Put oslobođenja (2008.)

Piše: Vedrana Vlainić

Put oslobođenja (Revolutionary Road, 2008., 119 min.)

Redatelj: Sam Mendes

Glume: Kate Winslet, Leonardo DiCaprio, Kathy Bates, Michael Shannon, David Harbour, Kathryn Hahn

 

Te „davne“ 1997. godine s radio postaja treštala je „Barbie Girl“, svijet je izgubio princezu Dianu i Jimmyja Stewarta, a filmska industrija donijela nam je The Fifth Element, La vita e bella i Titanic. Da, Titanic, jer iako nisam više niti upola toliko fascinirana njime koliko sam tada bila, ne mogu osporiti da je, iako posve prosječan, ipak dao svoj doprinos svijetu filma. Na posve osobnoj razini, izdvojila bih krasan soundtrack te, ono što je meni, tada klinkici od niti 10 godina činilo Titanic najvećim remek-djelom sedme umjetnosti nakon Lion Kinga, neponovljivi par, Kate i Lea. Više od deset godina kasnije, moji tadašnji ljubimci ponovno su udružili snage. Zar je uopće postojala mogućnost da, čak niti ne znajući apsolutno ništa ni o filmu, niti o literarnom predlošku (koji sam, suprotno svom običaju, pročitala tek nakon gledanja), ne odjurim u kino prvom prilikom?!

Svatko tko je ikada upoznao Wheelerove, rekao bi kako se radi o krasnom mladom bračnom paru, ljudima koji imaju „ono nešto“, koji su drukčiji, „posebni“. Uistinu, šarmantni Frank (DiCaprio) i ljupka April (Winslet) sa svojom slatkom bijelom kućicom u idiličnom predgrađu i dvoje vesele dječice savršena su slika „američkoga sna“. No, kao što to obično i biva, radi se o dvoje duboko nezadovoljnih ljudi čiji je brak daleko od sretnog.  Kada su se upoznali, oboje su bili puni snova i entuzijazma, fascinirani jedno drugime i opijeni mladošću i slobodom. Iako niti sada puno stariji, tako se svakako osjećaju, jer ona strast i zanesenost s početka odavno je nestala i sada su oboje nekako zapeli, zarobljeni u životu kakav nisu zamišljali, kakvome su se, čak, i izrugivali. April se od profinjene djevojke koja želi postati glumicom srozala na „očajnu“ kućanicu koja brine o djeci, obavlja kućanske poslove i povremeno nastupa s ispodprosječnom amaterskom glumačkom družinom. Frank je činovnik, djelatnik velike firme, radeći zamoran i besmislen posao koji prezire (jer nikada, u biti, nije imao vremena „otkriti“ koja mu je stvarna strast u životu, čime se zbilja želi baviti), ali koji je primoran obavljati ako želi izdržavati obitelj. Frustrirani tom odvratnom „prosječnošću“, izmjenjuju periode mučnih šutnji i gadnih svađa te žive očajnu, „beznadnu“ rutinu.

Ali, na dan Frankova 30. rođendana, sve se odjednom mijenja. April, naime, ima ideju. Prodati kuću, ostaviti sve iza sebe i započeti novi život u Parizu, gdje bi April radila (jer Europi su tajnice, navodno, jako dobro plaćene), a Frank bi imao dovoljno vremena „pronaći sebe“ i odlučiti što zaista želi biti u životu. To bi, po njihovom mišljenju, riješilo sve probleme. April bi napokon bila suverena, samostalna žena kakvom se oduvijek smatrala, a Frank bi našao posao u kojemu stvarno uživa i njihov suživot bi, automatski, postao onakav kakav bi trebao biti – bez trzavica i frustracija. Jer ipak, oni su „posebni“, drukčiji od ostalih stanovnika ovog učmalog predgrađa. Oni mogu i zaslužuju bolje, neovisno o tome što drugi misle. Drugi su tako i onako previše „prosječni“ da bi razumjeli…

Prva asocijacija i interna fora između mene i prijateljice bila je da je Revolutionary Roadwhat if“ scenarij za nastavak u slučaju da je Jack Dawson preživio. Pogledavši film, nekako mi dođe drago da je Titanic završio onako kako jest, unatoč silnim suzama koje sam tada isplakala. Šteta bi bila da moj „savršeni“ par iz djetinjstva završi baš ovako.

