Priče koje kazujemo

[S. Polley, 2012.]

9

REŽIJA

Sarah Polley

SCENARIJ

Sarah Polley

GLUME

Michael Polley, John Buchan, Mark Polley

SAŽETAK

Jedno od onih imena na koje si ponosan što ste dijelili školsku klupu i zbog čijeg ti uspjeha i potencijala bude iskreno drago. (Barem je neko iz razreda neš postigo.)

8,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marita Li

Prijateljica iz razreda snimila je dokumentarac. Nekako je posebno ganutljivo gledati dokumentarni film prijateljice iz školske klupe, pogotovo kad nije riječ niti o posve dokumentarnom filmu, niti baš o frendici sa školskog. Lice redateljice i glumice Sare Polley automatski povezujem s osnovnom školom jer je njezino dječje lice moje dječje lice pratilo na HRT-u devedesetih u seriji Put za Avonlea. Nakon prvih par minuta filma, ugledavši lice stare znanice iz dana osnovne škole, u kratkim sam sekundama najiskrenije zablude i ponosnog prepoznavanja pomislila – pa ja nju znam! Nekako je taj osjećaj davne bliskosti automatski gledanju filmu pridodao i crtu osobnog, iako mislim da bi se taj osjećaj neminovno javio i bez lažnih sjećanja, kao posljedica vještog baratanja pričom o univerzalnim pitanjima naracije, identiteta, sjećanja i obitelji.

slika 1 (1)

Priče koje kazujemo (Stories We Tell) počinje „pripremom“ za priču, dolaskom redateljičina oca u studio kako bi tamo snimio svoj dio te smještanjem ostalih pripovjedača pred kamere i izražavanjem blagog straha i neugode pred snimanjem koje slijedi. Sarah Polley je za svoje sugovornike priredila (policijsko) ispitivanje te ih moli da joj ispričaju cijelu priču. Gledatelj nije siguran na što se ta cijela priča odnosi te je njegova znatiželja nošena samo citatom iz romana Alias Grace spisateljice Margaret Atwood (na čijoj filmskoj adaptaciji Polley upravo radi) koji film otvara: “Kad si usred priče, to uopće nije priča, nego tek konfuzija, duboka rika, sljepilo, krhotine razlomljenog stakla i raspucanog drva. (…) Tek kasnije (ona) počinje uopće nalikovati kakvoj priči. Kad je kazuješ; sebi ili nekome drugome.”[1]

Film uspijeva zadržati iskustvo toga primarnog osjećaja konfuzije time što gledatelj nema nikakvih smjernica o tome tko su osobe kojima je pitanje postavljeno i u kakvom su one međusobnom odnosu te tek samim kazivanjem i postepenim ocrtavanjem obrisa te priče pripovjedači i njihovo mjesto u prepričavanome počinju sjedati na mjesto. Tijelo filma k tomu čine različiti tipovi videozapisa koji se tijekom filma otkrivaju kao indikatori relativnosti sjećanja i istine. Time Polley stvara priču koja je tkana mnogoglasjem, necjelovitošću, artificijelnošću i nelinearnošću.

Krećući od pitanja o upoznavanju Sarinih roditelja i njihove priče, film se vrlo brzo usmjerava na pitanje o tome tko je zapravo bila njezina majka, koja je umrla kad je Sari bilo 11 godina, a zatim i na pitanje oko kojeg je centrirana osnovna obiteljska intriga – tko je zapravo njezin otac, koja odjekuje u obiteljskim šalama na račun toga da Sarah i ne liči baš na tatu. No pitanjem tko je zapravo otac samo se još više produbljuje pitanje o tome tko je majka, jedini odsutni član obitelji u rekonstruiranju ove priče, jedini glas koji se ne može čuti i oko kojega se stvara jeka prepričavanja, tako uspješno uhvaćena danim filmom.

slika 2

Komadićima razbijenog stakla iz Atwoodina citata pred nama se polagano počinju slagati obrisi jedne priče, otkrivanja jedne obiteljske tajne, no polifonijskom prirodom mnogostrukih ispovijesti ti dijelovi nikad ne sjedaju posve glatko na mjesto. Štoviše svi su nam mehanizmi naknadnosti i artificijelnosti razotkriveni – od kamera i filmske ekipe koja snima sugovornike i ponovnog snimanja dijelova očeve naracije u studiju kako bi određeni trenuci bili manje emotivno naglašeni, sve do krucijalnog jaza između različitih tipova videozapisa koji su u filmu prikazani. Teško je o narativnim strukturama ovoga filma pisati a da se ne uništi čar njegova (meta)narativnog zapletanja i otpletanja. Zato ja o načinima strukturiranja ove priče neću reći ništa više zanemarujući rizik o mogućoj trivijalnosti recenzije. (Bute vidli sami, pametna ste deca.)

slika 3

Pokušavajući obuhvatiti “sve priče” i “svačiju perspektivu”, Sarah je svjesna urođene nemogućnosti takvog pothvata (kako joj i njezin otac pri kraju filma govori), te su upravo stoga svi mehanizmi bilježenja i tvorenja jedne priče tako metatekstualno očigledni. No ono što se svim tim vrlo specifičnim i vrlo individualnim ispovijestima jedne priče ocrtava, ono što se njima provodi, jest bit prepričavanja uopće, doživljavanja drugih i sebe i ispreplitanje toga dvoga u narativno kompleksnom filmu koji ti se tiho potkrada a onda te dubinski emocionalno angažira, i to opsegom koji nadmašuje sam film i njegove protagoniste.

slika 4

Oni koji lice Sarah Polley ne znaju iz dana svoje osnovne škole i serije o maloj plavokosoj bogatašici koju otac pošalje na selo k tetama, njezino ime možda vežu uz novu kanadsku filmografiju i filmove Away from Her ili Take this Waltz sa Sethom Rogenom i Michelle Williams koji poslije Priča koje kazujemo možemo gledati iz nešto drugačijeg kuta. Zbog još mnogih filmova kanadske produkcije u kojima se iskazala kao vrsna i karakterna glumica i zbog, u novije vrijeme, njezina scenarističkog i redateljskog angažmana, Sarah Polley je ime na koje vrijedi obratiti pozornost. Jedno od onih imena na koje si ponosan što ste dijelili školsku klupu i zbog čijeg ti uspjeha i potencijala bude iskreno drago. (Barem je neko iz razreda neš postigo.)

[1] When you are in the middle of a story it isn’t a story at all, but only a confusion, dark roaring, a blindness, a wreckage of shattered glass and splintered wood. (…) It’s only afterwards that it becomes anything like a story at all. When you’re telling it, to yourself or to someone else.

3 komentara za “Priče koje kazujemo

Leave a Reply

Your email address will not be published.