Poklosie (2012.)

Piše: Decadent Sympozium

Nakon što Franciszeku Kalini (Ireneusz Czop) u SAD neočekivano dođu žena i dijete njegova brata i odbiju objasniti razloge, on se vraća u Poljsku u rodno selo otkriti što se dogodilo. Brat Jozef (Maciej Stuhr) prihvaća ga u stari dom, ali odbija otkriti pozadinu događaja. Franciszek, međutim, primijeti rast bezobrazluka drugih stanovnika prema Jozefu, što ga ponuka istražiti situaciju. Stjeran u kut, Jozef odlučuje pokazati Franciszeku uzrok sukoba. Njegovo otkriće natjera Franciszeka pomoći mu, ali oboje nisu ni približno svjesni koliko daleko će zapravo otići.

Žanrovski, Poklosie (žetelac/posljedice) je splet misterija, trilera i socijalne drame s povremenim obrisima filma strave, smješten u 2001. godinu u izmišljeno mjesto Gurowka. Tematski okvir filma prvenstveno je socijalne problematike, računajući tu i na mjesto i vrijeme radnje, a autori u njega polažu pitanja ljudske prirode i djelovanja, područje interesa filma koje se budi kroz same likove. Pripovjedni sadržaj, uzroci i razlozi filma i događanja u njemu, izlagan je metodološkom formom misterija, odakle proizlazi taktičko oblikovanje scena i dijaloga koji nas navlače na slobodno polje spekuliranja dok nam sloj po sloj raskrivaju dobro zakopanu svezu svih sastavnica teme i radnje. Trenuci strave pojavljuju se povremeno i nisu toliko vjerodostojni element filma strave, koliko samo određeni kadrovi, trenuci glazbenog aranžmana i neke tehničke odluke neobično koketiraju s tom ‘izražajnom klasom’. Vrlo netipično za poljski film, zbog čega mi se čini da i samim redateljima nije bilo jednostavno prenijeti sve što su zamislili.

2

S obzirom na neobičan (ali nekako vrlo slavenski) stilski odabir, postoje u prirodi scenskih egzekucija određene trzavice, u tom smislu da se na trenutke čini kao da će se film pretvoriti u banalni Midsomer Murders ili Twilight Zone. Nekada je to stvar čisto režijske nezgrapnosti – ona se najviše može osjetiti na početku filma, u samom uvodu, prije nego što saznamo katalizator radnje, kada su žanrovi sasvim izmiješani, a premise prošlosti likova se nabacuju kroz šture scenske prijelaze; nekada je to čisto stvar uvođenja misterioznog ad hoc lika čija je funkcija objasniti što se do sada dogodilo i što će se dalje događati. Drugi prigovor koji bi se mogao naći tiče se same ispoliranosti – neke su sekvence filma dosta sirovo snimljene i editirane, ali ako uzmemo u obzir da takav Poklosie donosi sa sobom i određenu karakterističnu vrijednost likovima i štih atmosferi, možda ne bi bilo ispravno prigovarati tome. Možda se ne radi o ‘greškama’, nego namjeri. Jer, u načelu, radi se tu o povremenim trzavicama, a ne globalno nesređenom filmu. Dapače, glavne, najvažnije trenutke filma Pasikowski je sproveo perfektno.

Kada spominjem tu ‘određenu karakterističnu vrijednost likova i atmosfere’, tada zapravo pucam na činjenicu da je radnja smještena u ruralno područje Poljske i zahvaća ‘obične’ ljude. Koliko sam uspio o mentalitetu ruralnog područja Poljske istražiti, film je prilično vjerodostojan stvarnosti, mada to naravno ne znači da je tako uvijek i svuda – ali u bitnom smislu oslikava prosječnu situaciju, s obzirom na kontekst i temu. Druga stvar koja me navela pretpostaviti da je prikaz vjerodostojan jest činjenica da sam u Gurowki, likovima i dijalozima prepoznao naša mjesta i naše ljude – mlade, srednjovječne i stare podjednako, prema vlastitom iskustvu. Ipak, stvar koja cementira vjerodostojnost filma je činjenica da je priča a) kreirana prema stvarnom događaju, odnosno b) da su Poklosie zabranili u nekim regijama Poljske, a bio je na općoj razini države prozvan čak i anti-državnim, gdje su naročito podivljali nacionalisti i tradicionalisti. A kada na neki film podivlja desnica s ekstremističkim tendencijama, onda možemo biti uvjereni da film zbori istinu i pogađa pravu žicu. U takvim situacijama uvijek valja imati na umu izloženost kojoj su se podredili autori da bi drugima svojim leđima stvorili stepenicu što vodi preko zida.