Reći da je April hladna i bezosjećajna, bila bi grozno površna procjena. Ona nikako nije bez osjećaja, samo što se radi o osjećajima koji nikako ne pristaju ideji uzorne kućanice, majke i supruge. Ispod hladne vanjštine buja strast, nemir, želja za nečim većim, uzbudljivijim od monotonog života u predgrađu. Ženi poput nje „ne stoji“ izgled pokorne ženice koja otpremljuje muža na posao, djecu u školu, čisti, kuha i viri susjedama u dvorišta tračajući i čavrljajući o vremenu i cvijetnjacima. Pomisao da bude kao i sve ostale, „priglupe“, stereotipne kućanice je užasava, a „igranje“ domaćinstva je zamara. Emocionalno nestabilna bi vjerojatno bio točniji izraz, a zbog kompliciranog odnosa s roditeljima (moram ovdje referirati knjigu, budući da film jedva da implicira tako nešto, u svrhu boljeg razumijevanja njezinog karaktera) skoro da je nesposobna normalno funkcionirati u obiteljskoj zajednici. Kao i glumica kojom se smatra, kojom je željela postati, može jedino igrati svoju ulogu najbolje što zna, sve dok jednog dana, jednostavno, ne „pukne“. U ovom slučaju, okidač njezina samouništenja bila je raspršena iluzija o novom, modernom i nekonvencionalnom životu u Europi.

Frank na kraju možda ispada „slabija“ karika, onaj koji je popustio, koji se nije držao svojih principa i stavova, ali je daleko realnija osoba koja, s vremenom, shvaća da se od snova ne može živjeti i da se ponekad mora napraviti i pokoji ustupak, čak i na uštrb onoga što želimo više od svega. Frank je bio spreman prilagoditi se, April je išla na sve ili ništa.

Suprotstavljeni Wheelerovima, tu su još dva, neusporedivo skladnija, para. Potpuno je nebitno na koji način održavaju svoj „mir u kući“, bilo svjesnim ignoriranjem činjenice da je muž beznadno zaljubljen u drugu ženu ili strpljivim toleriranjem ženinog „kvocanja“ (uz malu pomoć slušnog aparata, naravno). Campbellovi i Givingsovi ovdje su da pokažu kako je za normalno funkcioniranje u jednoj takvoj zajednici potrebno dvoje i koji su, uza sve svoje nedostatke i „prosječnost“, u biti jedini uistinu savršeni, upravo zato što su naučili biti zadovoljni životima koje vode.

Na stranu sve ostale kvalitete kojima ovaj film svakako obiluje: odlična priča, režija, glazba, ali ono što ga uistinu izdvaja od ostalih su upravo glumačke izvedbe. DiCaprio je već i puno prije Revolutionary Road dokazao da je mnogo više od onog slađušnog dječačića iz Titanica i sad se mirno može pobjedonosno smješkati u brk svima koji su tvrdili da će uvijek ostati tek pretty face i ništa više. S punim pravom je onomad vikao „I’m the king of the world!“, jer od kada ga je Scorsese učinio svojim novim „miljenikom“ s Gangs of New York, teško da je napravio ijedan krivi korak. Tijekom godina, briljirao je u izvrsnim ulogama poput onih u The Aviator, Departed, ili recentnijim Shutter Island i Nolanovom megahitu Inception, tako da ne iznenađuje da i ovdje izvrsno iznosi šarmantnog i sposobnog, ali neodlučnog Franka Wheelera, jednako nezadovoljnog životom u predgrađu kao i supruga mu, pitajući se kamo je nestao onaj entuzijazam „mladosti“, osjećaj da može biti što god poželi. Pomisao da može vratiti taj osjećaj, ideja o „traženju sebe“ u boemskom, živopisnom Parizu („the only place you’d ever been that you wanted to go back to, the only place that was worth living!“) ispunjava ga elanom i on nevjerojatno napreduje u svemu, čak i na svom dosadnom poslu, zanesen iluzijom da su i on i April napokon slobodni, svoji i jednostavno bolji od ostalih „jadnika“ koji prihvaćaju besmisao svojih života.

 

