Prava frekvencija (2000.)

Piše: Sven Mikulec

Prava frekvencija (Frequency, 2000., 118 min.)

Redatelj: Gregory Hoblit

Glume: Dennis Quaid, Jim Caviezel, Shawn Doyle, Elizabeth Mitchell, Andre Braugher, Noah Emmerich

 

Sin agenta FBI-ja (podatak važan ako pogledamo čime se većina njegovih filmova bavi), Gregory Hoblit nekima je možda ostao u sjećanju s DVD omota Iskonskog straha, Palog anđela ili Hartovog rata, dok ga drugi poznaju kao jednog od redatelja i producenata Njujorških plavaca. I dok apsolutno stoji da Hoblitova karijera svakako nije među najproduktivnijima, daleko od toga da se Teksašanin nema čime pohvaliti – Iskonskim strahom nabrao se pozitivnih kritika, Pali anđeo s Denzelom Washingtonom pao je niže od očekivanog, ali je, ako ništa drugo, meni ostao u sjećanju kao intrigantan, a fino primljena Prava frekvencija, kojoj ćete, nadam se, posvetiti sljedećih nekoliko minuta, jedna je od dražih mi kombinacija SF-a i trilera, koja i danas, više od desetljeća kasnije, kod mene lako pronalazi – oprostite na ovome – pravu frekvenciju.

1969. je godina, Franklin Sullivan (Dennis Quaid) herojski je vatrogasac koji se nakon svake junačke šihte hrvanja s vatrom rado vraća kući kako bi s voljenom suprugom plesao na Elvisa i šestogodišnjeg sina podučavao bejzbolu i vožnji bicikla bez pomoćnih kotača. Franklin je sretan obiteljski čovjek blagoslovljen životom u kojem mu ne nedostaje apsolutno ništa.

1999. godine, pak, John (Jim Caviezel) je dobar policajac kojem je uspjeh na poslu jedina svijetla točka u životu. Nikad se ne oporavivši od puno preuranjene smrti oca vatrogasca, John utjehu nalazi u alkoholu, dok istovremeno zanemaruje dugogodišnju djevojku koju emocionalno ne pušta blizu. Kad njoj konačno pukne film, ovaj naš ustvari tek počinje – iskopavši očev „muzejski“ radio odašiljač, John iz čiste dosade započne razgovor o bejzbolu s nepoznatim tipom s kojim se nađe na istoj frekvenciji. Kad, međutim, kroz razgovor otkrije da im je šifra uređaja identična, da stanuju na istoj adresi, kao i da tip s radija svoga sina zove „Little Chief“, baš kao što je njega tata zvao, Johnu odjednom (prilično brzo, zapravo) sine da mu osoba s kojom razgovara nije ni najmanje nepoznata.

Taman prije no što mu nestane signala, John stiže upozoriti oca na krivu odluku koju je ovaj donio u gorućem skladištu koje je njemu uzelo, a njegovu sinu upropastilo, život, a Franklinova odluka da u kritičnom trenutku vjeruje u ono što bi po svim zakonima znanosti moralo biti nevjerojatno, mijenja u potpunosti taj nesretni dan daleke ’69. godine. Mijenjajući nešto što je u tolikoj mjeri definiralo idućih 30 godina, neizbježno se mijenja i izgled sadašnjosti, i John i Franklin shvate ponešto o Newtonovom zakonu akcije i reakcije – svaki potez koji povuku u ’69., ostavlja traga i na vremenu koje John vidi kao sadašnjost. Po prvi puta nakon one poduke iz vožnje bicikla, otac i sin udružit će snage  i riskirati sve kako bi očeva budućnost, a sinova prošlost i sadašnjost bile mnogo ljepše no što je u zvijezdama bilo prvotno zacrtano.

