Replikant (2006.)

Piše: Vanja

Replikant (A Scanner Darkly, 2006., 100 min.)

Redatelj: Richard Linklater

Glume: Keanu Reever, Winona Ryder, Robert Downey Junior, Woody Harrelson, Rorrie Cochrane

 

Knjige Phillipa K. Dicka iznimno su interesantne za ekranizaciju i uglavnom daju izvrstan, intrigantan konačni proizvod. Tako smo, srećom, dobili Blade Runnera, Minority Report, Total Recall i neke koji meni baš i nisu ‘dikovski’,  no nije bitno (Ah. Moram spomenuti. Adjustment Bureau.) I sam je pisac prilično ‘svoj’, sklon iskustvima iz prve ruke bez ozbira na posljedice. No svjestan je kako ga to širi ili obogajuće u mjerama u kojima si to dozvoli. Nazovimo film ‘ovisnički’, jer to i jest. No ovisnost ovakve vrste je neobična, likovi su svi na svoju ruku prepredeni, vješti, pričalice i, bez daljnjega, teški šarmeri za ljubitelje ovako… ne baš mainstream projekta, barem za doba kad je urađen. Oni su ujedno savršeno paranoični, iznimno osobeni. Upoznajemo se s grupom ‘prijatelja’, ukoliko uopće možemo takav pojam primijeti pri opisu društvanca tako sklonog nepovjerljivosti i otuđenju, jer samo je vrijeme u kojem žive paranoično i oduđeno. Postoji, naravno, kvaka zbog čega je,  između ostaloga, tome tako. Naime, oni žele jedni druge voljeti i biti prijatelji, no objektivno ne mogu jer ni u jednom trenutku nisu sigurni tko su – oni sami, drugi i opet, oni sami. Zvuči komplicirano isprva, ali je svo to psihodelično šarenilo iznimno ugodno oku. Komičnost kojim je u krasnoj mjeri začinjen film samo dodaje njegovoj vrijednosti, jer je ista (komičnost) nekako tužna … bezizlazna. Ali neosporno komična.

„Your life and watching you live it is like a gag-reel of ineffective bodily functions. I swear to god that a toddler has a better understanding of the intricacies of chew-swallow-digest-don’t kill yourself on your TV dinner! And yet you’ve managed to turn this near death fuckup of yours into a moral referendum on me!“

Jasno, dileme o tome ‘tko sam’ nisu viša matematika ovisnicima bilo koje vrste. No ova klapa, ovaj grad, to društvo i to vrijeme izloženi su vrlo cool ideji tzv. „scramble suita“, u kojem onaj koji ga nosi predstavlja nebrojene identitete i psihofizičke odlike mnogih. No to se odijelo mijenja takvom brzinom da je nemoguće razaznati promjene i većinu vremena to sve liči na neki pokušaj uber-modern arta ili čega već. U ovakvoj znanstveno-fantastičnoj ‘sadašnjosti’ (više od 6 godina po snimanju filma, a preko 30 godina od nastanka literarnog podloška, pa mogla bi baš …) odijela, kao i protagonisti, imaju svoju ulogu u borbi protiv kriminalnih elemenata, no istodobno služe kao sredstvo izbjegavanja odgovornosti, sredstvo osvete, no jasno – više nego izvrsno poređenje svih tih zagubljenih identiteta koji se stapaju u jedan, kojega je nemoguće jasno klasificirati. Linklater koristi još jednom tehnologiju iz Walking Lifea, neodoljivu i nimalo jednostavnu rotoskopiju koja, međutim, daje savršen osjećaj nekog neobičnijeg stanja prouzročenog halucinogenima i samome gledatelju (meni, dobro). Ta primjena prilično uvrnute no iznimno atraktivne animacije na žive protagoniste mi je bila savršena i nova, oku iznimno ugodna. A kao ideja, isto tako savršeno se uklapa u Linklaterov kontinuum ovog prilično ludog filma. (Moram ubaciti dok ne zaboravim kako mi je žao što nije bilo malo više Rorryja i njegovih bubica …)

Fred (Keanu Reeves) je agent u borbi protiv narkotika, na tajnome zadatku. Inače je Bob Arctor, koji živi u istoj kući s ‘prijateljima’ manje ili više izmijenjene svijesti (ovisi čega se dočepaju). Uglavnom su svi pod utjecajem tzv. supstance D, opasne droge koja stvara visoku ovisnost i koju od milja zovu – ‘Smrt’. Ne – Linklater ne reklamira drogu. Radi bolje – istražuje implikacije konzumacije iste i prikazuje događaje ekipe na prijemčiv, veseo, šaren pa onda sasvim taman, hiptnotičan način koji lako i izazovno upije gledatelja. Barem ga drži krajnje okupiranim do kraja. Fred pod odijelom neometano obavlja svoj posao, skriven iza milijuna piksela i sličica ljudi s kojima je bio ili će ikad biti u kontaktu, glasovima i bojama. Preuzima povremeno tuđa obličja, frizure, boje glasa. Savršena krinka. Međutim (može li bez međutim …), stvari se kompliciraju kad dobiva zadaću špijunirati Arcotra (samoga sebe!) te svoje prijatelje, ne bi li otkrio veliki lanac opskrbe drogom. Mora nadgledati vlastitu kuću koju dijeli s Barrisom oportunistom (Robert Downey Junior), Erniejem Luckmanom (Woody Harrelson), koji je, btw., prilično spaljen, osobito kad kupuje bicikl a matematika mu je vrlo čudna strana. U cijeloj priči provlači se krajnje mutna firma velikoga naziv „New Path“, koja promovira Fredov rad, njegovu borbu i općenito sigurnost zajednice i djece od pošasti „D“ ili sličnih suptancija. „New Path“ je neuhvatljiv, iluzoran no zamaman ugovor s vladom koja će ti osigurati detoksikaciju i pružiti sve ne bi li se vratio u tračnice. No, ništa vezano za supstancu „D“ nije čisto.

