Princeza Mononoke (Mononoke-hime, 1997.)

Piše: Mirnes Alispahić

Princeza Mononoke (Mononoke-hime, 1997., 134 min.)

Režija: Hayao Miyazaki

Scenarij: Hayao Miyazaki

Glasove posudili: Yōji Matsuda, Yuriko Ishida, Yūko Tanaka, Kaoru Kobayashi, Masahiko Nishimura, Tsunehiko Kamijō, Akihiro Miwa, Mitsuko Mori, Hisaya Morishige

Već sam ranije napisao nekoliko riječi o japanskom studiju Ghibli i njegovom legendarnom animatoru i jednom od najvećih redatelja crtanih filmova, Hayau Miyazakiju, kada sam pisao o Pričama iz Zemljomorja (Gedo senki AKA Tales from Earthsea, 2007.), filmu koji je radio njegov sin. Ipak, ne škodi reći još koju jer koliko god da ih kažete, malo je. Ovaj put samo ću citirati kolegu Ivana iz njegova članka:Studio Ghibli, japanska institucija zadužena za animirane filmove” i to je to. Jedna rečenica u kojoj je sve rečeno o studiju Ghibli. Imaju Amerikanci svoj Disney i Pixar i raznorazne druge studije, ali Ghibli je jednostavno nenadmašan i svatko tko je pogledao barem jedan njihov crtić, posebno Miyazakija starijeg, zna o čemu pričam.

Rad na Princezi Mononoke (Mononoke-hime AKA Princess Mononoke, 1997.) Hayao je počeo još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, crtajući skice o crtiću u kojem glavnu ulogu ima princeza koja živi u šumi okružena životinjama. Kuhalo se to i motalo po njegovoj glavi dobrih 20 godina kada je konačno sjeo i napisao priču iza tih skica, a onda je i započeo rad na Princezi Mononoke. Kolika je njegova predanost ovom projektu bila (u koji je inače uloženo preko dvije milijarde jena – oko 23 miljuna dolara) govori i činjenica da je odveo cijeli tim crtača  na tri dana u prašumu u Yakushimi kako bi što vjernije prenijeli svijet Princeze Mononoke na ekran. Je li se isplatilo tih 20 godina krčkanja ideja u Hayaovom mozgu, ta tri dana izleta u prašumi i tolika suma uloženog novca? Itekako ako mene pitate. Rezultat je svega možda ne najbolji crtić koji je Ghibli izbacio, ali meni njihov najdraži, a bogami i jedan od najdražih crtića inače; crtić koji vas prikuje za ekran svih svojih 134 minute i ne popušta do samog kraja.

Princeza Mononoke radnjom je smještena u period japanske povijesti poznat kao „era Muromachi”, koja je trajala nekih 200-tinjak godina, skoro do kraja 16. stoljeća, ali je teško začinjena fantazijskim elementima radi potrebe metafore cjelokupne priče. Zašto gnjavim s ovim povijesnim podacima? Zato što je krajem tog perioda došlo do prvog susreta Japana sa Zapadom i Europljanima, njihovom kulturom i religijom, ali i vatrenim oružjem.

