Polja smrti (1984.)

Piše: Vanja

Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Redatelj: Roland Joffe

Scenarij: Bruce Robinson

Glume: Sam Waterston (Sydney Schanberg), Haing S. N’Gor (Dith Pran), John Malkovich (Alan Rockoff), Julian Sands (John Swayne)

U moru izvrsnih ostvarenja koja pokrivaju prostore jugoistočne Azije u vrijeme ratova u drugoj polovici 20. stoljeća, „Polja smrti“ zasigurno imaju svoje mjesto, zasluženo intenzitetom lepeze ljudskih osjećaja, surovošću, frustracijama, težnjama, bijedom i posljedicama osobnih izbora. Film kao takav ne mora biti puno jači ili bolji jer je urađen „po stvarnim događajima“, jer malo toga ima što se na toj strani svijeta nije desilo, a da ne bi prošlo pod dovoljno stvârno. Od Francuza u Kambodži, Amerikanaca u Vijetnamu, Vijetnamaca i Amerikanaca u Kambodži i tako dalje, to zapetljano klupko valjda ni danas nije potpuno razmršeno. „Polja smrti“ je priča, surovo i sirovo prilagođena za film, svjedočenje dopsinika NY Timesa, Sydneya Schanberga, koji je pokrivao tamošnje tinjanje, rasplamsavanje i konačnu buktinju sukoba. Vrijeme Nixonova „Watergate“-a, povlačenja američkih trupa iz Saigona i općenito Vijetnama, te neizbježno prenošenje ratne klime u neutralnu Kambodžu rezultiralo je, u konačnici, jednim od najvećih pokolja civilnog stanovišta i utjelovilo Pola Pota i njegovu politiku „nulte godine“ kao još jedno zlo, u vremenu, kad je svijet često pomišljao kako gore ne može biti.

Sydney stiže u Phnom Pen, gdje je (dâ se lako pretpostaviti) i inače surađivao s lokalnim novinarem, a ujedno svojim prevoditeljem, Dithom Pranom (Hang S. N’Gor), u izvrsnom tandemu otkrivajući užase koje su činili što američka vlada „pod tepihom“, što novonastajuća kambodžanska, pod kariranom crveno-bijelom maramom, no obje vrlo predano i bez ikakava srama.  U hotelu se upoznajemo s polupijanim ili preumornim fotografom Alom Rockoffim (John Malkovich), likom s vrlo zanimljivim prehrambenim navikama i teorijama, no i vrlo ubjedljivim kao nabrijanim ratnim snimateljem s viškom adrenalina. (Valjda drugačijih i nema?) Sjedi, pet, no to za tad mladog Malkovicha očito nije bila prezahtjevna uloga, dapače. Jasno, novinari kao novinari, no svejedno, ne nužno a često i neopravdano strvinari, ponekad su zaslužni za velike stvari. Iako se tuku oko svakog podatka, ta je zajednica, vjerojatno zbog uvjeta, uska i povezana. Usred zatišja, na ulicama glavnoga grada ne osjeti se (toliko) rat u susjedstvu; Phnom Pen je još uvijek pun stranaca no sporadična eksplozija tu i tamo govori  da je situacija takva, da je goru rijetko tko mogao zamisliti.

Na granici s Vijetnamom, već isfrustriranim od više no desetljetnog rata, s aspiracijama ka zemlji susjedne im zemlje, Kambodža postaje točka vrenja i eksplozije. Bilo to slučajno ili ne, greškom pilota ili onom, u računalu, američki bombarder tek tako istrese hrpu bombi na gradić, ranivši i ubivši pritom masu stanovnika, gotovo potpuno razrušivši naselje – opovrgnuto od strane vlade onako, kako se to već radi. Schanberg nalazi način kako otići tamo, gdje jadno i zgađeno promatra kako američke vojne glavešine iz helikoptera drže tiskovnu konferenciju,  šminkajući vijest. Dok Sydney pokušava izvući informacije od preživjelih, Dith se gotovo neprimjetno klanja visokom, nekim čudom preostalom Budi, onako na brzinu, da ga nitko ne vidi. Dith Pran je pametan. On je novinar, on je obrazovan, snalažljiv i pošten, čovjek koji voli svoju zemlju, sigurno čišće i više no oni, koji su vezali crvene marame oko glava i u ime „nulte godine“ i Pola Pota pobili gotovo tri od sedam milijuna sunarodnjaka za svega par godina.