U svakoj priči, pa tako i u ovakvoj, Fred/Arctor je u vezi s dilericom Donnom Hawthorne (Winona Ryder), dok se kolega Barris premišlja hoće li ga prijaviti ili ne. U biti, svi su od nečega i nesvjesno ovisni i iako počesto svjesni kroz čije oči gledamo radnju, upitamo se gledamo li ono što se dešava ili se i u našem umu počela stvarati neka kreacija uma koji počinje ludovati i igrati na svoju ruku.

Ono što je vjerojatno (osim ljubitelja P. K. Dicka i Richarda Linklatera) najveći adut samoga filma je njegov zbilja unikatan ‘izgled’. Redatelj upošljava vrsnog talenta animacije, Boba Sabistona, s kojim je već 2001. godine ostvario suradnju u prethodnom filmu sličnog/istog vizualnog rješenja.

I tu sam se prvi put u životu upoznala s rotoskopijom, kojom se izvedbe stvarnih glumaca pretvaraju u animacije, prerađujući film frame po frame. Ne može biti lako i tome se mora skinuti kapa, a rezultatu osobito. Nije stoga teško povjerovati da je Linklater prvi upotrijebio rotoskopiju za dugometražni film, čineći time nevjerojatnu metaforu paranoje i otuđenosti kojom film, bez obzira na svoje svijetle i čak komedijaške trenutke, neosporno odiše. Ta glazura crtića je savršen način prikaza likova koji propituju svoju osobnu realnost, a nama daje potreban, nekad šaren, nekad tmuran, pogled u svijet ovisnoga uma.

Ovaj film gledam bez ograde, no moram priznati kako mu je takva krasna i meni nova i neobična animacija često previše. Jednostavno zapinje oko za nju i više no što treba, divim se kako su stručnjaci takvo što uspjeli smisliti, kamoli uraditi. Ponedak se desi da upravo vizualnost odvrati od radnje koju ipak treba pratiti, pa na momente gledatelj osjeti kako nije u potpunosti pratio sam film, što je, moram reći, mene osobno frustriralo jer sam zbog složenosti onoga propuštenoga i prečesto morala posezati za „rewind“ gumbom. I bivala izgubljena.

 

A Scanner Darkly dobro je ispričana priča o ovisniku (-nicima) i njegovim (njihovim) manama: nesigurnosti, nemogućnosti kvalitetnog vezivanja s drugima, unutrašnjeg straha od samoga sebe, ako to već nisu izgubili, dok istodobno žude za vezom i osloncem.  Narkićka priča samoga Boba je poseban film, banalna, bizarna, no kakva će i biti u osobi koja od početka mora furati dvije osobe istodobno – kao posao? Njegova usamljenost, složenost, zbunjeni um i osjećanja nas počesto razore, jer ne nalazimo za njega utjehu u ovisnosti, kao ni on sam, iako je duboko u njoj a ona u njemu. Istodobno neshvatljivo stran no svejedno ‘tu’, poznat, živi u nekom svom svijetu punom odjeka i slika strahova koji traju, strahova od gubitka, izdaje, zaborava.

Cvjetića.

Mora se priznati kako je s vremenom A Scanner Darkly zaslužio kod mnogih status kultnoga filma sa svojim mnogim kvalitetama. Bez obzira na moguće rupe (meni je to bila fantastična vizualnost koja me odvlačila s tračnica), ovo je tužno-veseo film ispunjen spletkama, zapletima i preokretima. Likovi su prepoznatljivi, gdje je svaki glumac uspio zadržati ono ‘svoje’ kroz sve te slojeve fantastične animacije. Zbog svoje (možebitne) složenosti, neće ga cijeniti svi, osobito publika koja traži oslobađanje, svijetao kraj i trenutak u kojem će (na kraju, naravno) odahnuti. Iako postoje trenuci u kojima nas neće u potpunosti zarobiti, to mu je cilj – ostaviti nam koju emociju da je upotrijebimo kad hoćemo i prema kome hoćemo. No, kad imamo priču o identitetima, zaboravu, paranoji, otuđenju i to sve obojano paletom svih mogućih kombinacija boja, stvarnosti i onoga ‘beyond’, možemo reći kako je ovo film koji će osigurati bogato iskustvo, možda ne za redovito obnavljanje gradiva, ali za pamćenje – svakako. To apsolutno trebate pogledati.

Jedan komentar za “Replikant (2006.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.