Posljednja kuća nalijevo (2009.)

Piše: Sven Mikulec

Posljednja kuća nalijevo (The Last House On the Left, 2009., min.)

Režija: Dennis Iliadis

Scenarij: Carl Ellsworth

Glume: Tony Goldwyn, Monica Potter, Garret Dillahunt, Spencer Treat Clark

Ocjena: 7/10

 

Nekako je, nakon mjeseci i mjeseci piskaranja o filmovima, postalo jasno da moje kolege i ja, s različitim ukusima, stavovima i kriterijima, jednu stvar ipak imamo sinkronizirano zajedničku. Nesklonost koju osjećamo prema remakeovima izvire iz naše lako shvatljive, urođene potrebe za novim iskustvima i doživljajima. Vijesti koje nam ispunjavaju feed u zadnje vrijeme varijacije su na temu obrada – snimaju se prerade klasika (Poltergeist), čuvenih akcića osamdesetih (Bloodsport), pa čak i novijih uspješnica (Domino efekt), toliko recentnih da još nije došlo vrijeme ni za reprizno gledanje, a kamoli remake. Da nije, međutim, svaka obrada sama po sebi zlo pokazala je nova verzija kultnog hororca koja je poljuljala moju skepsu i malo vratila nadu da iza te mase nemaštovitosti i ziheraštva ipak stoji nešto više od čiste pohlepe. Posljednja kuća nalijevo nije samo uspješno skrenula pozornost na torture/revenge klasik Wesa Cravena iz ’72. – ona ga je u mnogočemu i nadmašila.

Mari je ostala Mari, Phyllis je sada Paige, a nakon 40 godina, djevojke su i dalje 17-godišnjakinje. Dok joj roditelji odmaraju u kući uz jezero gdje su provodili svoje mlađe, sretnije dane prije smrti sina, Mari poželi naći se na kavi sa starom prijateljicom koju dugo nije vidjela i uzima auto. Paige, pak, želi pušiti travu, i kad cure prihvate ponudu povučenog čudaka koji im ponudi hašišarski party u svojoj motelskoj sobi, govno pogodi ventilator, a čak i napušene glupače ubrzo shvate koliko su najebale. Čudakov otac odbjegli je zatvorenik i hladnokrvni ubojica, ujak Francis (odličan i uvijek rado viđen Jesse iz Breaking Bada) jednaka je životinja, a posebna je priča njihova nastrana družica, jednako odvratna kao i ’72. Nakon prvog udarca glavom po umivaoniku, Mari sine da vjerojatno neće stići kući kad je obećala roditeljima.

Cravenov film sedamdesetih je izazivao grčeve u želucu. Djevojke su pokrivale oči rukama i dobro razmišljale prije odlaska na koncerte s prijateljicama, momci su se meškoljili u sjedalima i proklinjali drugove koji su im preporučili film. Ondje gdje bi drugi filmovi stali i gledateljevoj mašti ostavili implicirani ostatak priče, Posljednja kuća dodala je malo gasa, ne libivši se prikazati silovanje, iživljavanje i mrcvarenje. Nastala četiri desetljeća kasnije, kad su se filmaške konvencije znatno opustile a mjesta na ekranu dobivaju gadosti nekoć nezamislive, nova verzija ne može posjedovati istu hrabrost i pionirstvo, ali nedostatak originalnosti i te sinematske odvažnosti uspijeva nadoknaditi solidnom glumom i korektnim intervencijama u priču. Nepotrebno je naglasiti produkcijsku prednost novije verzije – Cravenov film koštao je svega 90-ak tisuća dolara i baš iz toga izvire klica amaterizma očita u gotovo svakoj sceni.

Wes je, zajedno s tvorcem Petka 13., Seanom Cunninghamom, preuzeo funkciju producenta, na redateljskom stolcu zamijenio ga je anonimus Dennis Iliadis, a pero iz ruke uzeo mu je scenarist Disturbije, Carl Ellsworth. Njegove intervencije u originalnu priču ne donose ništa revolucionarno, ali uglavnom su dobrodošle, iako film čine predvidljivijim. Kozmetički zahvati na stranu, odlična ideja u samom srcu filma ostala je potpuno ista – zamjena uloga perverznih manijaka i običnih, obiteljskih ljudi. Lovci postanu lovine, a domaćice spuštaju kuhače i usisivače i u ruke uzimaju noževe i žarače. Ta nagla promjena situacije očita je iz same priče, ali ju je redatelj odlučio i vizualno naglasiti kopiranjem jedne te iste scene, samo s potpuno drugačijim subjektima. Osnovna je ideja bila tradicionalnu, mirnu, dosadnu američku obitelj izložiti nevjerojatnim okolnostima i istražiti kako bi reagirala pod napadom i prijetnjom smrti, i tu je ovaj film uspio sasvim pristojno. U rukama imamo jedan od smislenijih, mračnijih rimejkova u posljednje vrijeme, koji svoju ideju, dakako, duguje starim majstorima, ali vještom realizacijom uspijeva iskamčiti oproštenje grijeha. Film je to kojem je pošlo za rukom ono u čemu je novi Evil Dead popušio – dati novi, svježi spin dobro nam poznatoj priči. Solidan hororac koji bi se ljubiteljima Eden Lakea ili I Spit On Your Grave mogao itekako svidjeti, a za sve koji misle da su ovakvi filmovi beskorisni i besmisleni, ukazat ću na jednu simpatičnu poruku — drugs are bad, a sport spašava — poslanu, nadam se, sasvim slučajno.

Leave a Reply

Your email address will not be published.