Kako bilo, po posjeti jednoj od bolnica, gdje liječnik, u nedostatku krvne grupe za djevojčicu s kičmom punom gelera, ironično govori „there is enough blood, yes, but it is at all the wrong places…“. Sydney već osjeća, poput svih ostalih stranaca, da je vrijeme odjahati iz Dodgea dok je vrijeme. Jasno, kao renomirani dopisnik NY Timesa, ima opciju osigurati Dithu i njegovoj obitelji evakuaciju prije no što cijeli Phnom Pen postane grad u krvi do koljena i prije no što cijeloj zemlji preko noći isperu mozak. Dithova obitelj odlazi na sigurno, u SAD, no Schanberg i Pran ostaju. „I am a reporter, too.“ – izgovor je Dithov zašto nije otišao s obitelji, jer njegov udio u razotkrivanju patnje naroda Kambodže je sve, samo ne zanemarljiv. Uostalom, poznato je da je Schanberg za tu priču dobio Pulitzera, a dobio ga ne bi da nije bilo i Pranova udjela.

„Polja smrti“ je neobično snažan i nabijen film. Jad, bijeda, rastureni udovi, izbjeglice, klasične ekzegucije – ništa od toga se ne da porediti s nevjerojatnim iskustvom Ditha Prana. Naime, kako se to može i predvidjeti od samog početka, stvari se zahuktavaju slično kao i pri povlačenju Amerikanaca iz Saigona (imamo čak i prerađeni, već tisuću puta iskorišteni snimak odlaska „posljednjeg“ helikoptera i gužve pred nepopustljivom ogradom veleposlanstva, no to se valjda tako radi i danas), no ponašanje Amerikanaca u tom dijelu svijeta nije (jedina) okosnica ovog filma, iako je možda bila okidač onoga, što se već spremalo.  Okosnica filma su velika prijateljstva, povjerenje, unutrašnja previranja i izbori, nehotični nemar, objektivna mogućnost preživljavanja torturâ, snaga koja se vuče iz stvari, koje se preživjeti ne mogu, ni fizički ni psihički, podnošenje posljedica vlastitih poteza. Nepoželjni u zemlji, Schangberg, Pran i Al (ne jedini, naravno), bivaju uhapšeni i maltretirani zbog novinarenja, ručnih satova, foto-aparata, zbog toga što su stranci, zbog toga što neki nisu stranci, zbog toga što su na cesti. Ismijani i izloženi prezentaciji pogubljenja po kmerovski, tek tako, uspijevaju se, s ostalim novinarima, privremeno skloniti u francusko veleposlanstvo, gdje se, nažalost, domaći ne uklapaju u evakuacijski plan.

Svejedno, Al (John Malkovich) maltretira papir, razvijače boja i foto-aprate ne bi li Dithu Pranu uspio izraditi kakvu-takvu fotografiju za lažnu putovnicu, što je, sve u svemu, jedino preostalo što se može učiniti za njega. Naravno, ni Alan ni Swayne (Julian Sands) ne mogu prihvatiti činjenicu da Schanberg nije jednostavno potjerao Prana van Kambodže, znajući da, kad napusti sklonište veleposlanstva, predstavlja samo još jednu krpenu lutkicu poludjeloj vojsci Crvenih Kmera, koja je, kao i mnoge druge, bila hitra i vesela na okidaču kad su u pitanju ljudi od vijesti. Po evakuaciji ostalih novinara, Dith Pran je, poput tisuća drugih, nestao. S njegovim nestankom, počelo je jedno od najbrutalnijih poglavljâ, koja se imaju priliku vidjeti u filmu.

Gledatelj i inače lako podijeli film, pod dojmom da je rađen po nekakvim „poglavljima“.  Prvo Schanberg i Pran u Sydnyjevom Mercedesu jurcaju u potrazi za najnovijim gadostima po Kambodži, gdje usput pokupe klinca-vojnika od petnaestak godina, kojem Dith pokloni Mercedesov znak s Sydneyjevog vozila; zatim se sve praktički preko noći raspada i njih šačica se spašava iz francuskog veleposlanstva. Konačno, dolazi strava i gotovo sat vremena dug dio filma u kojem je izgovoreno tek nekoliko riječi, par na francuskom i nešto malo na kmerskom. Užasi su opstanka u istinskom paklu na zemlji, neizreciva je težina samoće među živima, jer samoća pruža opciju neznanja, što spašava od pranja mozga, od oprosta koji nudi „Angkor“ (čuvena varijanta „agrarnog“ soc-komunizma koji je prekinuo sa svime, što je imalo vezu s životima i događanjima prije „nulte godine“, otkako Angkor (partija) oslobađa ljude od njih samih, i prenešeno i bukvalno). Prokazivanje odraslih od strane djece i ispiranje „nezatrovanih“ mladih mozgova blago podsjete na bauk koji je kružio Sovjetskim Savezom, gdje se potonji pokazao neizrecivo brutalnijim, po rezultatima sigurno uspješnijim, ako se uzme vremensko razdoblje i učinkovitost.

