Povratak (2003.)

Piše: Vedrana Vlainić

Povratak (Vozvrashcheniye, Rusija, 2003., 105 min)

Redatelj: Andrei Zvyagintsev

Glume: Vladimir Garin, Ivan Dobronravov, Konstantin Lavronenko

 

Iako, poput ostatka Europe, vječno (nepravedno) u sjeni holivudskih brdašaca, Rusija je u tijeku prošloga stoljeća iznjedrila neke od najistaknutijih filmaša, poput Sergeja Ejzenštejna, Andreja Tarkovskog i Sergeja Paradjanova – istinskih divova kinematografije čijim stopama malo tko može slijediti. Andrei Zvyagintsev, čiji debitantski dugometražni uradak pokazuje više kvalitete i potencijala nego što većina drugih redatelja uspije postići tijekom cijele svoje karijere, vrlo se sigurno postavlja na tu stazu. Povratak je jedan od najljepše režiranih i odglumljenih filmova koje sam imala čast gledati i koji se već nakon prvog gledanja čvrsto uglavio negdje pri vrhu neke moje osobne filmske ljestvice.

Andrej (Garin) i Ivan (Dobronravov) braća su koja žive s majkom i bakom u malom ruskom selu na sjeveru zemlje. Iako vidljivo bliski, tek s naznakama onog bratsko-kompetitivnog odnosa, karakterno se poprilično razlikuju. Andrej je otvoren i društven, dobroćudan, tinejdžer koji želi biti omiljen i prihvaćen u društvu svojih vršnjaka. „Povodljiv“, rekli bi zlonamjernici. Mlađi Vanja je tmuran i mučaljiv. Iako paraliziran strahom na vrhu tornja s kojega ostatak njegova društva neustrašivo skače; ismijavan, jer se smrzava gore sve dok, satima kasnije, zabrinuta majka napokon ne dolazi po njega, tvrdoglavošću i snagom volje nadoknađuje navodni manjak hrabrosti. Jedan dan, posve neočekivano, njihov se otac (Lavronenko) vraća nakon dvanaest godina neobjašnjenog odsustva. Kako bi se pokušao na neki način iskupiti dječacima za godine koje su proveli bez oca, odlučuje ih odvesti na izlet, koji se pretvara u ispit zrelosti mitskih proporcija.

Iako u početku nevjerojatno uzbuđeni što napokon imaju priliku upoznati oca, kojega su prije znali samo s izblijedljele fotografije, braća uskoro spoznaju teret očevih često grubih nastojanja da učini od njih muškarce. Dok auto polako prolazi kroz osamljena mjestašca i kišom okupan ruski krajolik gdje iz svake travke, svake kapi izbija nepatvorena, sirova ljepota, potisnute sumnje i Ivanovo otvoreno nepovjerenje prerasta u pravi psihološki dvoboj kako se trojac približava svojoj tajanstvenoj otočnoj destinaciji. Očeva enigmatičnost, sušta suprotnost dvojice braće u njihovom odnosu prema njemu, prikrivena prijetnja u očevu odnosu prema sinovima i njegovo emocionalno otuđenje, koje zamjenjuje fizičko odsustvo s početka filma, nagovještaj su tragičnog raspleta. Najjednostavnije rečeno, bez mitskih, političkih ili religijskih aluzija, koje bi se dale pročitati iz suptilno ubačenih motiva i asocijacija, Povratak je kronika tjednih događaja dvojice braće, koja bilježi njihov metaforički prijelaz iz dječaka u muškarce.

­

Radnja niti u jednom trenutku ne zasjenjuje likove, jer ovo je, prvenstveno, ipak jedna velika studija lika. Andrejeva snažna težnja da ostvari kontakt s ocem počinje ga, zauzvrat, udaljavati od prkosnog Ivana, koji na oca reagira otvorenim neprijateljstvom. Očeva prošlost namjerno je neobjašnjena, kako bi se pojačao osjećaj tajanstvenosti i prikrivene opasnosti koju predstavlja. Ipak, toleriramo ga kao takvog, jer ima neke bizarne nježnosti u toj strogoći koja graniči s okrutnošću. Unatoč svemu, on želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme, želi svoje dečke osposobiti za život i postati njihov uzor, očinska figura na koju se, unatoč svim njegovim manama, mogu ugledati. No, gdje li je bio sve te godine? Što mu se dogodilo? Zašto baš taj otok? Kakva je to kutija? Što li je u njoj? Na kraju, iako smo ostavljeni s još više pitanja nego što smo ih imali u samom početku, ipak shvaćamo kako sve to zapravo nije niti bitno. Tako i onako, previše smo udubljeni u odnose među likovima da bi nas bilo briga, i kada se napokon, tko zna koliko vremena kasnije, sjetimo što je sve ostalo neobjašnjeno, film je već odavno gotov i odgovori više nisu niti važni, jer je dojam već tu, čvrsto ukorijenjen u nama.