Već na samom početku filma, Hayao nas upoznaje sa malenim, izoliranim selom u planinama, u koje dolazi nešto zlo što ruši sve pred sobom i nema namjeru stati. Ashitaka, posljednji princ naroda Emishi, ubija demona za kojeg se ispostavlja da je zapravo Nago, bog vepar, koji je došao sa zapada, iskvaren metalnom kuglom koja mu je bila u tijelu. Iako je spasio svoje selo i svoj narod, Ashitaka je proklet. Nagino prokletstvo je zahvatilo i njega. On će umrijeti, iskvaren kao i Nago, ali lijek možda leži u zapadnim zemljama odakle je Nago došao. Avaj, cijena lijeka je previsoka. Ashitaka mora zauvijek napustiti svoj narod i nikada se više ne vratiti. Na svom putu na zapad, Ashitaka prolazi kroz avanturu kakvu nije ni sanjao, uplevši se u sukob između same prirode, samuraja i gospe Eboshi, vladarice grada Tataraba (Željezni Grad na engleskom). Gospa Eboshi odgovorna je za Nagino prokletstvo jer je ona ta koja ga je ranila. Ona je ujedno i glavni krivac za uništavanje prirode i sukob sa drevnim bogovim, njenim zaštitnicima jer ona proizvodi metal i vatreno oružje. U igri je i Vučja princeza, Mononoke, misteriozna djevojka koja živi sa boginjom vučicom Moro i druga dva vuka. Ona je više vuk negoli čovjek i prezire ljude zbog toga što rade grozote prirodi. Ima tu i jedna pričica o Jikou, prepredenom lovcu koji muti vodu na sve strane, a sve to da bi došao do konačne nagrade, glave drevnog stvorenja, boga jelena, Šumskog duha, zaštitnika te velike prašume. Ovako, na prvu, crtić se čini kompliciranim, s možda previše priča, ali vjerujte mi kada vam kažem da je to Hayao majstorski upleo u jednu fantastičnu tapiseriju prepunu metafore i simbolike praćenu sjajnom muzikom i nevjerojatnom animacijom i crtežom, onako kako to samo majstori iz studija Ghibli znaju.

Tema u crtiću ima nekoliko, ali jedna prevladava, a to je borba čovjeka protiv prirode, vođena njegovom pohlepom. Prepoznatljiv je tu i otpor Japana prema utjecaju Zapada, koji uništava njihovu kulturu, a podsjetimo se da je Zapad oružjem naredio Japanu da otvori svoja vrata pa onda ni ne čudi njihov prijezir. Tu je i smjena generacija. Stari samuraji bivaju zamijenjeni vatrenim oružjem i više nema potrebe za njhovim mačevima, žene sada imaju prava i više nisu samo podređeni objekti, jedna od njih je čak i vladaricaa, obožavana i od muškaraca i od žena. Ghiblijevi crtači namjerno crtaju ženska tijela aseksualno, bez naglašenih oblina, i daju im oružje u ruke što stvara dojam društva jednakih spolova, što je u to doba u povijesti bilo nemoguće, posebno u Japanu, gdje su žene i danas u prilično podređenom položaju.

Princeza Mononoke je jedan zaista magičan film, s mnoštvom upečatljivih scena, ali možda najupečatljivija je ona pred sam kraj filma, kada maleni šumski duhovi, kodame, padaju s drveća i umiru, s njima umire i sva čistoća i nevinost šume, a onda Hayao majstorski završi film scenom malenog kadome koji… Uostalom, vidjet ćete i sami. Zanimljiv je i utjecaj Princeze Mononoke na druge autore, prije svega mislim na Makota Shinkaija, koji je svojim posljednjim uratkom, U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja (Hoshi O Ou Kodomo AKA Children Who Chase Lost Voices From Deep Below, 2011.), odao jedan sjajan hommage, ne samo Hayau već i Princezi Mononoke, u što ćete se i sami uvjeriti nakon što pogledate i ovaj spomenuti Shinkaijev crtić.

Naravno, valja spomenuti da i jedan i drugi nisu baš crtići za djecu jer oba se bave temama koje nijedno dijete neće skontati pa je možda bolje ne prikazivati ih njima. Također, veliki filmski kritičar, Roger Ebert, koji važi za jednog od najboljih u svijetu, ovaj film svrstao je u svojih deset najboljih ako vam je to neka referenca. Zanimljivo je spomenuti i da, kada je Harvey Weinstein zahtijevao rezove crtiće za američko tržište, na poklon je dobio katanu na kojoj je pisalo “Nema rezova.” Jedna ogromna preporuka od mene i jedan crtić koji može postidjeti bilo koji holivudski studio i njihove crtiće.

7 komentara za “Princeza Mononoke (Mononoke-hime, 1997.)

  • Mirnes Alispahić says:

    @Zrinka
    Vjerujem da će ti se svidjeti :)

    P.S.
    Ja se moram izvinuti zbog lapsusa prilikom pisanja članka. Nazvao sam ovo animirani film crtićem, što asocira na nešto dječije, a ipak je riječ o punokrvnom animiranom filmu za odrasle. Nadam se da mi nećete zamjeriti na ovome :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.