„Polja smrti“ su redateljski prvijenac Ronalda Joffea, no uz scenaristu i odličnu ekipu glumaca (pokojnog N’Gora osobito), vrlo čvrst i iz različitih priča povezan i jasan film. Da su možda drugačije, kraće ili suptilnije obrađena polja smrti, mislim da bi film u potpunosti izgubio upravo tu vrijednu „kritičnu masu“. Naravno, zasmeta na trenutke oku i mislima (nakon što se odgleda film), nedostatak Schanberga, Dithovog prijatelja, za kojega je ovaj bio spreman uraditi sve, no možda je ta posljednja trećina tako i bolja – jer što bi američki novinar objektivno uspio u zemlji u kaosu, u koju praktično ni najosnovnije stvari nisu mogle stići putem Crvenog Križa. Mislim da je ovo rješenje sasvim u redu, jer je ionako prijatnije gledati N’Gorovu glumu nego Waterstona, bez obzira na završnu scenu popraćenu sa ponešto nepotrebnim „Imagine there’s no countries, it isn’t hard to do, nothing to kill or die for, and no religion too…“ koja bi trebala biti neka poruka i pouka, jer – dotad gledatelj već ima betonski blok na prsima.

Ne zaboravimo Davida Puttnama, u čijoj su produkciji bljesnuli par godina prije „Polja smrti“, „Chariots of Fire“, „Local Hero“ ili, pak, teški „Midnight Express“. Čovjek ne mora biti genijalac u svom poslu poput nekih drugih, no neosporan mu je talent simbioze elemenata, koji jednostavno žude jedni za drugima. Uz fotografiju, koja je, rađena u takvoj zemlji, teško slabija od savršene, nenametljiv soundtrack koji je složio za ovakve prigode nenadmašni Mike Oldfield, „Polja smrti“ ne maze ni oči ni uši gledatelja. „Dith Pran’s theme“ je, uz ukupan album, zasigurno jedan od Oldfieldovih filmskih dragulja. Naravno, nije lako progutati ni scenu u kojima Schanberg nakon povratka u New York prati bivše i nove vijesti, gdje se miješaju slike Nixonova nijekanja upetljanosti u Kambodži te post-nixonovske vojne analize smještaja američkih specijalista za obuku, a u pozadini, od jedne ka tisući nota, raste nenadmašna Nessun Dorma iz Pucinijeva „Turandot“-a. None shall sleep

Iako filmu pokriva jedan od najvećih užasa zadnjih desetljeća, za pohvalu je što Joffe nije pretjerao s objektivno prisutnom okrutnošću, ludilom i krvlju. Da, krv frca, ljudi ginu u kameru, priroda je istodobno nevjerojatno lijepa i pitoma, čak pitoma toliko da nije niti egzotična nego jednostavno – prekrasna. Radije se opredijelio za dosta odmaka, gdje je pustio da nam treći i najbolniji dio filma suho no parajuće ispriča priču o poljima smrti, kroz izvanrednu glumu Oskarom nagrađenog Haing S. N’Gora, pokojnog liječnika iz Kambodže, koji je i sam prošao torturu sličnu Pranovoj. Haing uopće nije profesionalni glumac, niti je to postao, no svejedno je njegova, jedna od uloga ključnih za izuzetno dočaran realizam tuđe stvarnosti, koja vrlo lako može postati – bilo čija. Njegova borba za goli život u jednom od kmerovskih radnih logora za „ispiranje mozga“, uporna bjekstva i osobna zapanjenost Dolinom smrti, prava su i istinska apokalipsa vremena, naroda i čovjeka, koji su podnijeli više no što je ljudski moguće, iako je takva tvrdnja kontradikcija.

Nagledali smo se globalnih poruka, no događaji i zemlja, koja nam je dugo bila „sporedna“ ili čak nepristupačna, ako ništa, onda medijski, vrijedni su barem povijesne lekcije. Možda imam nepravičan dojam da ovaj film, utopljen u masi, još uvijek nije našao svo svoje gledateljstvo.

Mercedes – number one.“

Leave a Reply

Your email address will not be published.