Psi od slame (1971.)

Piše: Sven Mikulec

Psi od slame (Straw Dogs, 1971.)

Redatelj: Sam Peckinpah

Glume: Dustin Hoffman, Susan George, Peter Vaughan, Del Henney, T.P. McKenna

 

 

Heaven and Earth are heartless / treating creatures like straw dogs.

uvodne riječi 5. poglavlja kineske knjige mudrosti Tao Te Ching

 

A straw dog is a scapegoat group, place, person or idea in which we dump our evilness, so we can blame it and then by attacking, dissing or destroying it, we externalize it outside of us so we feel free of sin.

Urban Dictionary

Sam Peckinpah svjetsko priznanje stekao je režiranjem filma The Wild Bunch, svojom odom tradicionalnim junacima umirućeg Divljeg Zapada, i pokupio čestitke za oživljavanje ustajalog žanra. Njegov inovativan, direktan pristup otvorenog prikazivanja nasilja priskrbio mu je ne samo mnoštvo poklonika i kontroverzi, nego i odgovarajući nadimak – „Bloody Sam“. Rijetko je koji film iz njegova opusa, doduše, toliko uzburkao vode koliko je to pošlo za rukom Psima od slame iz ’71. godine, filmu temeljenom na romanu Gordona Williamsa, The Siege of Trencher’s Farm, napisanom dvije godine ranije, koji do danas ne prestaje dijeliti publiku i kritiku više-manje na dva odvojena tabora. Radi li se o jasnoj kritici ljudske prirode i krvavoj osudi nasilja ili pak, kako drugi vele, fašističkom, mačističkom veličanju onog životinjskog u svima nama? Privučen zanimljivim dojmovima koje je Peckinpahova krvava priča ostavila na, za tako nešto, nespremne gledatelje, kao i intrigantnim (neslužbenim) taglineom „Dustin Hoffman kakvog još niste vidjeli“, odgovor na ranije postavljeno pitanje odlučih potražiti sâm.

U pokušaju da pobjegnu od nasilnog okruženja u društveno uzavrelim Sjedinjenim Državama, plahi matematičar David Sumner (Hoffman) i njegova mlada supruga Amy (vrlo seksipilna Susan George) rješenje problema pokušaju pronaći selidbom u njen rodni gradić u engleskoj pokrajini Cornwall. Zaokupljen svojim formulama i jednadžbama, David pomalo zanemaruje svoju prekrasnu ženu, koja nedostatak suprugove pozornosti kompenzira očijukanjem s radnicima koje su unajmili da im rade na kući. Od samoga početka razlike između povučenog gradskog intelektualca i nerafiniranih, lokalnih fizikalaca, među kojima je i Amyjina stara ljubav (Del Henney), sugerirat će gledatelju da željeni mir mladi par ovdje ipak neće pronaći, a idilični ruralni krajolik tipično britanskog podneblja uskoro će se pretvoriti u kazališne daske na kojima će se odigrati vrlo krvava predstava…

Iz današnje perspektive, scene nasilja zaista ne predstavljaju ništa posebno – crijeva ne vise, tetive se ne režu, mozgovi ostaju nepojedeni – ali u to vrijeme Peckinpahov film bio je doživljen kao toliko provokativan i kontroverzan da je podvrgnut cenzuri koja je trajala sve do 2002., kad su konačno na DVD-u postale dostupne needitirane verzije. Najveću prašinu, oprostite na spoileru, podigla je, dakako, scena Amyjina silovanja, koju ćemo ukratko prokomentirati nešto kasnije.

Baš kao što sam pročitao prije gledanja – ovo zaista nije Dustin Hoffman na kojeg sam navikao. Slobodno zaboravite na onog sramežljivog mladića koji je uhvatio gospođu Robinson za sisu, pa otrčao na drugi kraj prostorije. Hoffman ovaj put tumači čovjeka koji, nikad dotad ne zauzevši se za sebe, po prvi puta odlučuje iskoristiti svoje prirodno pravo da udari šakom o stol u vlastitoj kući. Povod za njegovo konačno čvrsto postavljanje možda i nije bio najsretniji, ali zapravo nije toliko bitno što ga je gurnulo preko ruba do kojeg su ga dovele godine i godine potiskivanja osjećaja i eskiviranja sukoba, koliko činjenica da čak i on, kako god staložen, racionalan i visoko intelektualan bio, posjeduje taj rub, ako me razumijete. Kad čovjeka guraš do krajnjih granica, neizbježno je da – pukne. Vjerujem da se upravo ovom idejom odlučio pozabaviti Peckinpah snimivši film koji zrači neposrednošću i surovom brutalnošću, iako se to mnogim gledateljima, izgleda, činilo neprihvatljivim.

