Rushmore (1998.)

Piše: Sven Mikulec

Rushmore (Rushmore, 1998., 93 min)

Redatelj: Wes Anderson

Glume: Jason Schwartzman, Bill Murray, Olivia Williams, Seymour Cassel, Brian Cox, Luke Wilson

 

Wes Anderson, proslavljeni osebujni autor karakteristično pomaknutih filmova, u svojoj filmografiji ponosi se naslovima poput The Royal Tenenbaums, Life Aquatic with Steve Zissou i The Darjeeling Limited, a svoju redateljsku karijeru trasirao je na pravi put svojim drugim projektom, vrlo popularnom dramedijom Rushmore, o kojoj bih vam volio reći riječ ili dvije, ako u ovim teškim vremenima prokletih vrućina i nepodnošljivih sparina uspijete odvojiti nekoliko minuta za kratak put do jedne zanimljive privatne škole u Houstonu…

Da biste shvatili da Max Fisher (Schwartzman) nije obični petnaestogodišnjak, dovoljno je baciti jedan letimičan pogled na njegov dosje u prestižnoj školi Rushmore. Glavni urednik školskih novina, predsjednik društva filatelista, kapetan debatnog tima, šef kaligrafskog kluba, osnivač društva mladih astronoma, vođa mačevalačkog tima, pomoćni dirigent zbora, glava društva pčelara, prvi čovjek kluba graničara… Okružen bogataškom djecom i svjetonazorom koji često ide uz takve bankovne račune, Max se srami svog simpatičnog oca brijača, govoreći uokolo da je sin neurokirurga, a u stopu ga prati mali Dirk, najbolji prijatelj kojeg Maxova svestranost beskrajno zabavlja. Naš Max ima milijun hobija i izvannastavnih aktivnosti, a istovremeno mu zbog lošeg prosjeka prijeti izbacivanje iz škole koju toliko obožava. Kako on veli:

I guess you’ve just gotta find something you love to do and then… do it for the rest of your life. For me, it’s going to Rushmore.

Prioriteti će mu se, ipak, ponešto promijeniti kad mu se u život ušeta Rosemary Cross (odlična Olivia Williams), lijepa učiteljica koja podučava niže razrede i čija ga pojava počne fascinirati. Zaljubljen preko ušiju, Max će pokušati sa svakim trikom iz svog dosad nekorištenog arsenala tehnika zavođenja. Ne slažete se s ukidanjem latinskog jezika, gđice Cross? Iako sam se godinama borio da ga maknu sa silabusa, ne slažem se ni ja, sastavit ću peticiju i ukinut će ga samo preko mene mrtvog! Volite ribice, Rosemary, ako vas tako smijem zvati? Fino, sagradit ću vam akvarijum na mjestu dosadašnjeg bejzbol terena – ravnatelju sigurno neće smetati da mu raskopam školu. (A da ne spominjem smooth lajnove kojima joj ulijeće: We both have dead people in our families. Uzmi ga odmah!) Kad se u ovaj neobičan odnos umiješa i usamljeni nesretnik po imenu Herman Blume (Murray), lokalni čelični magnat koji je upao u kolotečinu sredovječnog života, gdje mu ni na bračnom (hladan odnos sa suprugom koketom) ni očinskom planu (dva praznoglava blizanca elitista koja više ni ne razlikuje) ruže odavno ne cvjetaju, Max dobiva novog prijatelja, ali nesvakidašnji duet ubrzo postaje neugodni ljubavni trokut. A geometrija, pak, Maxu nikad nije bila jača strana…

Sedamnaestogodišnji Jason Schwartzman pokazao se idealnim odabirom za ovu ulogu, jer njegov je Max, kolikogod na trenutke iritantan bio, lik od krvi i mesa, čudak iz vaše osnovne/srednje/kvarta kojeg nikad niste shvaćali, čija se pozivnica za vaše rođendane uvijek nekako zagubila u pošti. Prvenstveno mu kapu treba skinuti zbog činjenice da čitavi film uspješno pleše između krajnje iritacije i toga da vam priraste srcu, i apsolutno je ogroman uspjeh uz tu kompliciranu, tešku osobnost s bezbroj mušica ostati simpatičan publici, ali još i više nego on, međutim, u ovom filmu je „k’o doma“ Bill Murray. Oduzmite mu sreću, ubacite ga u nesretni brak, dodajte par nezahvalne djece kojima je, u skladu s otuđenošću, počeo brkati i imena, i dobili ste četrdeset-i-nešto-godišnjeg luzera kojeg je mnogo lakše zavoljeti nego osuđivati, i kojeg stvarno mali broj današnjih glumaca može ovako dobro utjeloviti. Njegova borba s Maxom za naklonost ljupke učiteljice sve je samo ne tipični ljubavni trokut, a pobjeda u tom nadmetanju mogla bi mnogo bi više značiti proćelavom milijunašu isprazna života, nego opsjednutom, estetski i društveno neugodnom adolescentskom samotnjaku koji svojom stazom odraslog života tek treba krenuti. Način na koji zaluđeni dečki (jer Herman Blume, poodmaklim godinama unatoč, jednostavno mora takvim biti okarakteriziran) vode svoj mali rat stvarno je zabavan, nudi nekoliko nezaboravnih trenutaka (gaženje bicikla Mercedesom?), a istovremeno je vođen prema pravilima Maxova pomaknutog svijeta, u kojem je, čini se, sasvim opravdano otići toliko daleko da svojoj konkurenciji i nekadašnjem prijatelju – prerežete kočnice na autu.