Zvyagintsev ima nevjerojatnu sposobnost izvući ono najbolje iz svakog segmenta filma, ne samo svojih glavnih glumaca. Dijalozi su šturi, naglašavajući nepotrebnost riječi u nekim situacijama i prepuštajući pričanje priče ostalim „sredstvima“. Tako su i priroda i vremenske (ne)prilike više od same pozadine; oni su također akteri ove drame i uvlače gledatelja toliko duboko u svijet s „one strane“ ekrana da doslovno treba više sati, čak i dana, da bi se ponovo vratilo u stvarnost.

Suvišno je i spomenuti koliko je vidljivog truda uloženo u izbor glumaca. Zvyagintsev je, navodno, prešao Rusiju uzduž i poprijeko kako bi pronašao dječake koji su u potpunosti odgovarali njegovoj viziji Andreja i Vanje. I u tome je bio posve uspješan, stvorivši dojam da glume, zapravo, uopće niti nema, već da se radi o stvarnoj interakciji dvojice dječaka, snimljenih skrivenom kamerom.

Vladimir Garin, u ulozi Andreja, toliko žudi za očevim odobravanjem, i gleda ga s mješavinom dječačkog ponosa i divljenja, spreman zanemariti sve njegove neobjašnjive i bizarne mušice. Očajnički mu želi udovoljiti i dokazati da je sposoban izvršiti svaki zadatak koji se pred njega postavi. No, iza širokog osmjeha i dječačkog oduševljenja, Garin nam dopušta vidjeti tragove nepovjerenja, čak i straha u njegovim očima – poput vjernog psića koji se vraća svom gazdi čak i nakon udarca.

Tamnu sjenu na izvrsnu izvedbu tada šesnaestogodišnjeg Garina baca tragična nesreća na jezeru nedaleko od onog na kojemu su snimljene neke od ključnih scena, svega nekoliko mjeseci nakon završetka snimanja, u kojoj je mladi glumac, nažalost, izgubio život.

Ivan, s druge strane, je ogorčen, vječno gnjevan i nezadovoljan do te mjere da je pomalo zastrašujuće gledati takav ljutit, gotovo „odrastao“ izraz lica na njegovom sitnom, dječjem tijelu. Odlučan je prkositi autoritetu tog stranog čovjeka koji se odjednom pojavio u njihovim, dotad, koliko-toliko sretnim životima. Mali Ivan Dobronravov, prava zvijezda ovog filma, svojim prodornim pogledom i usnama čvrsto stisnutim u grimasu prezira i mržnje daje nevjerojatno moćnu izvedbu, kakva se rijetko može očekivati od tako mlade osobe. Vanja je pravo malo zanovijetalo: žali se da je gladan, a zatim odbija jesti kada otac napokon stane kraj restorana; ne želi napustiti dobro mjesto za pecanje pa ga otac, nakon neprestanog zvocanja, ostavi satima samog na osamljenom mostu na nemilosrdnoj kiši. Njih dvojica upuštaju se u pravi okršaj volja i strpljenja i ostavljaju gledatelja da doslovno cijeli film strepi i predviđa taj neizbježan nesretan kraj. No, neke iskrice latentne ljubavi koju osjeća prema ocu ipak isplivavaju na površinu, kako polako shvaća da mu je, u stvari, sličniji nego što se usuđuje priznati.

Konstantin Lavronenko je dominantan i impresivan kao neimenovani otac, maestralno portretirajući naizgled mirnog i povučenog čovjeka, koji krije pravi vulkan nekontroliranih emocija u sebi. To stalno titranje na samoj granici nasilja je upravo ono što nas drži na oprezu tijekom cijelog filma. Lavronenko ustupa prednost mlađim kolegama, koji su istinski nositelji radnje, ali njegova suzdržana izvedba ima sve ono što je potrebno: patnju teškog života, bol protraćenih godina, duboko zakopanu naklonost prema sinovima, koje ipak voli na jedan svoj, neobičan način.

Kinematografija je još jedna izuzetna stvar koju nipošto ne mogu izostaviti. Šume, jezera, zalasci sunca, gustom kišom obavijen most, široki kadrovi pustopoljina obojanih tmurnim, prigušenim nijansama izgledaju kao da su izašli iz kista ruskih impresionista i negdje u podsvijesti asociraju na još jednog europskog majstora iz južnijih predjela – Michelangela Antonionija (Il Grido, 1957.). Povratak svakako vrijedi pogledati što zbog fotografije, što zbog nevjerojatnih izvedbi koje je redatelj uspio izvući iz glumaca na tom, na trenutke gotovo nepodnošljivo teškom, putovanju kroz hladnu, pustu rusku divljinu. A najviše od svega zato što se radi o filmu koji svakim ponovnim gledanjem iznova oduzima dah surovom ljepotom koju je, iz ove elegične priče, mogla stvoriti samo jedna prava, poetska ruska duša.

Leave a Reply

Your email address will not be published.