Ples u mraku (2000.)

Piše: Ana Zupcic

Ples u mraku (Dancer in the Dark, 2000.)

Režija: Lars von Trier

Scenarij: Lars von Trier

Glume: Björk, Catherine Deneuve, David Morse, Peter Stormare, Vladica Kostic, Cara Seymour

 

Što dobijete kad križate tragediju i mjuzikl? Ni manje ni više nego – Ples u mraku. Film je to koji spaja dvoje ekscentričnih genija od kojih se može očekivati sve, samo ne ponavljanje i običnost. Lars von Trier već me odavno zaintrigirao kao redatelj, a moja skeptičnost prema Björk koju sam osjećala prije gledanja ovog filma na kraju se pokazala potpuno neopravdanom. Iako joj je ovo bila prva glavna uloga u nekom filmu, odigrala ju je briljantno, za što je nagrađena na festivalu u Cannesu.  Potpomaže je odlična glumačka postava sa samozatajnom Catherine  Deneuve, sablasnim Morseom i uvjerljivo zbunjenim Stormareom.

Godina je 1964. Selma Jezkova (Björk) češka je imigrantica koja je u SAD došla kako bi svom sinu Geneu (Vladica Kostic) omogućila operaciju očiju. Naime, u njihovoj obitelji postoji nasljedna bolest od koje svi oslijepe prilično mladi. Za njezinog sina još ima nade, ukoliko ga se brzo operira, stoga gotovo slijepa Selma radi u tvornici, za što je prisiljena lažirati očni pregled. Budući da joj ova plaća nije dovoljna, dodatno zarađuje pakirajući ukosnice, a na kraju dana novce slaže u kutiju bombona koju skriva iza daske za peglanje. Njezina su najveća strast holivudski mjuzikli, pa tako u amaterskoj produkciji Moje pjesme, moji snovi dobiva ulogu Marije, iako nema puno talenta. Selmi je na poslu i u privatnom životu najveći oslonac prijateljica Kathy (Catherine Deneuve), a svakog je dana ispred tvornice čeka Jeff (Peter Stormare), koji je u nju nesretno zaljubljen i ne odustaje, iako mu je ona objasnila da nema vremena za vezu. Selma živi sa sinom u kućici odmah pored svojih stanodavaca Billa i Linde (David Morse i Cara Seymour), za koje već na početku filma najavljuje da vole pričati o novcu – trenutak u kojem se filmsko klupko počinje odmotavati. Bill kasnije povjerava Selmi da je bankrotirao, ali ne zna kako bi to rekao ženi i moli Selmu za zajam. Usredotočena samo na Geneovu operaciju, Selma odbija.

Nije dovoljno reći da je ovo mjuzikl. Ovo je mjuzikl koji je istovremeno u dijalogu sa slavnim Moje pjesme, moji snovi (zbog čega vas, kao i svaki postmoderni citat, natjera da drugačije čitate original), ali i koji polemizira o mjuziklu kao žanru. Metamjuzikl svoje vrste, rekla bih, koji ogoljuje, dekonstruira i preispituje zakone vlastitog žanra. Selma život vidi kao mjuzikl, ili bolje rečeno, ona iz života bježi u mjuzikle. Tamo ljudi uvijek izgledaju sretno, kaže ona, a ta njezina ideja postaje lajtmotiv cijelog filma. Ona sama najčešće je nasmiješena bez obzira na sve, sukladno svom shvaćanju svijeta, pa tako za gledatelje briše granicu između mjuzikla i stvarnog života jer i sama tu granicu često ne vidi. Zanimljivo je da se i Selma i sam film referiraju na zlatno doba holivudskog mjuzikla, do 1960-ih godina, nakon kojeg se u toj industriji događa zaokret – koji se ovdje podudara s von Trierovom dekonstrukcijom mjuzikla i odavanjem počasti istom.

„Ne bi li željela biti dio one duge linije plesača u mjuziklima?“ pita je Bill jedne večeri i tako zadobiva njezinu naklonost. Sad na vidjelo dolazi Selmina dvostruka sljepoća jer, gledajući kroz prizmu mjuzikla, ona krivo procjenjuje kome može vjerovati. Na njezin život utječu dva muškarca: Bill, koji ga i uništava iako dijeli njezinu ljubav za taj žanr, i Jeff. Iako je svi žele spojiti s Jeffom jer bi to za nju bilo najbolje, ona odbija i servira Kathy klasičan odgovor da je „Jeff drag, ali…“. Međutim, postoje dvije scene koje odaju što to Jeffu nedostaje. Prva je u njegovu autu, kada Selmi govori da on ne razumije mjuzikle. Zašto bi ljudi odjednom počeli plesati i pjevati? Život nije takav. Druga scena je u dvorani u kojoj se održava proba za Moje pjesme, moji snovi, kada Selma proživljava jedan od svojih bjegova u mjuzikl dok čeka policiju. Svi plešu, ili se barem kreću. Ali Jeff jedini sjedi nepomičan. Selma doista postaje dio duge linije plesača – u sceni na vlaku (za Oscar nominirana I’ve Seen It All, koju uz nju pjeva Thom Yorke iz Radioheada), ali tek nakon što se pomirila sa svojom sudbinom i vidjela sve što vrijedi vidjeti i nakon što se simbolično odrekla uloge nasmijane Marije u zamjenu za namrštenu opaticu, istodobno se odrekavši i svog vlastitog smijeha.

