijediti u stopu sve dijelove jednog sustava, jer će se uvijek naći neki razlog i neka osobina rušilačkog – te će zahvaljujući svojoj nedorađenosti, odbiti i tu priliku da svoje okruženje, za kojeg uvijek ima spremnu kritiku, učini boljim, sebi bližim.

Ne treba Trevorovu zamisao – kao što mi je to lijepo napomenulo jedno odista nesebično biće – promatrati na globalnoj razini, kao što je to u filmu isforsirano. To  nije neka nedokučiva ideja, fantastična zamisao, nešto apstraktno. To je poziv da ne trčimo jedno te istim pravocrtnim putem ne obazirući se na bilo koga osim nas samih. To je  mogućnost – potencija koja nam je u filmu eksplicitno sugerirana, a posjeduje ju svaki čovjek na zemlji – mogućnost da djelujemo.

You have to watch people more.

Sort of keep an eye on them

to protect them…

…because they can ‘t always

see what they need.

It’s like your big chance to fix

something that’s not like your bike.

You can fix a person.

Ako je ovaj film manipulativan i i igra na emocije – hvala Bogu što postoje takvi filmovi koji nas podsjećaju da ih još uvijek imamo.

 

4 komentara za “Šalji dalje (2000.)

  • Maxima says:

    Jako mi je drag ovaj film 😀 i jako si lijepo sve ovo sročila.

  • Izabela says:

    Hvala:) meni također, i baš kad sam čitala nekako mi se ne sviđa kako to sve izgleda,a to je valjda tako kod filmova do kojih ti je stalo

  • ohohoho says:

    TACNO JE DA JE PATETICAN I MANIPULATIVAN,NIJE LOSA ILUZIJA ZA POGLEDATI

  • Izabela says:

    ‘Illussion is the first of all pleasures.’

Leave a Reply

Your email address will not be published.