Sami centar Hoblitovog filma naglašeno je dirljiv odnos likova koje tumače odlični glavni glumci, iako njih dvojica ekran dijele u svega nekoliko kratkih scena. S odabirom veterana Quaida, mog favorita još od dobrog, starog Mikrokozmosa (sjeća li se još tko toga?), i golobradog Caviezela, koji je u to vrijeme iza sebe od važnijih uloga imao samo („samo“) Malickovu Tanku crvenu liniju, stvarno se nije pogriješilo, jer da njihova povezanost nije bila dobro prikazana – cijeli koncept pao bi u vodu. Njima još pridodajte poštenog negativca u liku serijskog ubojice kojeg je Shawn Doyle ovdje odglumio s onom potrebnom dozom jezivosti i odbojnosti, a spomenimo i prvo pojavljivanje Michaela Cere na velikom ekranu, iako su njegove tri i pol minute ovdje interesantne isključivo iz današnje perspektive.

Svježa, domišljata ideja provedena je u djelo od strane sposobnih glumaca i pretvorena u, po mom mišljenju, rijetko dobar spoj SF-a, trilera i drame, u kojem je akciji ustupljeno taman onoliko prostora koliko je bilo potrebno da gledatelj osjeti dovoljno trila, dok je istovremeno patetici skraćen prostor za manevriranje. Za pohvalu je i držanje onog postulata akcija-reakcija (podsjetilo me na Povratak u budućnost i onu fotografiju na kojoj Michael J. Fox promatra kako nestaju on i njegovi brat i sestra), a u ovom neobičnom miksu čak se našlo mjesta i za malo neozbiljnosti (tko je gledao, sjetite se poslovnog savjeta glede Yahooa). Uostalom, koji to loš film otvara pjesma Creedencea?

Ono što će neki doživjeti kao osjetan minus filma, uz standardno prigovaranje povremenoj sladunjavosti i općenitoj benignosti filma, nedovoljno je znanstveno objašnjena pojava koja je uopće omogućila Johnu da poćaska sa svojim trideset godina mrtvim ocem. Kako i zašto ne spadaju u pitanja na koja su se autori Frekvencije potrudili odgovoriti, pa se ni vi nemojte mučiti previše – aurora borealis pojavila se na nebu iznad krov(ova) kuće obitelji Sullivan i to je jedino pojašnjenje koje vam je ovdje ponuđeno. Rijetki prirodni fenomen spojio je dvije dimenzije koje su paralelno postojale, stvarajući most između ova dva, desetljećima razdvojena svijeta. Kako je nešto ozbiljnijim riječima to nedavno rekao i moj kolega, motiv vraćanja u prošlost sa svrhom pomaganja nekome obrađen je više puta od lica Nicole Kidman, ali u tome i leži dio čari Frekvencije. Nitko ne putuje nikamo, nema kapsula ili DeLoreana, ono što ovdje imamo jedna je prirodna anomalija i dvojica odraslih muškaraca kojima je do obitelji stalo dovoljno da nade polegnu u neobjašnjivo i povjeruju u nemoguće. Povjerovao sam nakratko i ja, i nisam požalio.

Čak i ako vas izvedba ne impresionira previše i u strukturi plota kao od šale nađete logičke ne rupe, nego jame, sama ideja, priznat ćete, prilično je intrigantna. Tko to ne bi iskoristio priliku da promijeni nešto tragično iz prošlosti, kad bi se za tako nešto ukazala prilika? Kad biste mogli, recimo, nazvati kormilara Titanika i reći „spusti taj časopis, čovječe, i gledaj kud voziš“? Možda poslati jedno sažeto pismo Hitlerovoj mami u rane 1890-e: „Ako se mali počne gušiti – pustite. Hvala. Šest milijuna Židova“. Ili, nešto bliže našem vremenu i prostoru, dočekati putnike na zagrebačkom Glavnom kolodvoru ispred brzog vlaka za Split i upozoriti na loše održavane tračnice zbog kojih neće baš svi stići na odredište. Barem primiti za ruku određenu osobu, odvući je s perona, šapnuti „nemoj, gdje ti se žuri, ‘ajmo na kavu“. Vjerujem da nema te osobe koja ne bi imala s kime popričati na takvoj čudesnoj frekvenciji, osobe kojoj su ormari toliko čisti da ni najmanju stvar ne bi promijenila. Nemogućnost ispravljanja nepravdi, grešaka, tragedija sasvim je dovoljno frustrirajuća u stvarnom životu.

