Rock’n’Roll brod (2009.)

Piše: Vanja

Rock’n’roll brod (The Boat that Rocked a.k.a Pirate Radio, 2009.)

Režija: Richard Curtis

Glume: Bill Nighy (Quentin), Philip Seymour Hoffman (The Count), Tom Sturridge (Young Carl), Tom Brooke (Thick Kevin), Rhys Darby (Angus „the Nuts“ Nutsford), Nick Frost (Dr. Dave), Rhys Ifans (Gavin Cavanagh), Kenneth Branagh (Sir Alistair Dormandy), Chris O’Dowd (Simple Simon)

Ocjena: 7

Prije no što nabacim par riječi o samom „piratskom radiju“, hrabro ću pretpostaviti kako mnogima od vas glazbena podloga nekog filma čini dobar dio ukupne atmosfere, bilo da se radi o senzacionalnom spektaklu, blockbusteru, drami etc… ali i komediji. Osobno govoreći, ostajem u stanju upitnika, ne shvaćajući zašto je masa kritičara tako popljuvala ovaj film. Što nam nudi – samo dva sata nepretenciozne zezancije i dobre glume (od strane vrlo pristojne ekipe), izvrsne glazbe, za koju ne morate biti „60’s freak“. Bio ovaj film dobar, osrednji ili pak loš, Curtis je nesumnjivo napravio vrlo fini homage tom fenomenu, koji je promijenio živote. Rock se rodio, živio i preživio.

Od „čupavih“ Beatlesa, koji su upravo u to vrijeme furali uredne bob-frizurice i odijelca, preko môra nezaboravnih napjeva i rifova koji su nam svima obilježili a i dalje obilježavaju živote, rock živi u mnogima, a naravno i u mnogim oblicima. Nije ovo „Kosa“ ili kakav sličan anti-ratni „flower power“ s ciljem. Ovo je čista, neobavezna zabava i manje-više nestašna kritika uštogljene Velike Britanije, koja je zbilja, u vrijeme kad je rock’n’roll tek … krenuo u vrtić, puštala svega tridesetak minuta (probrane) pop/rock glazbe.

Svaki dobar the pater familias provodi večer uredno (pokućno) obučen, sjedeći u omiljenoj fotelji s novinama u rukama. Zabrinuta i majkava majka the domaćica sa sarmicama na glavi šalje svetog the potomka u krevet s riječima neka odmah ugasi svjetlo i ide spavati. Istodobno, s mnogih radija na mnogim skrivenim mjestima širom zemlje (pa i u sobi potomka, skriven ispod jastuka) zaurliče „The Count“, „counting down the minutes to the final extazy“ jer, svi oni koji vole rock’n’roll još jednom sjedaju i uživaju u vožnji tim neodoljivim toboganom, a ti „svi“ su po stvarnim procjenama – ni više ni manje no 25 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji! Dakle…

Službeni trailer (nije spojler neki…)

Vjerojatni razlog zbog kojeg su Ameri prekrstili ovaj film u „Pirate Radio“ (i odrezali mu nekih 15-20 minuta, ne znam čega i zbog čega) je taj, što brodići jesu plovili ili bivali usidreni u Sjevernom moru, izvan britanskih teritorijalnih voda, kako bi mogli dvadesetičetiri sata dnevno emitirati glazbu po svom ukusu (i ukusu većine, reklo bi se?).

Sama priča se, uvjetno rečeno, vrti oko Carla, mladog dečka kojeg mama šalje kumu (Nighy) na njegov brod „Radio Rock“, jer je … popustio u školi, počeo pušiti (cigarete i … štogod još), pa će ga svježi zrak Sjevernog mora dovesti u red. „Spectacular mistake“, kako će reagirati kapetan Quentin, uz neumitno i prepoznatljivo hrktanje-roktanje. Predstavlja mladog Carla (Sturridge) ekipi vrsnih vinil-akrobata: hrabrom Countu (Seymour), jedinom Ameru u šarolikoj bandi, namjerno nesimpatičnom „The Nut“ Angusu (Darby), romantičaru Simple Simonu (O’Dowd), koji čeka „pravu“ ljubav, budućem cimeru, „Thick“ Kevinu (nije on glup, to mu je samo nadimak, a kad popije, onda bude full pametan), te nevjerojatnom, bucmastom Dr. Daveu, koji se predstavlja kao „I’m big, but I’m beautiful“. Tu su još i Midnight Mark, srcolomac, čudni bradati stvor Bob (Ralph Brown) te Felicity, „lezbijka koja kuha“. Da – druge ženske dolaze na brod dvaput mjesečno i onda je to pravi rock’n’roll – za neke uspješan, za neke – samo smiješan.

Uglavnom, predstava je počela a samim tim i paralelne radnje, koje je Curtis sasvim uredno, lagano i pitko isprepleo, bez velikih pretenzija i rupa, a začinio pomenutom glazbom i očekivanim humorom. Naravno, tu je i priča o ljubavi, odrastanju, gubitku i traženju oca, no mladi Carl svakako nije glavni glumac ovoga filma, jer svi imaju prostora da se razmašu a bome se i razmahuju. Pored Nighyja, koji je s lakoćom komičan, a bome ni ostatku ekipe nije zamjeriti, scene će još lakše krasti Keneth Brannagh u prilično sporednoj no za ekipu, ubilačkoj ulozi opakog ministra Sir Alistaira, koji uz usrdnu pomoć odličnog g. Twatta (s dva „t“ – Davenport), čini sve kako bi ugasio, satro i zatro piratski radio, tu „kanalizaciju prljavog komercijalizma bez morala“.

