Rajska djeca

[M. Majidi, 1997.]

8

REŽIJA

Majid Majidi

SCENARIJ

Majid Majidi

GLUME

Mohammad Amir Naji, Amir Farrokh Hashemian, Bahare Seddiqi

SAŽETAK

Trijumf ideje, dosljednosti, filma i umjetnosti.

9,3

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Ivan Lalić

Teritorij bivšeg Perzijskog carstva i narod koji ga danas naseljava i u povijesnom i geopolitičkom smislu uvijek se izdvajao kao zasebna cjelina i grupacija ljudi. Za razliku od susjednih arapskih naroda, Iranci imaju drevne korijene, a sveukupna civilizacijska razina njihova društva ogleda se, između ostalog, i u velikom broju obrazovanih ljudi i svjetski priznatih umjetnika. Samim tim, nije nikakvo čudo što je upravo iranska kinematografija ona koja se najlakše prepoznaje i izvan granica Bliskog i Srednjeg istoka.

Shrvani financijskim teškoćama uslijed sankcija i žestokom internom političko-povijesnom cenzurom nakon Islamske revolucije, perzijskim sineastima nije bilo lako doći do autentičnog, a društveno prihvatljivog osobnog iskaza. I kao i mnogo puta dosad u povijesti, kad bi bili prikliješteni između čekića neimaštine i nakovnja ograničenja, oni rijetki odvažni autori okretali su se osnovama svojega zanata kao utočištu i oruđima stvaralačkog izraza.

ellen1

Majid Majidi jedan je od najpoznatijih redatelja iranskoga podrijetla. Njegova su djela redovni kolekcionari prestižnih filmskih nagrada, a svojim poetskim filmskim stilom uspio je privući pažnju čak i njegovoj zemlji tradicionalno nenaklonjene Amerike i njezine Filmske akademije. Te 1999. čitav je svijet mogao pogledati njegovu Rajsku djecu i shvatiti da se i iza „ćilimske zavjese” kriju izvanserijski redatelji, scenaristi i glumci. Iranski film dobio je veliku besplatnu reklamu, a sam Majid prolaz i do šire publike.

A ta se publika u to vrijeme već uvelike navikavala na poprilično isprazne priče, tražeći sve brutalnije i bolesnije scenarije koji bi ponudili nešto dotada neviđeno i nedoživljeno. Na tom se putu ista ta publika olako i prebrzo odrekla danas poprilično marginaliziranog žanra obiteljskog filma.

Rajska djeca upravo su to. Film za čitavu obitelj, topla ljudska priča o stvarima koje smo kao najnapredniji dio ljudske civilizacije počeli uzimati zdravo za gotovo. Iako su nominalno glavni glumci u ovom tjeskobnom prikazu iranske svakodnevice u neimaštini brat i sestra (sjajni Mir Farok Hašemijan i Bahare Sadiki), šou krade jedan tako običan i odrpan par – patika. Naime, kad mali Ali svojim nemarom izgubi tek opravljene cipelice svoje sestrice Zahre, nastaje čitava zbrka dvoje djece koja ne žele tužnu vijest priopćiti strogom ali siromašnom ocu. Tada na scenu stupaju Alijeve pohabane patike, koje postaju centralni motiv scenarija i simbol jedne čitave nacije odrasle u bijedi višedesetljetnih sankcija. Kako se prijelomni događaj odvija u uvodnim minutama celuloidne trake, prosječan gledatelj s punim će se pravom zapitati kako redatelj i scenarist Majid Majidi uspijeva tu nit i zajednički motiv održati tijekom čitavog trajanja filma.

ellen2

Odgovor je tako jednostavan i očigledan, a opet u posljednjima dvama filmskim desetljećima tako zaboravljen i pregažen vremenom.

Umjetnošću.

Rajska djeca predstavljaju devedesetominutnu pravovremenu i primjereno doziranu upotrebu osnovnih elemenata filmske umjetnosti. Kamere. Kadra. Rezova. Bez mnogo riječi, muzike i suvišnih scena. Red glumaca, red trčanja. Red dijaloga, red obuće. I tako gotovo dva sata, bez imalo zamaranja gledatelja. Snažno, simbolički, ravno u glavu. Sažeto, kratko i koncizno. I iznad svega, vrlo precizno.

Umjetnički izraz u kinematografiji nerijetko je u prošlosti predstavljao i mač s dvije oštrice te su tako neki od najpoznatijih nezavisnih redatelja sebi dozvolili da u njemu pretjeraju i izgube se, pretvarajući se u karikature onoga što su željeli prikazati. Majid Majidi to sebi u Rajskoj djeci nijednog trenutka ne dopušta. Njegova je tema jasna i nedvosmislena, a na njemu je da je provede kroz uspone i padove glavnih likova i privede u smisleni završetak priče. On to čini na neodoljivo šarmantan način, vraćajući nas u vrijeme dječjih nestašluka i avantura, pritom ne gubeći fokus osnovne poruke koju nam želi prenijeti. Čini to uz mnogo ljudskosti i humora, ali nepokolebljivo, od prve do posljednje minute filmske trake. I čini to trijumfalno.

Jer, Rajska djeca su ponajprije jedan veliki trijumf.

Trijumf ideje.

Trijumf dosljednosti.

Trijumf filma.

Trijumf umjetnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.