Posljednji posao (2005.)

Piše: Vanja

Jedan jako cool film, od fenomenalnog prvog uvodnog takta do samoga kraja koji me svaki put uspije šokirati.

On je uglancan, ugodan i pristojan. Pištolji i nasilje su mu mrski, a la vita bella očito ugodna pomisao. Živi u finome kvartu, dila kokain na veliko no pametno. No g. XXXX svoju robu smatra tek „robom“, dok god se fino zarađuje, a kupci se vraćaju. Operira uz pomoć male no pouzdane grupe uposlenika, ima jasan plan i čvrsto ga se drži: budi pošten prema onima koji rade za tebe, ne budi pohlepan, ne podcjenjuj slovo/silu zakona, ne maši uspjehom i drži se ispod radara; no najbitnije – povuci se kad si u prednosti. No u svijetu kriminala, tu je jedno veliko „ali“.

I mean it’s like selling anything: washing machines, hand made rugs, blow jobs, as long as you don’t take the piss people will always come back for more.

6

Koliko god si vrijedan bossovima i klijentima, ne zavaravaj se, g. XXXX, da si bilo što drugo već posrednik u poslu u kojem si, reda radi, nekome uvijek nešto dužan. Po toj logici, ako hoće van, šefu Jimmyju Priceu (Kenneth Cranham) mora učiniti uslugu kako bi Jimmy još glavnijem šefu vratio osmijeh na lice. O napretku će ga izvještavati preko okorjelog  Genea (Colm Meaney), nekakvog prijatelja (ako takvo što postoji u ovome poslu). Jimmy je očekivani šablonski kalibar, oličenje kanalizacijskog štakora koji je, ostavši neotesan, uklizao/ulizao klimavom društvenom ljestvicom. Šef je šef, a i on ima jednoga – na tortu se uvijek može nalijepiti još jedan kat? Eddie Temple (Michael Gambon) oženio je plavu krv, presjekao izravne veze s prljavim poslovima te samo rijetko i preko posrednika zahtijeva usluge, kupi malo vrhnja, traži kćerku nestalu s nosom u snijegu ili – prosipa bisere životnog iskustva. G. XXXX, moraš je pronaći ili. Iz relativno rutinskog spašavanja slatke Charlie, ovaj se pothvat pretvara u istinsku noćnu moru, gdje sve što može poći krivo, tamo i ode, uplevši našega naratora/junaka/anti-sve i slično u kojekakve veze s ljudima koje izbjegava poput kuge (kvazi-gangstere, galamdžije, krajnje korisnike), te film postaje nerješivo klupko zavrzlama u vodama iz kojih sretno ne isplivaju ni mnogo zubatije ribe. Neočekivanost postaje naziv za svaki dan u borbi za goli opstanak, a seže od najdubljih londonskih i inih rupčaga do visoko razrijeđene stratosfere u kojoj obitava g. Temple i njemu slični. Pametni ili sretni ili oboje.

G. XXXX sigurno nije glup. Na momente bolno naivan, da, no brzo shvaća nemilosrdni stroj u kojemu nije ni točkić, već tek labava matica koju će oni jači odbaciti iste sekunde u kojoj pomisle da posao pati. A ništa, ništa ne ide kako treba. Famozna je to parada besmislica, nesporazuma, pametnih rješenja iz Švedske i glupih persona, šmrkanja, zamrzivača, snajperista, vrhunskih studenata kemije s Cambridgea koji nekako moraju otplatiti stipendiju (Tom Hardy), tjelohranitelja XXXX-ovog koji se brine da promet robom ide samo u jednom smjeru – od njega. Morty (George Harris) ima vlastite neriješene račune s upravo takvom neodgovornom bagrom kojoj na čelu piše „nevolja, bježi“. Zapast će (onako usput) g. XXXX-a i to – spasiti/ukrasti/kupiti/stvoriti milijune tableta ekstazija koje je Duke (kojeg li nadimka, inače Jamie Foreman) popalio od militantnog proizvođača/distributera na veliko u Holandiji. Mnogo je labavih karika u nizu. Da bar Dukeov nećak nije predstavio fatalnu Tammy, svoju djevojku (Sienna Miller), koja g. XXXX-u upade u oko?