A kad Blume, prekriven pčelama, stoji u svojoj hotelskoj sobi nakon što mu je Max sredio ekspresni razvod i izgnanstvo iz obiteljske vile, a na njegovu se licu počinje nazirati iskreni smiješak kojim odaje priznanje svom iznenađujuće doraslom suparniku, i vama pomalo postaje jasno da svjedočite nečem što je možda mnogo toga, ali definitivno ne još jedna u nizu blesavih romantičnih komedija. Anderson je uspio na ekranu spojiti tri naizgled  teško spojive stvari – pomoću lika nesretne mlade udovice koja je još uvijek zaljubljena u svog pokojnog muža (Edward je u malom prstu imao više mašte nego Herman Blume u čitavom tijelu! – Mrtvom malom prstu, mislite.), povezani su likovi društveno retardiranog, ambicioznog pametnjakovića s tristo sedamdeset hobija, koji misli da se u Latinskoj Americi priča latinski, a istovremeno drži veliki Harvard u džepu kao rezervu, i tužnog sredovječnog bogataša koji je svoje prilike u životu ispucao i u prelijepoj učiteljici vidi svoju slamku spasa, posljednju priliku za sreću.

Ruku pod ruku s kvalitetno duhovitim scenarijem koji je Anderson napisao sa svojim omiljenim Owenom Wilsonom (nastupio u svim njegovim filmovima osim ovdje u Rushmoreu) i već spomenutim izvrsnim odabirom glumaca ide jedan od najbolje pogođenih soundtrackova koje sam imao priliku poslušati. Iako je u početku bilo zamišljeno da se čitava glazbena podloga sastoji od pjesama Kinksa jer je redatelj smatrao da njihov stil odgovara glasnom i neugodnom karakteru Maxa Fishera i jer je u prvim verzijama ovaj bio zamišljen kao britanski student na razmjeni, na kraju je na popisu pjesama završila svega jedna njihova pjesma. Ja kažem – i bolje, jer dok su mi Kinksi uvijek bili dragi, drago mi je da se napravilo mjesta za Cata Stevensa (odlična Here Comes My Baby), Johna Lennona, Donovana ili možda grupe The Faces, sa zaraznom Ooh La La. U svakom slučaju, Rushmoreov soundtrack ostao mi je u sjećanju kao jedan od najdražih i nemoguće bi bilo ne spomenuti doprinos koji daje ionako dražesnom filmu.

Balansirajući između čiste komedije i prepoznatljive drame, usput se dotičući ozbiljnih stvari na svoj lagan i zaigran način, Rushmore, baš poput svog glavnog lika, nije bilokakav film. Čudan i drukčiji, pomakut na tipično Andersonov način, na trenutke otvoreno neugodan, ali čitavo vrijeme šarmantan i pametan – baš taj drukčiji pristup i specifična atmosfera svrstavaju ga u elitno društvo onih filmova koji djeluju bezazleno i nekako poluozbiljno, a zapravo postižu taj omiljeni feel good efekt kod gledatelja kojem mnogi autori teže, a rijetko ga koji uspijeva doseći ovako lako. Barem onih gledatelja, to jest, koji mu pristupe otvorena uma i srca, spremni svojim ušima i očima priuštiti nesvakidašnju priču ispričanu na, pogađate, nesvakidašnji način.

5 komentara za “Rushmore (1998.)

  • maxima says:

    kvrapcu i brojevi, nisu bila dovoljna slova 😀 OK, safety first :)

    Vrlo neobičan i vrlo dobar film, a koga ne kupi ovaj osvrt, propustit će dosta 😀

    Odlično si se ovog sjetio, Sven, a ista preporuka ide definitivno i za Life Aquatic with S. Zissou… i to je extra weird i dobro

  • maxima says:

    Sad nemam lajka za FB? :)

  • Marin says:

    Moram priznati da mi je Wes Anderson izrazito precijenjen autor i uopće ne kužim zašto uživa toliki ugled među filmofilima.

    Quirky likovi i simpatična glazbena podloga – yawn.

    Samo zato što se pojavio pre “Juno”, recimo, ne znači da je išta više od simpatičnog filma…

    No dobro, to each his own.

    Usput, ovaj film mi je možda i najbolji njegov.

  • 2shaq says:

    Bravo Sven! Odličan izbor i odlična recenzija! Sigurno jedan od njegovih najboljih filmova, ali meni osobno su svi njegovi filmovi dobri, tako da je teško odabrati. Kao što si rekao, soundtrack je odličan, Ooh la la sam otkrio baš putem ovog filma :)

    Što se tiče Andersona, čudak radi filmove za čudake i stvarno mu dobro ide!

  • marlon says:

    precjenjen kao i cijeli Andersenov opus, glavni lik antipatican i glup

Leave a Reply

Your email address will not be published.