Kate Winslet, prekrasna, izražajna glumica, iznosi sve nepredvidljive nijanse Aprilinog lika i naprosto je savršena (iako možda ne onoliko koliko sam očekivala, ne baš u svakom trenutku), te u pojedinim scenama, baš kao i prije deset godina, potpuno zasjenjuje svog partnera. No, za nju sam znala od početka da će „rasturiti“, Leo me, pak, posve oborio s nogu rasponom emocija koje je uspio prenijeti i glumom kojom je pokazao kako ju je napokon dostigao, čak pomalo i prestigao. No, svaka čast glavnom paru, ali Revolutionary Road nudi i nekolicinu sporednih uloga koje, i uz ovakav fantastičan lead, sjaje takvom žestinom da ih je nemoguće ne spomenuti. John Givings je inteligentan, visokoobrazovan, pronicljiv, čovjek koji se ni pred kime ne pretvara (vjerojatno jedini takav), uvijek govori ono što misli i čvrsto se drži svojih stavova. John je ujedno i dijagnosticirani shizofreničar. E sad, treba li biti klinički lud da bi bio uistinu „svoja“ osoba, ne znam, ali znam da je takav lik dostojno mogao iznijeti samo uistinu izvanredan glumac. Michael Shannon se pojavljuje u svega dvije scene, ali ostavlja jednak dojam kao da smo ga gledali puna dva sata; izvrstan u autentičnosti koju unosi u ulogu, ali opet, ne pretjerujući, savršeno se nadopunjujući sa ostalima.

Sam Mendes, izuzetno vizualan redatelj, što je naročito vidljivo u njegovom Oscarom ovjenčanom American Beauty (1999.), i ovdje pokazuje svoju posvećenost detaljima i sklonost širokim, izuzetno lijepo osvijetljenim kadrovima, dok kontrastira jednostavnost scene i zanimljivo kadriranje s depresivnom i surovo realnom pričom. Rezultat je odličan film, meni osobno njegov najbolji, koji je zbilja teško sažeti u svega nekoliko redaka. Tako da, ako ste škicnuli plakat Kate i Lea u intimnom zagrljaju i pomislili: „Jao, super, taman malo romantike za opustiti se u nedjelju poslije ručka!“, radije uzmite daljinski i krenite u potragu za turskim sapunicama. Revolutionary Road je težak, mučan do te mjere da ostavlja osjećaj blage nelagode nakon gledanja i nikako nije film za svakoga. Ali je film koji ostavlja dubok dojam i koji se jednostavno mora cijeniti, ako već ne zbog vrlo hrabre tematike, onda zbog izvanredne glume. Možda ne „apsolutna“, ali preporuka svakako – i to od srca.

8 komentara za “Put oslobođenja (2008.)

  • Jelena Djurdjic says:

    jedna od najboljih, ili najupečatljivijih scena je Kate ispred prozora, bela suknja i crvena mrlja. To se ne zaboravlja. Ili Leovo trčanje. Prava mera svega. I stvarno par koji bi trebao za desetak godina opet nešto da snimi i da mi odlepimo. Samo, ne slažem se sa, da tako formulišem, vrednosnim sudovima, iznetim u recenziji, ali sam film davno gledala i nije mi baš sve sveže da mogu u punoj sigurnosti da tvrdim kako je tačno drugačije od napisanog :D. Ovo se uglavnom odnosi na lik April, ja sam je drugačije doživela, imam drugačiji utisak, ali ne usuđujem se da pišem, jedino da pogledam ponovo, grghh. Ono što mogu sad da polemišem: ” je daleko realnija osoba koja, s vremenom, shvaća (…) i da se ponekad mora napraviti i pokoji ustupak, čak i na uštrb onoga što želimo više od svega”, sa ovim se npr ne slažem, zašto je neko realniji ako odustane? “Campbellovi i Givingsovi ovdje su da pokažu kako je za normalno
    funkcioniranje u jednoj takvoj zajednici potrebno dvoje i koji su, uza
    sve svoje nedostatke i „prosječnost“, u biti jedini uistinu savršeni,
    upravo zato što su naučili biti zadovoljni životima koje vode.”, sa ovim se ne slažem odavde pa do svemira :D. Kako savršeni, i to ‘uistinu’?!, jer su naučili da žive neke izmišljene živote, i da budu zadovoljni jer ne znaju za bolje, jer se mire sa životom sa tipom koji otkida na tvoju komšinicu? Ona je kao srećna? Pa čak ako i uzmemo da jeste, jer nemaju svi iste ideale i bla bla, šta je tu uistinu savršeno?

  • Gjuro says:

    Kate da je zasjenila Lea? Meni je ostala u sjećanju kao neuvjerljiva jer nije bila na partnerovoj razini. Ali tu imam isti problem kao Jelena – davno sam gledao film pa može biti da se varam.U jedno sam ipak prilično siguran, a to je da film ništa ne idealizira i da sve što se površnom promatraču čini savršenim i skladnim prikazuje trulim u svojoj srži.

