Prijatelj (Drug, 1987.)

Piše: Mario Gaborović

Prijatelj (Drug, SSSR, 1987., 78 min.)

Režija: Leonid Kvinikhidze

Scenarij: Eduard Akopov

Glume: Sergey Shakurov, Elena Solovey, Igor Yasulovich

Ocjena: 8/10

 

Ne mogu se sjetiti makar ijednog valjanog filma koji opisuje kaos alkoholizma. Narkomanija je, s druge strane, uvijek fancy te su i mnogo češći filmovi koji se bave opijatima ne samo iz kritičkog ugla, već i s određenom odvratnom dozom divljenja prema ljudima koji su u to upleteni na ovaj ili onaj način. S obzirom da mi se ova druga grupa ovisnika gadi više nego prva, uvijek sam imao više razumijevanja za utapanje nepodnošljive svakodnevice u čašicu domaće brlje. Nego, da se vratim na prvu rečenicu: ima li kvalitetan film na temu alkoholizma, osim onog infantilnog slovenskog pokušaja Kruh in mleko? Dabome da ima, samo ga je teško naći!

Ruski film Prijatelj Leonida Kvinikhidzea, očigledno podrijetlom Gruzina, predstavlja najdosljedniji uradak na ovu temu, i prilično je težak za probaviti i pored toga što u sebi sadrži određeni komični input. Ipak, radi se o vrlo nepoznatom filmu čak i u okvirima sovjetske kinematografije, što je logično jer je njegov režiser samo sitna riba u armiji predvođenoj Tarkovskim i Mihalkovim. Bilo kako bilo, zna se da ovakvu dramaturgiju nitko ne poznaje bolje od stanovnika SSSR-a.

Glavni junak je pijanica Koljun (maestralno ga glumi Sergej Šakurov), radnik u servisu za kemijsko čišćenje. Živi u oronulom stanu koji izgleda kao deveti krug pakla. Njegovo radno vrijeme vrlo malo se razlikuje od slobodnog, što će reći da pije i na radnom mjestu koliko god je u stanju da stigne. Kad mu ponestane para, luta gradom žicajući od prolaznika. Sudbina ga navodi na sajam ptica, gdje mu prilazi čovjek očigledno slične prošlosti, nudeći Koljunu svog newfoundlandera na dar. Pošto je nevoljno pristao da uzme psa, odvodi ga kući (naravno, nakon što obiđe prodavnice). Na njegov šok, pas ne samo da umije govoriti, već ga i sugestijom odvraća od poroka. Koljun ubrzo shvaća s kim ima posla i odluči otarasiti se psa po svaku cijenu. To neće ići lako, ali za njega je bar lakše od suočavanja sa samim sobom.

I pored nekoliko komičnih scena dvoje glavnih protagonista, film postaje sve teži za gledanje nakon što saznajemo da je ovaj čovek u stvari bio normalan kao i svi ostali. Imao je obitelj i posao. Štoviše, bio je “harmonikaš kome su se divili i neki Francuzi”. Sada je stvarnost takva da više ni sebe ni svoj karakter nije u stanju kontrolirati, i njegovi pokušaji da se vrati prethodnom životu ostaju bezuspješni, time ga još više bacajući u stanje očaja i, na kraju, ponovnom sunovratu u alkohol. Njegova sudbina je kroz režiju nagovještavana i sukcesivnim prikazima jedne zgrade koja u datim trenucima nema nikakve veze s radnjom filma, a njenu svrhu saznajemo tek pred kraj i tada gledatelju biva jasno što ona u stvari predstavlja. Režiser nam želi nenametljivo saopćiti neizbježan epilog još od samog početka.

Pošto sam upoznat i s ruskom komedijom, o kojoj baš i nemam naročito visoko mišljenje, treba reći i to da je ona ovdje suptilno dozirana taman toliko koliko treba, i funkcionira sasvim fino. Gluma je ekstravagantna, a jedina zamjerka mogla bi se uputiti na činjenicu da se glas Vasilija Livanova, koji je pozajmio glas psu, ne razlikuje puno od glasa glavnog glumca, te je ljudima kojima titlovi ipak trebaju na momente otežana činjenica da prate tko je što rekao. Možda bi rješenje bilo da je Livanov, inače poznati glumac, bio zamijenjen nekim drugim.

Vrlo važan segment Prijatelja je muzika. Praktički je nemoguće govoriti o ovom filmu a ne spomenuti te tri ili četiri balade Aleksandra Rozenbauma, poznatog lenjingradskog šansonijera čija je muzika u Rusiji kudikamo popularnija od ovog filma. Rozenbaumovi (malo je reći) sjetni stihovi perfektno se uklapaju u film, a naročito u posljednjoj sceni koja efektnom upotrebom crno-bijele fotografije zaokružuje genijalnost režije Prijatelja. Kraj je i tužan i sretan, zavisno kako na njega gledate.

Prijatelj predstavlja jedan od najskrivenijih dragulja ruske kinematografije, iako traje neuobičajeno kratko za jedan ruski film (svega sat i 18 minuta). Vrlo je ugodno gledati film koji nema tendenciju biti epski, već se svojom iskrenošću te poznavanjem materije nameće i urezuje u srce publike.

2 komentara za “Prijatelj (Drug, 1987.)

  • Anonymous says:

    Pozdrav,Mario otkud ste se domogli filma?

  • Mario says:

    Uh, domogao sam se mnogo davno, još dok rapidshare nije bio na udaru. Ali mislim da ga ima na rapidserbia među temom “ruski filmovi” ili tako nekako. Ako nema tamo, onda na crowarez.

Leave a Reply

Your email address will not be published.