Dva svijeta u filmu odvojena su i tehnikom snimanja. Scene iz života snimane su kamerom iz ruke pa djeluju kao dokumentarac, pri čemu su manje bitne same scene, a više ono što likovi izgovaraju, emocije koje prenose i intimnost koja se među njima gradi, a u koju je i sam gledatelj uvučen kao da im prisluškuje iza leđa. S druge strane, za vrijeme glazbenih brojeva nema ni pokreta kamere ni zumiranja (korišteno je više od 100 digitalnih kamera), pa su tako Selmina maštanja paradoksalno usidrena u sigurnost i stabilnost koje nema u njezinoj stvarnosti.

Još jedan od von Trierovih filmčina po mnogočemu je nekonvencionalan mjuzikl. Prva glazbena točka događa se tek nakon 40 minuta filma, a tijekom scena uopće nema glazbene podloge koja bi naglašavala napetost. Moglo bi se reći da ovaj mjuzikl ima manjak soundtracka. Ako je ovo bio eksperiment, uspio je. A Björk ili volite ili ne. Ako da, onda će vas soundtrack,  koji je ona napisala (u suradnji s redateljem) i odlično izvela, oduševiti. Ako je ne volite, u najmanju ruku ćete poštovati njegovu vrijednost (poput mene). Što se ostalih glumaca tiče, nisu posebno impresionirali pjevačkim sposobnostima, ali su svoj posao korektno odradili.

U mjuziklima su ljudi sretni? E, neće moći, kaže gospodin von Trier. Ne samo da je napravio mjuzikl u kojem heroina pati (što je neobično za 1964., kada se odvija radnja), već je napravio svoju vlastitu glazbenu Antigonu. Selma Jezkova savršeno se uklapa u profil  tragičnih junakinja: kreirana kako bi kod gledatelja izazvala sažaljenje i strah za vlastitu kožu, ima dovoljno vrlina za junakinju, a radi dovoljno grešaka da bi zaradila svoju tragičnu krivnju. Zbog te sive zone s njom se lako poistovjetiti, što je nužna pretpostavka svake tragedije, stoga su emocije junakinje i gledatelja ono što nosi ovaj film. Budući da u tragedijama junaci nemaju kontrolu nad svojom sudbinom, njihove odluke nameću im se kao jedini mogući izbor koji ih, kao i Selmu, neizbježno vodi u propast. Koja je njezina krivnja? Selma je sina odabrala roditi iako je znala da ga time osuđuje na bolest, jednako kao što je odabrala lagati liječniku koji je kasnije na sudu svjedočio da uopće nije bila slijepa, skrivati Billovu financijsku situaciju ili se boriti svim silama za svoj novac, na jedini način koji je u tom trenutku bio dostupan. Svaki, pa i najmanji krivi odabir Selmi se osvetio na suđenju. Tragični junak mora biti plemenita porijekla, odredio je Aristotel. Selma, koja pravog oca nikad nije upoznala, poseže u za sebe najplemenitiju branšu i kao oca predstavlja Oldricha Novyja, češkog glumca u mjuziklima.  Paradoksalno, upravo taj obožavani glumac prokazuje je na suđenju kao lažljivicu, isto kao što su je na probi u kazalištu, njezinu utočištu, predali policiji. Tako je Selmu, ironično, izdao mjuzikl.

S druge strane, iako je zakon kažnjava za jedan zločin, ona ga je sama sebi već opravdala u sablasnoj, ali impresivnoj Smith & Wesson/Scatterheart u kojoj joj i njezina žrtva oprašta. Zločin zbog kojeg Selma samu sebe kažnjava je taj što je sina rodila bolesnog. Istodobno, Selma je žrtva famoznog američkog sna – u SAD-u je očekivala raj, čak i Billova kuća izgleda joj kao film, samo da bi ju taj američki san izdao, isto kao i američki pravni sistem. Kako tvrdi tužitelj, Selma je izvršila zločin protiv Amerike, jer iako obožava Freda Astairea, ne voli njegovu zemlju. Ovu su rečenicu mnogi kritičari predbacili von Trieru kao izraz protuameričke ideologije, ali zašto bi to brinulo suvremenog depresivca koji se sam po potrebi prijavi na mali odmor u mentalnu ustanovu?