  • Vedrana Vlainić says:

    Jelena – fantastične scene, slažem se. A kad si se već dotakla tog dijela filma meni je isto strava Leo na kraju u parku s klincima. Njegov izraz lica u toj sceni…naježim se samo kad se sjetim. Što se tiče poimanja likova Franka i April, meni je zanimljivo kako svi moji poznanici koji su gledali film su ih doživjeli na više ili manje drukčiji način, što je meni osobno nešto fantastično. :) E sad, pod realnošću i odustajanjem sam htjela reći da se nekad jednostavno ne može glavom kroz zid. Ako ne ide – ne ide. Nije čak toliko stvar odustajanja koliko prilagodbe, jer neke situacije ih jednostavno zahtjevaju. Treba znati procijeniti kad se može slijediti neki san bez obzira na sve, a kada se ipak treba malo prizemljiti. Ne opravdavam time Franka, bome je i on otišao u sasvim drugi ekstrem tako odjednom odlučivši (ili možda samog sebe uvjerivši) da je skroz ok sa životom kojem se donedavno izrugivao. “Kako savršeni, i to ‘uistinu’?!, jer su naučili da žive neke izmišljene
    živote, i da budu zadovoljni jer ne znaju za bolje, jer se mire sa
    životom sa tipom koji otkida na tvoju komšinicu? Ona je kao srećna? Pa
    čak ako i uzmemo da jeste, jer nemaju svi iste ideale i bla bla, šta je
    tu uistinu savršeno?” — Da, sada kad čitam vidim koliko je nespretno formulirana ta rečenica. Htjela sam reći da su “savršeni” po kriterijima društva. Cijelo susjedstvo je idealiziralo Wheelerove, jer su bili tako lijepi, mladi, pametni, pristojni i doslovno izgledali kao s nekog reklamnog postera za prodaju nekretnina, a onda ih okarakteriziralo kao “oduvijek malo čudne” čim su stvari krenule nizbrdo i krenulo tražiti drugi lijepi mladi par koji mogu paradirati uokolo. A svo to vrijeme praktički pod nosom imaju hrpu ostalih “prosječnih” obitelji koje se savršeno uklapaju u njihovo malo licemjerno društvo. Što se drugog dijela rečenice tiče, stojim iza toga da su spomenute dvije obitelji ipak sretne na svoj način. Ok, priznajem, Campbellovi i nisu baš najbolji primjer, poanta je opet bila u postizanju kompromisa koji konfliktni likovi poput Franka i April nisu mogli postići. (…I opet nisam sigurna da sam se dobro izrazila, nekako u mojoj glavi sve ovo ima više smisla nego napismeno… :D)Gjuro – ponekad zasjenila Lea, napisah :) Recimo, scena drugog Johnovog posjeta, kada Frank dernja na njega, a April mirno sjedi za stolom (pali cigaretu, ako me sjećanje dobro služi), sa onim smrznutim izrazom lica…Moram priznati da Lea jedva da sam i primjetila. Isto tako rekoh da ju je on i čak i prestigao u usporedbi s Titanicom 10 godina ranije. No, meni su oboje bili vrhunski (iako sam tu poprilično subjektivna, bojim se… :) ) “U jedno sam ipak prilično siguran, a to je da film ništa ne idealizira i
    da sve što se površnom promatraču čini savršenim i skladnim prikazuje
    trulim u svojoj srži.” — apsolutno.

  • Izabela says:

    i ja sam film gledala davno(oni divni dani odlasla u videoteku i jednosatnog biranja filma) tako da se ne sjećam točno svake pojedinosti, al mi se ova rečenica duboko usjekla:’If being crazy means living life as if it matters, then I don’t mind being completely insane.’sjećam se da bila mnogo ljuta, to je nekako tematika koja me ‘raspaljuje’ i ovo što si rekla da  je film mučan, odista jest. mučan, ali djeluje kao neko buđenje. al ne mogu se složit s’ sad, pod realnošću i odustajanjem sam htjela reći da se nekad
    jednostavno ne može glavom kroz zid. Ako ne ide – ne ide. Nije čak
    toliko stvar odustajanja koliko prilagodbe, jer neke situacije ih
    jednostavno zahtjevaju.’pogotovo ne s riječju prilagodbe, jer kao što kate tj april kaže -who made these rules anyway?to su ljudi koji su htjeli i trebali živjeti, ali su se zadovoljili s preživljavanjem.a za ljude kao što su oni, to nije opcija. otuda i kraj takav lalav je. frank je zavaravao samog seb, april je bar imala hrabrosti pa učinila taj ‘korak’ pubune.makar bio posljednji.

  • vanja says:

    korisnica se sretno pokriva ušima jer nije gledala film i upravo ga krade. :)

  • s says:

    ne volim teske filmove… srozaju me, kao ovaj.

  • Sven Mikulec says:

    Mene i sama recenzija srozala. Koliko bi tek depresivan bio nakon gledanja filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published.