Pregovarač (1998.)

Piše: Danijel Špelić

 

Pregovarač (The Negotiator, 1998., 140 min.)

Redatelj: F. Gary Gray

Glume: Kevin Spacey, Samuel L. Jackson, David Morse, Paul Giamatti, J.T. Walsh

 

Spojiti dvije takve face kakve su Kevin Spacey i Samuel L. Jackson djeluje kao dovoljna preporuka za gledanje, što je više potrebno od toga? Još ih postaviš u takve uloge da je nemoguće odrediti koji ima većeg (glumačkog talenta, jel’te) te možeš mirne duše čekirati radnu karticu i otići doma, misleći kako si napravio dobar film. Važno je zadržati se na ovom “misliti” jer ono se razlikuje od “napraviti” dobar film s njima dvojicom. Da ne bude zabune, Pregovarač je meni osobno jedan od najboljih akcijskih trilera 90-ih, koji je prošao debelo ispod radara, ali ima jednu temeljnu manu do koje ću doći. Također, nemoguće je prepričati sve, od pozitive do negative, bez da se otkriju važniji dijelovi radnje, pa se smatrajte upozorenim. A sadržaj je prava peachy poslastica…

Samuel glumi Dannyja Romana, vrhunskog policijskog pregovarača u kriznim i talačkim situacijama, majstor zanata kako god pogledaš. Danny će se pronaći u stvarno nezgodnoj situaciji kad mu prijatelj prenese povjerljive informacije koje, očekivano, nijedan nisu smjeli doznati. Iznenada, njegov život se mijenja: optužen je za ubojstvo prijatelja, krađu, dilanje… cijeli paket kriminalnih aktivnosti. I što će Danny napraviti? Pokušati dokazati nevinost time što će sam uzeti taoce. Kako uopće zeznuti tipa koji zna sve protumjere u talačkim situacijama? Jednostavno, uzmeš drugog pregovarača. Chris Sabien (Kevin Spacey) pronaći će se između čekića i nakovnja kad bude trebalo donijeti odluku želi li vjerovati Dannyju ili napraviti ono što bi trebao kao policijski dužnosnik.

Ako već misliš raditi film koji dobrim komadom radnje počiva na dijalogu između dvije face, onda trebaš i uzeti dvije face da glume dvije face.  Spacey je ovdje za koplje bolji u svom nastupu; ima taj stav, izgled i govor nekoga tko bi bez muke mogao steći nečije povjerenje u takvoj situaciji, ali ni Jackson ne kasni previše (iako ovo i nije njegov prime motherfucking time), dok im društvo pravi ergela provjerenih rasnih karakternih glumaca poput Davida Morsea, Paula Giamattia i pokojnog J.T Walsha. Postaviti sve njih u jedan komorni prostor i ubaciti hrpu scena gdje mogu dokazati talent i nije tako loša zamisao, samo što film više pažnje posvećuje akciji nego dijalozima (barem što se tiče sporednih glumaca), čime je napravljen dobar omjer akcijskom dijelu filma, uz malo manju posvećenost trileru, što je šteta jer su neka od tih imena ostala neiskorištena.

Dodatna zanimljivost ovog naslova leži u činjenici da ni Jackson, kao ni Spacey u vrijeme kad je film izašao nisu bili tako eksponirani kao što su danas. Uživljeni svaki u svoj karakter, obojica su dobila priliku pokazati kako znaju glumiti, točnije, predstaviti dva dijametralno suprotna lika bez da se moraju preglumljavati ili sami sebe maskirati do neprepoznatljivosti. Najviše koristi obojica su izvukli iz malih scena, izvan konteksta glavne radnje (posebice je zabavna scena gdje Spacey pokušava pregovarati s vlasitom ženom, nagovoriti je da izađe iz zatvorene sobe) te se može reći kako film najbolje funkcionira dok je zadržan na nijansama njihova odnosa. Problem se pojavi kad scenarij uđe iz minimale u krupni plan kako bi udobrovoljio svima.

Dokazivanje nevinosti oduvijek je mamac za publiku i snažan pokretač radnje, a kada postavite cijeli sustav protiv jednog čovjeka onda je ta bitka još primamljivija. U ovom slučaju to znači da će Danny postati metom vlastitih ljudi, a otmičari obično doživljavaju sljedeće – policijsko okruženje. Ovdje je to izvan ljestvice, puna jačina policijskog pogona, s idejama o tome da kretanje znači napredak. Pregovaračke krize obično su statične, pat-pozicija, a u cijeloj ideje da policija svako malo pokušava provaliti na zatvoreni kat gdje je Danny, što bi, realno gledajući, prije dovelo do smrti talaca nego oslobađanja, kao da leži bojazan da dva glumca ne bi bila dovoljno zanimljiva publici navikloj na klasičnu bum-tras akciju. Sve to bi imalo jačeg opravdanja da je priča Dannyja postavila kao osobu koja apsolutno nema što izgubiti, no gledatelj sudjeluje u priči od samog početka, tako da ne postoji nikakva misterija oko njegove krivice ili nevinosti. Ono što uvijek spašava stvar jest dinamika radnje. Pregovarač nema praznog hoda, ne gubi se vrijeme na moraliziranje, ne propituju se odluke pojedinaca, a žestoka akcija uvijek pomaže, pa čak i ako je posve izvan konteksta.

Nažalost, scenarij pati od klasične objasni-sve-što-možeš mane, što dovodi i do mane zvane podcjenjivanje gledatelja, koji kao da ne bi mogli sami nešto shvatiti. Na stranu odlične glumačke izvedbe, na stranu dinamika filma i na stranu sama uvjerljivost priče, prevelika pojašnjenja nikad nisu dobra stvar, a kad ih spojite s nekim uistinu urnebesnim scenarističkim rješenjima, dobijete u najmanju ruku nedorečeni posao. Iako uistinu volim ovaj film, kao i Spaceyja i Jacksona, pa čak i nakon jedno pet-šest gledanja, još uvijek mi nije jasno kako se nakon izuzetno jakog uvoda, generalno napete sredine, mogao dogoditi jedan ovakav, da tako kažem, ziheraški kraj. Ustvari, to me ni ne iznenađuje posebno, sretni krajevi u kojima dobro pobijedi zlo nisu jučerašnji izum, ali teško da će se netko oteti dojmu kako se tu radi o producentskom strahu da bi mračniji završetak mogao naškoditi filmu po pitanju jačeg financijskog uspjeha. Anyway, ako se izuzme zbrzana završnica, imamo komad solidnog redateljskog uratka, iznadstandardnih glumačkih ostvarenja, finu dozu akcije i nekako je čudno što je film prošao tako nisko ispod radara javnosti. Možda ne vole svi neodlučnost u izvedbi, ali svakako pripada u onu grupu filmova čije se gledanje nikako ne može opisati kao gubljenje vremena.

Jedan komentar za “Pregovarač (1998.)

  • maxima says:

    Jako dobar film. Nema se tu šta promašiti s njima dvojicom i ovakvom temom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.