1

A Poklosie briljantno zbori istinu, i to istinu o mulju na dnu ljudske duše, ako takvo što kao ljudska duša uopće i postoji. Zahvaljujući metodologiji filma misterije, ma kako na trenutke djelovalo jeftino, Pasikowski izvlači pred nas puninu stravičnosti u zamasima činjenične težine i u mjeri primjerenoj najboljima pogađa suštinu zla što ga pokušava predočiti. Tri su teška problema otvorili – banalnost zla, projiciranu kroz uzrok i razlog filma, poročnost čovjeka, projiciranu kroz likove, i ideologiju kao neiskorjenjivi korov trujući – i na primjeru konkretne poljske situacije prokazali ih ne tek kao mogućnosti našeg bivanja, nego kao faktično bivanje, usporedno s našim i uvijek negdje pritajeno, iskrećeg plama. Kao konstituenti čovjeka, Glupost i Malicioznost drže se ruku pod ruku u najopasnijoj alijansi koje bi se itko uopće mogao domisliti. Poklosie je ovdje važan kao film koji to nanovo osvještava, a u tom procesu najviše pomažu kvalitetno utjelovljeni, neobični likovi i dijalog.

Sama raspoređenost likova predvidljiva je konstrukcija inače pomno planiranog scenarija – lica koje film uvede u svojoj prvoj trećini gotovo po svojoj vizualno-dijaloškoj formi već mogu biti anticipirana u ulogama koje će odigrati kasnije, iako to ne garantira i predviđanje same radnje. U tom smislu Poklosie je kao dobar roman – napipat ćete što se događa i tko bi kako mogao što odigrati i dovršiti, ali nećete moći sasvim staviti prst na priču, a ni ruku ne biste baš u vatru dali, što je svakako plus za metagledatelje. Na određeni način, relativno klasičan raspored aktanata i njihovih osobnosti/motiva postaje i nekakva vrsta nužde nadanja u potencijalno mračnom filmu koji vrlo brzo počne vonjati na ružan kraj. Što se tiče samih likova, objekata i prostora – sve što se u filmu pojavi ima svoje mjesto, svoje zašto i funkciju, iako scenarij na neka usputna pitanja i likove posve zaboravlja i u par navrata ih nabrzo koristi da od njih dobije što treba za bitne stvari, da bi ih potom ostavio u zraku.

4

S druge strane, vodi lijepu brigu o prostoru i vremenu sela, odnosno, za razliku od tisuće drugih filmova, u potpunosti brine o svemu što se događa u pozadini, što se događa van kadra i što se događa u životima ‘statista’ i ‘scenskih objekata’. Nadalje, Franciszek i Jozef netipični su glavni likovi, obojani sivo, zbiljski zabrinuti pred dilemama, krajnje nesavršeni i podležni svim boljkama kulturnih konteksta, a njihovo je bratstvo realistično – jednako simpatični i nesimpatični, izravno izloženi kritici gledatelja i time ispunjavaju svrhu. Posebno bih, međutim, naglasio sporedne likove i interpretacije ljudi, njihov dijalog, odabir riječi, gestikulacije i komunikacijski odnos koji svi međusobno stvaraju, jer je zaista na fino satkanoj razini realizma. Dok dijalog ponešto šepa između Franciszeka i Jozefa, sporedni glumci kao i da to nisu, a posebno ističem performanse (naj)starijih u filmu. Na ramenima performansa iznose opipljivu kulturu življenja, skidaju sa sebe konotacije scenarističkih lutaka i ne daju glavnim likovima da otimaju kadar.

Zaključno, naveo bih još jedan pozitivan i negativan aspekt filma: u prvom slučaju radi se vrlo dobrom glazbenom aranžmanu Jana Duszynskog, dok negativan komentar ide u smjeru nekoliko banalnih, in-your-face simboličkih scena koje ne transcendiraju poruku na višu razinu, nego od onog sirovog materijala ostavljenog na naše interpretiranje oduzimaju otvorenim autorskim komentarima. No, moguće da su bili posebno rezervirani za poljsku publiku, pa se ne usuđujem previše grebati po odlukama. Što se konačne ocjene tiče, ona je tijekom filma doživljavala izrazite uspone i padove, da bih na kraju zaključio kako je film s tehničke strane odokativna sedmica, ali Poklosie je do dana današnjeg najodvažniji poljski film i time vrijedan svake sekunde vremena.

3 komentara za “Poklosie (2012.)

  • Ewka says:

    baš me zaintrigiralo ovo “najodvažniji poljski film”, jer Poljskoj takvih nije manjkalo. bumo vidli

  • Ewka says:

    Malo me strah da je o vampirima

  • DS says:

    Hahahaha, nije. 😀 Ima već od kada sam gledao neki odozgo, a da je napravio sranje na nacionalnoj razini, pa mi se čini da je bio prilično zajeban. Mada, rade i neku komediju s Hitlerom sad pa mi se čini da će i to biti dobar provod. :>

Leave a Reply

Your email address will not be published.