Potpuni opoziv (1990.)

Piše: Antonio Žapčić

Potpuni opoziv (Total Recall, 1990.)

Režija: Paul Verhoeven

Uloge: Arnold Schwarzenegger, Rachel Ticotin, Sharon Stone, Ronnie Cox, Michael Ironside

 

Total Recall nešto je što se ne viđa često. Schwarzenegger je danas zacementiran kao jedna od ikona akcijskog filma i savršeni primjer uspješnog glumca koji, budimo iskreni, baš i ne zna glumiti. Verhoeven je vizionar koji skače od žanra do žanra, uvijek sa sobom noseći prepoznatljiv i intenzivan satiričan i agresivan stil koji se odlikuje gotovo eksploatacijsko nasilnim i erotskim elementima u svakom svom ostvarenju. Upravo je ta suradnja ono što ovaj film odvaja od ostatka njihovih projekata i čini ga jedinstvenim. Da se razumijemo, ovo je još uvijek Schwarzeneggerov film, a njegovi zaštitni znaci itekako su prisutni. Stvar je u tome što je Arnie, uz par izuzetaka, išao samo na provjerene redateljske formule, a pritom mislim na  suradnje sa samo mlakim i nezanimljivim redateljskim imenima (uz izuzetak Camerona i McTiernana), čija filmografija uglavnom sačinjava klasične akciće u stilu onih iz osamdesetih. Verhoeven je daleko od toga i prije bi se mogao usporediti s Cameronom i McTiernanom, nego li s Lesterom (Commando) ili Russellom (Eraser), a valja spomenuti i činjenicu da je ovaj film baziran na priči Phillipa K. Dicka, čovjeka koji je odgovoran za priču fenomenalnog Blade Runnera.

Totalni opoziv vodi nas u futuristički svijet u kojemu je Mars koloniziran i na njemu obitavaju radnici i rukovoditelji korporacije koja njima beskrupulozno upravlja. Kako korporativni umovi misle samo na jednu stvar, radnicima uskraćuju najosnovnije životne potrebe, pa zbog života u neadekvatnim kupolama mnogi mutiraju na zaista groteskne načine. U cijeloj priči nalazi se i gerilski pokret otpora koji nastoji srušiti korporaciju i osigurati normalan život na Marsu, dok se središtu pozornosti nalazi Douglas Quaid (malo vuče na Dennisa, ne?), običan građevinski radnik sa Zemlje koji naizgled sasvim slučajno biva uvučen u sukob, te postepeno otkriva skrivene detalje iz svoje prošlosti kojih ni sam nije bio svjestan.

Sinopsis filma je bez sumnje vrlo intrigantan i originalan, a Verhoevenova režija kao i uvijek filmu dodaje satiričnu notu, kao i određenu kritiku korporativnih vođa i njihove beskrupuloznosti u odnosu s običnim radnim čovjekom. Vizija budućnosti u filmu je pomalo tipična za osamdesete i devedesete, pa na svakom koraku vidimo high tech uređaje, pomalo retro-futurističke automobile i slične već viđene fore, koje ipak nisu pretjerano nametljive ili izlizane, tako da nećete kolutati očima na razna pretjerivanja koja danas viđamo u filmovima futurističke tematike. Film se može pohvaliti razmjerno odmjerenom brzinom, pa se intervali između dijaloga i akcije odvijaju vrlo pravilno i pružaju vrlo zabavan omjer akcije i priče koji vas lako uvlači u film.

O Schwarzeneggerovoj glumi ne treba puno govoriti. Što se više priča, uviđa se više nedostataka. Ovdje je u svojoj klasičnoj formi i dok se savršeno snalazi u akciji i laganom, nezahtjevnom humoru, kao dramski glumac jednostavno je plitak. Na sreću u ovom filmu to se od njega ni ne traži, tako da svoj posao obavlja korektno i zadovoljavajuće. Sharon Stone je uobičajeno solidna, iako se količina njenog vremena u filmu doima pomalo kratka. Rachel Ticotin, s druge strane, iznimno je jaka u ulozi i sposobno oživljava uvijek rado viđen moćan ženski lik, tako da sam lagano iznenađen što češće ne čujem za nju. Verhoevenovi favoriti Ronnie Cox i Michael Ironside nalaze se u ulogama negativaca, a zanimljivo je napomenuti kako je Cox s Verhoevenom surađivao u Robocopu, gdje je glumio prilično sličnu ulogu, koja mu, istini za volju, stvarno dobro pristaje. Ronnie jednostavno prolazi kao ljigavi, pokvareni poslovnjak i Verhoeven to očito kuži. Također, Ironside je vrlo zabavan kao Quaidov progonitelj koji ima problem s kontrolom bijesa.

Specijalni efekti su izrazito dobri, pa uz jedva primjetivu malu količinu kompjuterske animacije imamo prilike uživati u zaista kreativnim i naizgled opipljivim praktičnim efektima i filmskim kreaturama, a jedna zanimljiva i pomalo šokantna scena (znat ćete koja kada ga pogledate) dugoročno će vam se urezati u pamćenje. Sve u svemu, radi se o izrazito zabavnoj, uzbudljivoj i maštovitoj avanturi, koja se uz Terminator 2 svrstava u sam vrh filmova znanstveno fantastične tematike devedesetih.

3 komentara za “Potpuni opoziv (1990.)

  • Gjuro says:

    Dobra recenzija zabavnog filma koji za divno čudo čak i potiče na razmišljanje (tema: krhkost sjećanja, iluzije i tako to). Antonio, samo tako nastavi.

    Moram se osvrnuti na promašene prijevode po kojima je film poznat široj publici (što nije greška recenzenta, nego distributera koji su zanemarili činjenicu da riječ može imati više od jednog značenja). Ni “Totalni opoziv” ni “Potpuni opoziv” (puristički blagoslovljena idiotarija) nemaju smisla, što je jasno svakom tko je pogledao film (tko tu koga opoziva?). Mirel Komad jednom je na HRT-u tu frazu točno preveo s “Potpuno sjećanje” (što je i poanta filma), ali nije zaživjelo. Mora se priznati, krivi prijevod bolje zvuči. 😀

  • Maxima says:

    Malo tko će Švarciju nabiti glumu na nos u ovom filmu koji nas je masu zabavio 😀

    Odlična recenzija, mr. Antonio!

  • Marin says:

    Jedan od onih filmova koje sam volio kao dijete zbog opasnog Švarcija.

    Jedan od onih filmova koji i danas imaju kvalitetu, kad sam odrasliji, upravo zbg ovog što je pisao Antonio. Novi kolega, nadam se.

    Zanimljivo je da su tri takova filma iz djetinjstva, da su tri sf-a, da je u sva tri bio Arnie; Predator, Terminator 2 i Potpuno Sjećanje. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.