Ne dopustite da ovaj film igra u kinima, govorili su. Ljudi će dobiti dojam da je silovanje prihvatljivo. Posebno dobrih razloga da im se nakostriješi kosa na glavi imale su feministkinje, koje su u liku Amy, ljepotice koju siluje snažni, radim-u-kamenolomu, „pravi“ muškarac, imale više nego dovoljno materijala da ispišu stranice i stranice riganja žuči na očit mačistički stav redatelja, scenarista, ostatka Hollywooda… I, uistinu, Peckinpahova Amy zbunjena je, razapeta između tinjajućih osjećaja prema svojoj tinejdžerskoj ljubavi i privrženosti distanciranom suprugu; ona je nesposobna išta poduzeti, bilo kakvu odluku sama donijeti, pogotovo kad the shit hits the fan, i pomalo ostavlja dojam onakve što-je-ovo-tko-si-ti-gdje-mi-je-kuhinja žene kakve su oduvijek bile trn u oku feminističkog pokreta. Scena njenog silovanja stvarno jest najpotresnije što Psi nude, ali svjedočimo li zaista brutalnom (zlo)činu kršenja elementarnog, najsvetijeg prava jedne žene, ili njenom samo naoko nevoljkom prepuštanju bicepsima drvosječe, kakvi joj toliko nedostaju u braku s mlitavim, introvertiranim matematičarom? Apsolutno se slažem da su ovi prizori uvjerljivo najpotresniji, ali ne zbog šokantnog, duboko uznemirujućeg nasilja à la Irreversible, već zbog njenog „Ne! Bože, samo to ne! Pazi mi na taj gumb… Tako…“ držanja, koje prisilni karakter njenog seksa s bivšim dečkom odmah dovodi u pitanje.

Bez dileme najjači adut Pasa apsolutno je savršeno postepeno građenje atmosfere, jačanje napetosti prisutne u manjoj, ali upozoravajućoj mjeri već na samom početku, sve do točke kulminacije u kojoj eskalira u nasilje o kojem smo pričali (popraćeno izvrsno pogođenim zvukom gajdi, nakon što David upali gramofon). Ruku pod ruku s Peckinpahovim majstorskim izgrađivanjem ugođaja idu odlične izvedbe glavnih glumaca, ili, da budem precizniji, fenomenalan Dustin Hoffman i nevjerojatno privlačna slabo poznata, tada 21-ogodišnja engleska glumica Susan George. Britanki, koja se ovim filmom proslavila i osigurala si nastup u Dirty Mary, Crazy Larry s Peterom Fondom, kao i nizom loše primljenih manje kvalitetnih projekata, Psi će ipak ostati vrhunac karijere.

Da budem iskren, Straw Dogs pošteno su me naživcirali. Ne bih rekao da sam slab na eksplicitne prizore nasilja, nekako mislim da netko tko odrasta na prijelazu stoljeća mora biti naviknut gledati sve i svašta. S druge strane, ovaj je film u meni uspio zasvirati jednu žicu, čija me melodija uvijek iznova zasmeta – može se reći da sam nešto osjetljiviji na prijevare. Amyino koketiranje s lokalcima, ozloglašena scena silovanja i iritirajuća naknadna privrženost  svom napadaču uzrokovali su u meni reakciju zbog koje iskreno sumnjam da ću u dogledno vrijeme, ako ikad, ponovo pogledati ovaj film. No ne preporučam ga iz nekakve pakosti, stvarno vjerujem da ga se treba pogledati. Zašto? Peckinpah u ovoj krvavoj priči progovara o breaking pointu u svima nama, o prirodnim porivima koji ne uspijevaju biti do kraja obuzdani, o duboko potisnutoj (kako kod koga, jel’) potrebi čovjeka da utvrdi „svoj teritorij“ i zaštiti ga pod svaku cijenu. Od neugodne istine i poruke koju ne želimo primiti okrenuti glavu možda je najlakše, ali obično ne i ispravno.

4 komentara za “Psi od slame (1971.)

  • Maxima says:

    Izvrsno – osim svega, zaključak “uzrokovali su u meni reakciju zbog koje iskreno sumnjam da ću u dogledno vrijeme, ako ikad, ponovo pogledati ovaj film.”

    Meni definitivno najoporiji ukus u ustima poslije gledanja… i možda Samov najčudniji film. Užasno realističan.

    I da – to treba pogledati. Dosta je filmova “htjelo” biti slično ovome. No, valjda nježni gledatelji više voli nešto u “Milka” stilu 😉

  • Sven Mikulec says:

    Hvala ti na komentaru 😉

    Zaboravih spomenuti, čini mi se da je u pripremi remake i ovoga. :S

  • Maxima says:

    Hm. Ne bih to gledala. Nisam protiv remake-ova generalno govoreći, no svjedno, ovo ne.

  • ohohoho says:

    Nocas jos jednom pogledah davno odgledan film.Ovo je je stvarno apsolutna preporuka.

Leave a Reply

Your email address will not be published.