2

Film izvrsnim korakom te scenarijem urađenim po istoimenoj knjizi J.J. Connollyja plete ovu britkim humorom protkanu priču i vodi likove kroz levitiranje na užetu između dobra i zla, nemamo predstavu kome će ga sudbina zatresti a kome ne. Scene se elegantno pretaču jedna u drugu i štede vrijeme kojekakvih uvoda u ovo ili ono, istodobne radnje se smjenjuju oku prijatno dok ubitačan izbor glazbe te obilje boja sve to podvlače i pojačavaju do maksimuma, čineći Layer Cake istinskom vizualnom poslasticom.

Film sam pogledala jako kasno u odnosu na godinu izlaska te uredno obnovila gradivo. Međutim, sjetim se svaki put iznenađenja: ma, nekako mi je taj stil poznat ali i nije. Ma, nekako ovo, nekako ono. Vidno je – masa je tu trademark Ritchiejevih glumaca/likova u sporednim ili još sporednijim ulogama, svejedno uredno prepoznatljivih, u prostoru koji im film daje a koji odrađuju posao bez greške. Scene, redateljska i scenaristička rješenja, te – naravno – sama tematika dinamičnog ritma daju začudno primamljiv film. Pa znam da nije Ritchie, naravno. Vraćaj na početak, pažljivije gledaj (promakne nešto bitno iako sam opsjednuta najavama i odjavama…). A pa da!

G. Matthew Vaughn je (čudna li čuda) zaslužan za taj ukupan dojam, no ja rupe ne tražim, a nakon trećeg gledanja valjda bi ih našla; rekoh sebi, pa onda ih ni nema. Ne usudim se reći da je „copy/paste“ jer Vaughn je definitivno izučio zanat, no nije usput zaturio osobnost koja film čini ipak drugačijim. Naprotiv, čak se usudim reći kako je Ritchie jednoga lika iz ovoga filma iskoristio kao podložak za sličnoga iz mojeg najvećeg guilty pleasure (računam po broju gledanja, ne toliko po vrijednosti, ali o tom – potom). Dobro, pročitah da je GR ionako trebao režirati ovaj film, tako da se i o tome dalo ali nema svrhe.

5

Layer Cake i  XXXX-ova „mržnja prema pištoljima“, osobito onome kojega je uzeo od Genea te par scena s navedenom mrskom mu spravom možda su Danielu Craigu i otvorili vrata ka novome 007. Kakogod, vuk sretan, ovce na broju (ja sam tu valjda vuk). Ovaj debitantski (a meni najbolji i najdraži) uradak iz Vaughnova redateljskog opusa poput izgorene je kože: masa je to bolnih slojeva koji se ljušte otkrivajući neprovjerene i opasne staze kojima „pošteni“ kriminalac mora proći kako bi se izvukao iz takvoga posla.

Paul the Boatman. Kinky, The Duke. Slasher. Kilburn Jerry. Crazy Larry. Mr. Lucky. Troop. Jimmy. I don’t want to add my name to that list. My name? If you knew that you’d be as clever as me.

3

S pravom samouvjeren krimić s jako puno stila, Layer Cake sam pronto uvrstila među svoje najdraže britanske „gangsterske“ trilere. U moru već odavno afirmiranih imena, Daniel Craig je poput oštrog noža prosjekao put kroz ovaj film i priuštio mi halevrijednu izvedbu, što i nije lako među velikim facama britanske scene, kako  je zablistao i Vaughn, neopterećen dugogodišnjom suradnjom s Ritchiejem, redateljem za kojeg smatram da je zaslužan za jedan sasvim novi smjer britanskog krimića, pristupa filmu, „obradi“ društva i vječnoga krim-miljea. Vaughnov je korak podjednako siguran, film izvrstan, zabavan i u konačnici, ljudski i nepredvidljiv kao i sam čovjek.

Ocjena? Pa ljudi, ja nenormalno volim ovaj film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.