Film „šeta“ između broda (na kojem se dešava sve i svašta, čak i podmetanje mladog Carla pod chubby Davea, ne bi li bar izgubio nevinost u jednoj od masovnih ženskih posjeta) do Parlamenta, u kojem natzi-ministar maltretira jadnog Twatta u nemogućnosti da iznađe pravnu rupu, kojom će „začepiti“ otvore i pore kojima neke nove note neminovno stižu do tinejdžera, učitelja, časnih sestara, mladih ovakvih ili onakvih, no i dobrano starijih.

Povratak legendarnog „best of the best“ DJ-ja, prethodno izgubljenog u bespućima alkohola, droge i Amerike, daje blagu naznaku fajta dvaju najvećih vynil-spinnera, sad već rivala za titulu – DJ Counta (Seymour Hoffman) i već etabliranog u vodama vrckavog zavođenja čak i samog mikrofona, velikog DJ Gavina (Rhys Ivans). Ne može čovjek ne odvaliti na ludorije, koje ih koštaju, no svejedno – glazba ih veže do samoga kraja i dalje. Moćna Emma Thomspon se pojavljuje u svojoj cameo ulozi (očito) popularne i (očito i) dalje slobodne i slobodoumne, samo malo finije obučene i dobrodržeće „stare“ koke među svojim pijevcima, koja i daje naslutiti da bi netko na brodu mogao biti Carlov… ups. Da. Ona mu je mama. Ne, zapravo, tj. ona mu jeste mama ali Carlu to i prije padne na pamet?

Izlazak neodoljivih (mo’š mislit’) zavodnika na momačku večer u gradu je nešto nevjerojatno, gdje skoro gledamo Beatlese u njihovim bježanijama pred djevojkama ili slavnom prelasku preko Abbey Roada.

Zbog čega, u moru jednostavnih pošalica i laganih ali održivih zapleta, netko mora cjepidlačiti, jer Curtis „to zna bolje“? Svatko zna bolje. Zašto je, zaboga, Branagh pristao glumiti u tom filmu? Zašto… a ni na jedno pitanje, na koje sam tako lutajući naišla, nisam smislila opravdan odgovor. Pa, redatelj je i sam romantičar i napravio je film, koji ipak i kod mnogih, čak i neopaženo, budi tračak nostalgije. Odabir glumaca je takav, da se vidi kako ljudi bukvalno guštaju dok snimaju i onda…Što je u tome loše? (NEBITNI MINI SPOJLER) Meni je legendaran Nighy kad u strojarnici ulovi Twatta („Norrington“, koji špijunira u kakvom je stanju brod) i progovara glasom Davyja Jonesa. Ja sam crkla od smijeha. Neprocjenjivo, još uz to mu veli da je „twat“ (bez dva „t“). Ima puno tričarija koje nisu morale biti tu, ali su pridonijele ukupnoj atmosferi, ima sitnica koje podsjete na neke druge filmove (da, oni tonu! My heart will go oh-oh-ooon… ali ne, nema te pjesme u filmu. Srećom.) Sve je nekako lagano, nenategnuto i bez skrivenih namjera.  Porediti ga s nečim „boljim“ bi bilo tražiti dlaku u jajetu ili eventualno od Rowana Atkinsona tražiti da glumi Hamleta kojem se nitko neće smijati.

Već sam par godina unazad nekako u ovo doba godine pogledala „Love Actually“, čisto radi nekog štiha koji u sebi nosi, a može se isto desiti i s ovim – peak njegove radnje odvija se upravo nekako  u ovo vrijeme prije pedesetak godina, oko i između Božića i Nove Godine.

Uopće se ne osjeti sila da se od ovoga filma napravi remek-djelo, već upravo ono „nešto“, što će većini gledateljstva ostaviti topao osjećaj oko srca, bez obzira na generacijske jazove. Dobra gluma, dobra mjuza, dobre fore, pristojno trajanje – ovo je filmić koji ćete rado pogledati s društvom, a bome i sami, a ostati ispunjeni za cijelo jedno razdoblje, koje je praktično promijenilo poimanje svijeta.

Da… film jeste snimljen na pravom piratskom brodu (interesantan link o Radio Carolina). Da, imam zamjerku. U filmu nema niti jedna pjesma od Beatlesa. (Ne, ne zamjeram uopće, soundtrack je fantastičan i savršeno uklopljen u radnju, koja je … lepršava i savršeno neobavezna).

Ovo je totalni „Dr. Feelgood“ movie koji od vas ne traži ništa, osim vremena. Kad ga imate, a ne  znate što biste, ali znate što ne biste (nipošto naporno, mnogo ili mozgozahtjevno), The Boat that Rocked je vrlo logičan izbor.

5 komentara za “Rock’n’Roll brod (2009.)

  • Huco says:

    Pohvalio bi odabir, dobar film! Možda monoton u nekim trenucima ali sve u svemu film koji se po meni isplati pogledati.

  • 2shaq says:

    Baš zabavan film, ipak su to Englezi :) Baš je film za opustit se i pogledat. Ali daleko je ovaj film od jednog “Love actually” ako već o Richardu Curtisu pričamo. Taj mi je obavezan svake godine u vrijeme Božića, odličan film!

  • maxima says:

    Ja isto gledam “Love” (5 tjedana pred Božić 😉 ) – drago mi je da nisam jedina :)

  • Sven Mikulec says:

    Daleko od toga da ste jedini. :)

  • 2shaq says:

    Bogme i meni je drago da nisam jedini da patim na takve stvari, makar Love mi je jedini rom-com koji volim! Valjda zato jer su englezi hah 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.