Ronin (1998.)

Piše: Danijel Špelić

Ronin (1998., 122 min.)

Redatelj: John Frankenheimer

Scenarij: J. D. Zeik, David Mamet

Glume: Robert De Niro, Jean Reno, Natascha McElhone, Stellan Skarsgård, Sean Bean, Michael Lonsdale

 

Kada idete raditi film na starinski način, bez CGI-a, onda to nešto govori o vama kao redatelju. Da ste stara škola, da cijenite kaskaderski posao, da želite vidjeti autentičnost i da vas boli neka stvar za kompjuterske novotarije. Kapa dolje, treba imati cojones za to napraviti. Rezultat je poprilično impresivan, barem gledano s tehničke, vizualne i narativne strane (box office je bio malo slabiji), film i dan-danas ima jako visok ugled u svojem žanru (koji i nije tako jasno definiran, ako ćemo iskreno) te ispada da je skoro k’o posljednji Mohikanac što se tiče car chase filmova. Za ovakav način snimanja može se stvarno i bez pretjerivanja reći – takvi se filmovi doslovce više ne snimaju. Čak i ako se snimaju (Drive je imao nešto jako malo staromodnog pristupa jurnjavama), nemaju jačinu kakvu bi trebali imati. Doduše, to je i dvosjekli mač, Ronin je danas poznat po svojim automobilskim akrobacijama, no malo manje po svojoj priči, a još manje po svojem jezivo kvalitetnom castu. Film ima glumačku postavu od koje vas moraju proći trnci, posebice kad ih sve zajedno vidite na jednom mjestu. I, što je najbolje, usprkos svim jurnjavama koje vidite na ekranu, glumački lafovi dobili su podjednako dobru minutažu. Kombinacija koju ne viđate svaki dan.

Priča je već malo čudnija priča. U igri je skupina međunarodnih kriminalaca (barem ih takvima predstavljaju) koja ima zadatak ukrasti srebreni kofer iz ruku drugog kriminalca. To sad poteže pitanje akcije, jurnjave i pucnjave, čak i planiranja, no ne i samog sadržaja kofera. Uz ta pitanja radnje krene s dobrim tko-je-koga-izdao preokretima jer nitko od njih nije ono za što se predstavlja, svatko radi za nekoga, svi imaju svakoga na nišanu. Priču i dijaloge razvijao je David Mamet, pa ako poznajete njegov rad onda znate što možete očekivati: puno dobrih dijaloga i interakcije među glumcima, a koje su tako dobro ispale jer je glumački odabir takav da je sve to, barem dok pričaju, moralo dobro ispasti. Robert De Niro, Jean Reno, Stellan Skarsgard, Jonathan Pryce, Sean Bean. Treba nekome nešto više od toga? Faktički jedina ženska uloga pripala je Nataschi McElhone, što je jako cool stvar s obzirom na to da sam poprilično slab na dotičnu damu (fucking David Duchovny ju je dobro ispipao u Californicationu), no osim one ne baš klasične umjetne holivudske ljepote, zna i glumiti te nimalo ne zaostaje za svojim muškim kolegama. Priči ćete zamjeriti nedorečenost, u najmanju ruku, ali taj pristup nije loš, ako ćemo iskreno, jer morate malo upregnuti moždane vijuge tko tu koga, što je još jedna relikvija iz zaboravljenog doba filmaštva kad su redatelji od publike očekivali da sudjeluju u filmu, tj. razmišljanju o istom. To što će vam ostati par pitanja u glavi nakon gledanja nije nimalo loša stvar (mene i danas zanima koji quratz se nalazi u tom koferu) jer znači da niste postali dio nepismene gomile koja očekuje da im sve bude nacrtano.

Tehnička strana filma impresivna je u podjednakoj mjeri kao i sve ostalo. Ulice Nice i Pariza postale su područje gdje se natjerivanju mišićavi europski auti (Audi, BMW) i u svakoj sceni se vidi da su kaskaderi (i neki od glumaca) imali pune ruke posla s jurnjavama snimanim pri stvarno velikim brzinama i sa stvarnim sudarima. Polet je bio takav da se jedna mala pogreška ipak morala potkrasti i ako dobro pratite, vidjet ćete da je BMW bio na “gimbalu” kad je krenulo prevrtanje, iliti platformi koja se koristi kad se stvara osjećaj kretanja kako bi se uhvatio krupni plan glumca (u ovom slučaju Natasche) dok je za upravljačem. Zanemarivo, ali fora je vidjeti da su korišteni stvarno stari trikovi pri snimanju (danas se za taj sport koristi zeleni ekran i CGI), što samo pojačava osjećaj nekakve izdvojenosti iz krda sličnih uradaka. Gradske su ulice igrale podjednaku ulogu kao i auti (kvragu, ne mogu dovoljno naglasiti što je lijepo vidjet BMW ili Audi umjesto onih jurilica sa spojlerima do zemlje i hip-hop glazbom u prtljažniku) jer se ne koriste često, a uske ulice Nice dodale su na pojačavanju adrenalina jer tamo stvarno treba znati voziti i ne očešati zid pri velikim brzinama. Vrhunski napravljen film starog majstora Johna Frankenheimera neće zadovoljiti svakoga, što zbog priče koja nije nacrtana, što zbog jurnjava, a što zbog same teme, no teško da će itko izgubiti vrijeme, ili reći da je gubljenje vremena, ako ga sjedne i pogleda. Ako niste fan car chase filmova, uživajte u glumcima. Ako ne volite glumce, uživajte u autima. Ako ne volite nijedno od toga… gledate krivi film.

2 komentara za “Ronin (1998.)

  • maxim says:

    Vrhunska zabava! To i Vručina.

  • Gjuro says:

    Film stvarno ima možda i najbolje scene auto jurnjava uopće. Taj dio je stvarno wow, živi gušt za gledanje. I to je u biti to. Priča se svodi na “zgrabi kofer” i sve je samo filler za akcijske scene. Toliko je nelogičnosti i tupavih kvazi-obrata da mi je brzo postalo svejedno što će se dogoditi. I džabe odličan cast kad su likovi plošni i klišejizirani. Evo, pogledah ga prije pola sata i zaboravio sam sve osim jurećih auta.

Leave a Reply

Your email address will not be published.