Računalni šah

[A. Bujalski, 92 min., 2013.]

8

REŽIJA

Andrew Bujalski

SCENARIJ

Andrew Bujalski

GLUME

Kriss Schludermann, Tom Fletcher, Wiley Wiggins

SAŽETAK

Poticajno i zanimljivo filmsko iskustvo.

10

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Pavle Luketić

Geekovi baš i nemaju najzavidniju povijest reprezentacije u popularnoj kulturi. Bilo tko s intelektualnijim težnjama i poljem interesa koje nadilazi nogomet i neobaveznu ševu u književnosti i na ekranu (pre)često je prikazan kao pretjerano karikiran, povučen, prištav, masturbatorni pojedinac nikakvih socijalnih vještina. Rijetki su primjeri u kojima je vidljiva i druga strana prosječnog šmokljana, njegove kvalitetne osobine poput empatije, smisla za humor i općenite veće kompleksnosti nego u prosječnog sportaša iliti jocka, koji je tipični nemesis štrebera u američkim filmovima i šire. Iako još uvijek čekam da netko napiše duhovitu i zanimljivu knjigu naslova Kako su geekovi spasili svijet, tješim se rijetkim svjetlijim trenucima slavljenja autsajderstva i nerdovštine, poput recimo remek-djela od serije zvane Freaks and Geeks ili filma Superbad čiju najveću zaslugu čitam upravo u navedenom ključu. Tema ove recenzije, film Computer Chess iz 2013. godine, leži negdje na pola puta između dva spomenuta pola, sa stereotipnim prikazima sramežljivih kompjuteraša s početka 80-ih koji nose ne baš hip frizure i još neuglednije naočale, ali vas fino podsjeća tko je zaslužan za tehnološki napredak ljudske civilizacije, odnosno da upravo likovima kojima ste u srednjoj školi voljeli gurati glavu u WC-školjku dugujete to što danas možete tratiti svoje isprazne dane na omiljene selfieje i nepotrebne aplikacije na tzv. pametnim telefonima.

Computer Chess film je američkog redatelja Andrewa Bujalskog, često nazivanog kumom mumblecorea, zloglasnog žanra o kojem je i na ovim stranicama već bilo zanimljivih i poučnih riječi. Iako pretpostavljam (budući da baš i nisam stručnjak za mamblkor) da i ovaj film dijeli mnoštvo karakteristika tipičnih za navedeni (ne)žanr, čini mi se da bi mu oznaka mumblecorea mogla napraviti antireklamu pa bih volio naglasiti da u ovom slučaju nema potrebe za strah od mogućih negativnih predodžbi vezanih uz filmove koje karakterizira mamblkorska estetika i dramaturgija (previše brbljanja, dosadne, razvučene scene, itd.). Nasreću, u ovom filmu uistinu ima jako malo praznog hoda, i unatoč njegovoj improvizacijskoj prirodi (navodno je baziran na samo 8 stranica scenarija), garantiram vlastitom (odavno okaljanom) časti da nije nimalo dosadan. No krenimo redom.

2

U Računalnom šahu predstavljena nam je skupina sveučilišnih znanstvenika i nekolicina nezavisnih programera koji se početkom 1980-ih sastaju u jednom pomalo jeftinom kalifornijskom hotelu na godišnjem turniru u kojem se u šahu najprije natječu njihova računala, dok pobjednik na kraju izaziva i pravog, živućeg šahovskog velemajstora. Iako je u igri cijela plejada šarolikih likova (glume ih uglavnom naturščici i ljudi sa stvarnom računarstvenom pozadinom, a od uvjetno rečeno poznatijih glumaca tu je i prilično neprepoznatljivi Wiley Wiggins iz filma Dazed and Confused), najbliži protagonistu je mladi i sramežljivi Peter, član tima Caltecha koji na natjecanju sudjeluju s programom TSAR 3.0, poboljšanom verzijom prošlogodišnjeg pobjednika od kojeg svi očekuju mnogo. Međutim, već u prvom meču TSAR se počinje ponašati bizarno, naizgled pokušavajući počiniti „šahovsko samoubojstvo“, odnosno što prije izgubiti partiju. Nakon što Peter provede par besanih noći sâm pokušavajući otkriti u čemu je problem, jedne večeri zamoli jedinu žensku sudionicu turnira, studenticu MIT-a, da odigraju neslužbeni meč. TSAR nastavlja žrtvovati svoje figure sve dok Peter ne zamoli djevojku da počne vući vlastite poteze. U tom trenutku TSAR počinje revidirati strategiju i igrati agresivnije pa Peter dolazi do kontroverznog zaključka da TSAR 3.0 ne želi igrati protiv drugih računala. Turniru prisustvuju i dvojica (post)hipija koji su tu samo kako bi gledali mečeve i sa sudionicima raspravljali o mogućim mračnijim scenarijima napretka umjetne inteligencije koji im se odvija pred očima pa je jasno da je to, više ne pretjerano originalno, ali ipak uvijek aktualno pitanje distopijskog potencijala razvoja računala jedna od tema filma. Osim toga, istih dana u hotelu se odvija i nekakav njuejdžovski seminar za parove s bizarnim vježbama i ritualima ponovnog rođenja, s čijim se sudionicima u uglavnom komičnim situacijama ispreplete i put nekih od kompjuteraša, a čime je također podcrtana nota veze između duhovnosti, odnosno svijesti i umjetne inteligencije sugerirana u osnovnom problemu.

