Razred (2008.)

Piše: Jelena Djurdjic

Razred (Entre les murs, 2008.)

Redatelj: Laurent Cante

Glume: Francois Begaudeau, Agame Malembo-Emene, Angelica Sancio

Ocjena: 9/10

Baviti se tinejdžerima, njihovim odrastanjem, razlikama, ljubavima, prijateljstvima, razočaranjima… redovna je potreba Hollywooda, na prvom mjestu jer je profit zagarantiran. Ti filmovi već odavno nemaju nikakvog smisla i nitko ih ne uzima za ozbiljno, kao što uostalom i njihovi autori nas ne uzimaju za ozbiljno. Entre les murs je sve ono što ne samo Hollywood, nego rekla bih i druge svjetske produkcije nisu uspjele da postignu, film za klince, film za odrasle, film koji će im (nam) svima imponirati ne svojom realističnošću, nego svojim realizmom.

Prva interesantnost vezana uz ovaj film je da je glavni glumac Francois Begaudeau autor novele po kojoj je nastao scenarij (na kojem su mu pomogli Laurent Cantet i Robin Campillo). Druga interesantnost je da je u pitanju autobiografsko djelo i da je on sam bio nastavnik francuskog jezika. Film spada u niskobudžetna ostvarenja, sniman je s tri digitalne kamere koje su bile postavljene u školi tokom cijele godine. Scene iz učionice ostavljaju utisak međusobnog snimanja samih učenika, kamera je “spuštena” na klupe, nemirno prati događanja, hvatajući naturščike kad to ne očekuju. Sama dešavanja i dijalozi na satovima nisu bili unaprijed napisani nego se improviziralo. Nastavnici u zbornici su zbilja nastavnici jedne pariške škole (scena u kojoj čitaju imena učenika u razredima, uz komentare ‘nice, nice, not nice, not nice at all’ može vam otprilike donijeti atmosferu). Učenici su odabrani preko castinga, njihovi roditelji su njihovi pravi roditelji i taj dio posla je maestralno odrađen, ta ideja je ono što pravi razliku. Ove činjenice ne bi vas trebale ni u jednom momentu navesti na razmišljanja o nekakvom dokumentarcu, ili hendikepu zbog samo tri kamere. Dok ste pred platnom ili ekranom, tih stvari nećete biti ni najmanje svjesni. Entre les murs jedan je sasvim novi prilaz filmskoj umjetnosti, proizvod svojevrsne radionice gdje je improvizaciji data prednost, gdje se dolazi do otkrića, do istina, do skrivanja istina kao posljedica poludirigirane interakcije.

Verbalna nadmudrivanja “između zidova” ovih autentičnih junaka, priče koje stoje iza izgovorenih riječi, čine srž cijele priče. Francois je nastavnik francuskog jezika i razrednik najproblematičnijem razredu u školi. Ili bi točna riječ bila najkompleksnijem? Francusko društvo je, čini se, idealan milje za slojevitost kakvu dobivamo jer je svojevrstan centar multikulturalnosti, pa tako u jednom razredu imamo djecu najrazličitijeg nacionalnog i vjerskog  opredijeljenja, pripadnike mahom emigrantske populacije i djecu socijalno ugroženih Francuza, koji si ne mogu priuštiti privatne škole, i to jest bitno! Dakle, nitko ni ne pokušava prodati priču  kako to glatko ide, kako razumijevanje cvijeta, kako diskriminacije nema.

Biti profesor takvoj skupini, a pogotovo biti valjan i savjestan profesor, skoro je pa nemoguć posao. Steći povjerenje i dokazati im da ti je stalo, da te baš oni zanimaju je obostrana potreba. Djeca su nemilosrdna, manipulativna, u gardu, izuzetno informirana o događanjima u društvu, svijetu. Gruba u razgovorima i davanju mišljenja. Ne ustručavaju se pitati profesora je li gej, njegove odluke preispituju neumorno (zašto u rečenicama kada vježbaju gramatiku ne koristi imena svih nacionalnih manjina (tu ga recimo imaju), zašto da uče glagolske oblike koje ne koriste) i on mora se mora izboriti za svaki svoj zahtjev, da uvijek bude na visini zadatka, da odmjeri svaku riječ, svaki gest što je, opet ponavljam, nemoguće, čak i ako je pred nama možda i najbolji od svih. On radi grešku.

Francois s vremena na vrijeme iznevjerava svoje učenike, član lokalne bande neće naučiti da nasilje nikad nije rješenje, napisani autoportreti učenika vam neće oduzeti dah, klinci iz geta neće dobiti stipendije, nisu svi isti. Neki se neće ni za pedalj pomaknuti. “To Sir, with Love” ili “Dead Poet’s Society” logika više ne funkcionira. i neće biti smaka svijeta zbog toga.

p.s.

Film je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, dobitnik je Zlatne palme u Cannesu i naposlijetku (najbitnije za kraj) ja vam kažem – film je remek-djelo.

2 komentara za “Razred (2008.)

  • Prolaznik says:

    Svaka čast na izboru filma. Prije par mjeseci ga upratih na TV-u i isprva mi se učinilo da se radi o još jednom mlakom teen-filmu no ubrzo ustanovih da zasigurno spada u filmove koje treba pogledati svaki roditelj, nastavnik, a pogotovo jedan tinejdžer. Treba ga puštati svim srednjoškolcima 😛 ovaj i Breakfast club. Hvala na trivia stuff..

  • maja says:

    film je super

Leave a Reply

Your email address will not be published.