Osebujnom von Trieru, koji za sebe kaže da se boji svega osim snimanja filmova, može se prigovoriti svašta, ali ne i da je kukavica ili predvidljiv, jer jedino što je u njegovim filmovima isto jest da stalno preispituje njihove i svoje granice. Ples u mraku dio je trilogije Zlatno srce (uz Lomeći valove i Idiote) u kojoj on sadistički muči svoje junakinje samo da bi pokazao da one to mogu podnijeti. U ovom višeslojnom filmu prepunom dualnosti i simbolike von Trier je odlučio žrtvovati tihu, ali snažnu Selmu u zamjenu za katarzu gledatelja (a možda i svoju), u čemu ne bi uspio bez izvanredne Islanđanke.

10 komentara za “Ples u mraku (2000.)

  • Koraljka Suton says:

    Izvrsna recenzija teškog i mučnog filma koji te definitivno proganja nakon gledanja. Sada ga želim opet pogledati makar zapravo imam mixed feelings prema von Trieru. Ajmo samo reći da me ”pomalo” bedira sve što voli raditi svojim ženskim likovima (neovisno o tome što, kako ti veliš, time on želi pokazati ”da one to mogu podnijeti”). Mislim da čovjeku treba dobar psihoterapeut (but that’s just me).

  • Ana Zupcic says:

    Mislim ti ja da on već ima nekoliko psihoterapeuta 😀

    I skroz je normalno da za njega imaš ‘mixed feelings’. Vjerojatno ih on sam ima za sebe. Recimo to ovako. Ne mogu ni ja reći da ga volim, ali definitivno me privlači 😀
    Dok su mi odlični Dogville, Breaking the Waves i Dancer in the Dark, njegov The Boss of It All uopće nisam mogla gledati dulje od pola sata.
    Ja mislim da je mene zaintrigirao zbog mog filmskog mazohizma, a i zato što je spaljen i kompleksan. I ova recenzija zbog toga na mjestima prelazi u analizu, ali ne mogu si pomoći kod von Triera jer me fasciniraju književne i filmske postmoderne tvorevine. Mogla bih napisati još 5 stranica, ali onda bih otkrila previše sadržaja…
    Uglavnom, hvala na još jednoj pohvali :)

  • Maxima says:

    Čisti cener za recenziju – film ne mogu ocijeniti jer ga nisam gledala, zapravo, von Trier mi je još neistraženo područje :blush ali sam ovim ipak kupljena, spaljeno volim 😉

  • Koraljka Suton says:

    Oooo da, poznat mi je taj filmski mazohizam, imam ga i ja 😉 Zato i gledam njegove filmove, mučnini usprkos (dobro si to sročila: nije da ga voliš, ali te privlači). Slažem se za kompleksnost. Čovjek definitivno radi filmove i više nego podložne (psiho)analizi a takve se uvijek isplati gledati…i recenzirati. :)

    Ali iskreno…Antikrista me strah gledati. Nisam baš sigurna želim li se u to upustiti…

    Što se pohvale tiče, nema na čemu jer je i više nego zaslužena! Sjajno pišeš, još bolje analiziraš i pravi je gušt prolaziti kroz tvoje tekstove. Samo tako dalje!

  • Gjuro says:

    Iako cijenim redatelja (odlični “Europa”, “Dogville” i “Lomeći valove”), ovaj mi nikako nije sjeo. Problem je u glavnoj junakinji koja, ako se dobro sjećam, ima podsvjesnu potrebu da bude patnica i mučenica. Uporno vuče potpuno krive i nelogične poteze, i toliko pretjeruje u tome da umjesto suosjećanja izaziva iritaciju.

  • Deni Zgonjanin says:

    Kao što je nekima teško gledati njegove filmove, vjerujem da je njemu jednako teško raditi te iste filmove. Sjećam se da sam negdje pročitao da je Trier nakon snimanja filma izjavio da više nikad ne bi radio sa Bjork… ” Ona nije glumica! To je kao da ste s osobom koja umire…” reče momak :) Bjork je vjerojatno jednako uživala radeći s njim pa je izjavila da poslije ovoga nikad neće snimiti još jedan film…
    A što se tiče Antikrista, možda nisam prava osoba da komentira film, ali meni je to čisto art preseravanje…

  • Maxima says:

    Koraljka, natjerala si me na dodatni :blush kad si izvukla Antikrista… gledala sam ga i odvratan je i oduševio me 😀 i fkt nikad ništa tako gadno nisam gledala ali ima u njemu neke bolesne poetike

  • Marin says:

    Larsa izbjegavam u širokom luku još od one abominacije zvane “Dogville”… :)

  • Maxima says:

    ja nikog ne izbjegavam (skoro) – povratim ako me ubije 😀 (s Antikristom je bilo vrlo, vrlo čudno iskustvo…)

  • Nives Zupčić says:

    Čitajući, poželim pogledati film jer volim mjuzikle i tegobne sudbine, a onda se sjetim koliko ne podnosim Bjork…Možda pokušam, radi svoje opće kulture.

Leave a Reply

Your email address will not be published.