Osim standardnih spekulacija oko odnosa AI-a i njegovog „osvještavanja“ koji prirodno odmah asocira na kultnu Odiseju u svemiru te uvijek zanimljivog filozofskog pitanja je li u stvari racio nužan preduvjet za ono što nazivamo zlom, dalo bi se argumentirati i da se film pozabavio i mnogim „ljudskijim“ pitanjima poput seksualnosti ili društvene hijerahije i izolacije, u kojem pogledu je zanimljiv i lik antiinstitucionalnog buntovnog programera Michaela Papageorgea koji i sasvim doslovno traži svoje mjesto među ekipom na turniru nakon što se ispostavi da mu je izgubljena rezervacija sobe u hotelu. Ipak, ovdje se ponajprije radi o laganoj indie komediji koja ni samu sebe ne doživljava preozbiljno pa prije nudi poticaj za potheadovske pseudofilozofske rasprave nego što gaji pretenzije na postavljanje velikih pitanja, a kamoli davanje odgovora na njih.

AG1

Computer Chess je sniman starim crno-bijelim Sonyjevim kamerama korištenim tijekom 1970-ih, uz izuzetak jedne scene u boji koja je zapravo snimljena još starijom tehnologijom, a čitav je proces uključivao zanimljive zgode oko nabave „prastarih“ kamera (kupovina preko eBaya i muzejske zbirke), kao i tehničke peripetije oko stvaranja digitalnog zapisa pomoću stare analogne tehnologije. Međutim, ono što je za prosječnog gledatelja daleko bitnije jest da navedena karakteristika filmu daje sjajan dokumentaristički, autentični štih te da, sasvim jednostavno, film izgleda sjajno, koliko god to možda nekome bilo mrsko priznati zbog osobnih antipatija prema retro-fetišizmu. Valja reći i da unatoč tome što se radi o svojevrsnom filmu epohe koji nas vraća u doba kad je potencijal razvoja računala djelovao mnogo uzbudljivije od spomenutih fejsbukovskih tričarija s početka teksta, spomenuta nepretencioznost pomaže mu da ne djeluje tek kao nekakvo puko forsiranje nostalgije, te uvijek sumnjive emocije.

Uistinu, čitajući sve ovo, ovaj film može djelovati strašno hipsterski, ali zapravo se radi o djelu dalekom od pukog isfuravanja stila nauštrb supstance. Riječ je o zabavnoj komedijici s finom, odmjerenom dozom nostalgije, filozofičnosti, suhog humora i pinčonovske zavjernoteorijske atmosfere, zbog čega je film kao stvoren za status megakultnosti pa me iskreno čudi njegova opskurnost, tj. što se nije bolje udomaćio kod publike, iako izgleda da nešto bolje kotira kod kritike. Jasno je da ovdje ne treba govoriti o nekakvom bezvremenskom remek-djelu, kao i da su u pitanju specifična tematika i estetika koje ne odgovaraju svima, ali i takvima bih preporučio da barem jednom u životu pokušaju zatomiti svoje kulerske predrasude i pruže šansu čarima Računalnog šaha jer ih u tom slučaju očekuje poticajno i zanimljivo filmsko iskustvo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.