Red Hill (2010.)

Piše: Sven Mikulec

Red Hill (2010., 95 min.)

Redatelj: Patrick Hughes

Glume: Ryan Kwanten, Steve Bisley, Tommy Lewis, Claire van der Boom

 

Odlučan još jednu preporuku ispratiti do kraja, žrtvovao sam dio burovite kolovoške večeri da bacim pogled na tisućama kilometara udaljeni australski interijer i redateljsko-scenaristički debi meni apsolutne nepoznanice Patricka Hughesa, koji je poželio ispričati jednu moderniju vestern priču išaranu horror motivima, i to šarmantnim australskim naglaskom.

Shane Cooper (Ryan Kwanten iz True Blooda), mladi poručnik za ovaj žanr odgovarajuća imena, sprema se za svoj prvi radni dan u policijskoj stanici izoliranog mjestašca Red Hill, smještenog u srcu centralne Australije. Kad konačno krene put grada, s prozora mu ostane mahati njegova prelijepa, mlada supruga (Claire van der Boom), s trbuhom do zuba i problemima s tlakom, zbog kojeg se, uostalom, ovaj mladi par i odlučio na promjenu okoline i stres velegrada zamijenio seoskom dosadom Red Hilla. Međutim, kad iz zatvora zbriše zloglasni ubojica Jimmy Conway (Tommy Lewis), cijeli se gradić uznemiri, a puške se počnu puniti, nama postaje jasno da će Shaneov novi početak biti puno stresniji no što je mogao očekivati, kao i da neriješeni računi prošlosti na naplatu mogu stići čak i u mjesto satima vožnje udaljeno od prvog poštanskog ureda.

Prvo što se da uočiti u Red Hillu jest njegov simpatični, pristupačni glavni lik. Brižni suprug koji je zbog ženina dobra spreman napraviti sve, čak i preseliti se u tu zadnju zabit, uzbuđeni budući otac koji u džepu nosi knjigu pod naslovom „Kako nazvati sina?“, nespretni newcomer koji tek uči gdje je ta i ta ulica (u gradu od dvije ulice) i kako se jaše konj, impresionirani „brucoš“ koji želi ostaviti dobar dojam na svog novog šefa, hladnog i strogog šerifa Billa (Steve Bisley), iako nitko ne zna zašto im se uopće pridružio – Shane Cooper apsolutni je pozitivac ove naše priče, a za slučaj da njegova mladost, dobronamjernost i pristojno držanje ne budu dovoljni da vas osvoji, scenaristi su mu na leđa natovarili i ni više ni manje nego dva tereta prošlosti. Tako saznajemo da su gospodin i gospođa Cooper stigli u australsku varijantu Špičkovine (kolike su šanse da sam upravo uvrijedio nekog našeg čitatelja otamo?) jer su zbog prevelikog stresa već izgubili jedno dijete, a na početku nam je otkriven i podatak da je Shane morao provesti neko vrijeme na terapiji jer je popio metak od nekog klinca u kojeg nije mogao ni želio zapucati jer je „malom možda potrebna pomoć, a ne metak“. Dakle, većim pozitivcem mogli su ga napraviti eventualno da su mu u kuću ubacili i par posvojene afričke djece ala Angelina, ili šepavu, alchajmerastu staru majku koju odbija smjestiti u dom iako ona misli da je na krstarenju i stalno ga zove Jean-Jacques.

Njemu nasuprot stoji nemilosrdni, vizualno neugodni, okorjeli ubojica, kojeg možemo smatrati nekakvim neuglednim hibridom beskompromisnog Antona Chigurha iz Nema zemlje za starce, Freddyja Krugera (s kojim ima više sličnosti nego bi se dalo naslutiti) i velikog El Guapa iz legendarnih Tri amigosa. Grijesi prošlosti sustigli su stanovnike Red Hilla, a naplatit će ih tajanstveni, nijemi konjanik koji sve što ima za reći – govori mecima. I nemojte misliti da sam vam ovim izrazima poput „grijeha prošlosti“ i „neriješenih računa“ nešto spojlao. Čini se da se nije pretjerano ni trudilo prikriti tragove, tako da nam je praktički od samog početka jasno sa čime imamo posla, tj. tko je koga zajebao u ovoj priči. Dovoljno je pogledati uvodni kadar goruće kolibe, i onda baciti samo letimičan pogled na Jimmyjevo lice, i komadići slagalice sami će se posložiti čak i kod onih, da budem pristojan, s najmanje koncentracije.

U priču su, isto tako, nagurane neke stvari koje su, zapravo, komotno mogle biti preskočene. Kao da odbjegli aboridžinski stroj za ubijanje i činjenica da je negdje zametnuo revolver pa po gradu jurca sa signalnim pištoljem nisu dovoljan izazov za prvi radni dan ovog mladog kauboja, iz nekog, meni stvarno nepoznatog, razloga ubačena je i podpriča sa zalutalom panterom (?!). Da bi se ovaj maleni paket nabijen dobrom starom akcijom valjda dopao široj masi, tu su nagurani i elementi kritike beskrupuloznosti kapitalizma (gradnja željeznice preko svetih mjesta), zadrtosti malih zajednica (otpor modernizaciji, naglašavanje tradicionalnih vrijednosti) i rasizma (ne zaboravimo da se cijeli grad metaforički izredao na Aboridžinu Jimmyju) – dosta je toga natrpano, s nedovoljno vremena da se išta od toga detaljnije istraži.

U svojoj sirovoj, low budget srži jednostavan za pratiti i otvoreno direktan prema gledatelju, Red Hill sasvim sigurno nije najoriginalniji niti najmanje predvidljiv film, ali je na mene svejedno ostavio dojam zabavnog i dovoljno napetog da ga odgledam u jednom sjedenju. Da, sat i pol druženja sa Shaneom nećete moći iskoristiti za bildanje vaših moždanih vijuga, ali mislim da tako nešto od vesterna ionako ni ne treba očekivati. Dinamičan i žestok, simpatičnog glavnog lika, krvav i vrlo efektno smješten u srce Australije, za razliku od vesterna koje sam dosad pogledao, Red Hill nudi i negativca koji će se, neočekivano, pobrinuti i za nekoliko trenutaka fine jeze, koji će, pak,  neprezahtjevnom, na kompromise spremnom pokloniku dobrih starih vesterna i fanu horrora osamdesetih, gdje su harali nijemi, neuništivi superljudi, lako moguće poslužiti kao šlag na torti.

Nisam posve siguran radi li se o pravom biseru ne osobito razvikanog australskog filmaštva koje, da budem iskren, poznajem otprilike jednako dobro koliko i biografije glumačkih zvijezda ovog filma, ili se meni samo gledao solidan vestern pa bi me oduševio i kakav polovni proizvod, ali vjerujem da Red Hill vrijedi mnogo više no što bi njegova (nikakva!) reputacija mogla sugerirati. Pogledati, odmoriti mozak i podsjetiti se da se i Down Under rađaju sasvim interesantna djela koja bi, da su slučajno nastala na drugom kraju svijeta, vjerojatno dobila mnogo više priznanja. Da se poslužim izrazom koji je, zahvaljujući određenim iskusnim recenzentima siromašna vokabulara, postao izlizaniji čak i od tipke za brisanje na mojoj tastaturi – palac gore. A umalo i oba.

Leave a Reply

Your email address will not be published.