Hvala bogu na filmovima.

7 komentara za “Prava frekvencija (2000.)

  • Danijel says:

    Specijaliteti za ovaj tjedan – Jim Caviezel i putovanje kroz vrijeme :)

    Prava Frekvencija mi je jedan jako cool film, bio oduvijek i vjerujem da će zauvijek biti, jednostavna premisa, odlična izvedba, intrigantna ideja u paketu i odlične glumačke izvedbe. Veliki plus što film ne igra na kartu sentimentalnosti (osim ere baseballa) već nakon skromnog uvoda prelazi u pravi time hunt na serijskog ubojicu, što baš nisam očekivao da se dogodi. Vrhunska preporuka za sve one koji nisu gledali.

  • vanja says:

    tako mi je drago što si me na ovo podsjetio. SF ili mješavina ili peto ili deseto, sjećam ga se kao tako mekog, gledljivog i onog finog filma, koji mami ali ne opterećuje ničim 😀

  • Gjuro says:

    Odlična recenzija i odličan film – hvala na preporuci. Što se logičkog objašnjenja tiče, postoje dvije scene u kojima neki fizičar na televiziji objašnjava teoriju struna i govori o potencijalnim paralelnim svemirima. Intrigantna je ideja da između njih dođe do komunikacije, no onda dolazi do logičkog kratera: ako John mijenja Frankov svemir, zašto bi se mijenjala prošlost Johnova svemira? Izgleda da se ipak mislilo na dobro staro putovanje kroz vrijeme unutar istog fizičkog svijeta. Bez obzira na nelogičnosti, jako su mi zgodni trenuci u kojima se Johnova sadašnjost mijenja pod utjecajem Frankovih alternativnih postupaka iz prošosti. Dolazi do hrpe novih sjećanja pa sad ti reci što se zaista dogodilo, a što nije. Hura za vremenske paradokse.

    Ljubiteljima ovakvih filmova preporučam “The Jacket” (Adrien Brody, Keira Knightley).

  • Sven Mikulec says:

    Drago mi je da ti se dopao, mene ugodno iznenadio jer se o njemu stvarno ne priča gotovo uopće. Da me Danijel nije podsjetio, pitanje bi li mi palo na pamet da odvojim malo vremena za njega.

    Što se “The Jacketa” tiče, tvoja je preporuka stigla baš u pravi trenutak jer nisam imao ideja što da gledam tu večer. Neobičan film, mračan, tmurnih boja, depresivne atmosfere, ali dobar, u mojim ga očima debelo izvlači Brody. A Keira… ja ne znam što mi je, ali nisam si mogao pomoći, užasno me iritirala svojim grimasama, lice joj se nekak izvine kad pokuša nešto reći. Ta žena radi nešto čudno s ustima dok priča. Znam da zvuči glupo, ali me nervirala s kreveljenjem. Nisam je inače baš gledao, pa ne znam jel ovo bila nekakva faza, ili uvijek tako glumi. Možda se samo mučila da priča američki?

    http://www.youtube.com/watch?v=H4K_CDy6Uok

    Ne velim da mi je usrala film, ali eto, primjetih pa poželjeh podijeliti.

  • Gjuro says:

    Da parafraziramo narodnu mudrost: stotinu likova, stotinu tikova. 😀

    Mislim da Keira i inače radi takve face, ali budući da je zgodna, kod mene prolazi.

  • vanja says:

    nisam ljubitelj ni brodyja ni keire ali mi je jacket jako dobar film – upravo je ta atmosferičnost ono što ga spašava od prosjeka … a keira, murina … ma uvijek tako glumi, ali nekad je simpatična čak 😀 samo da ju ne snimanju “en face” 😀

    gjuro, hala na podsjetniku!

  • KorbenDallas says:

    Sinoc kad sam krenuo spavat cca oko 1, sasvim slučajno naletih na Frekvenciju na novoj tv i ostadoh do 3…nisam požalio, dapače, baš sam uživao u filmu. Kako autor teksta kaže: Apsolutna preporuka! :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.