Planet prokletih (1981.)

Piše: Danijel Špelić

Planet prokletih (Outland, 1981., 112 min.)

Redatelj: Peter Hyams

Glume: Sean Connery, Frances Sternhagen, Peter Boyle, James Sikking, Clarke Peters

 

Pronaći dobar science fiction film predstavlja mi problem. Probirljiva sam duša, neću reći istančanog ukusa, ali imam neke odrednice kojih se volim pridržavati. Blade Runner bio je nedavno na repertoaru, a njega spominjem samo zato jer vas želim upitati: znate li kolika je muka pronaći film koji spaja osjećaj svakodnevice i futurističko okružje? I da se u postupku ne požali trošak uloženog vremena? Poprilična, ako ćemo iskreno, nema ih previše. Krivim Spielberga i Lucasa, zeznuli su osamdesete svojim blještavim efektima i oni iole ozbiljniji igrači nisu imali šanse preživjeti u novom zaletu posustalog žanra. Ipak, uvijek se zna pronaći pokoji biser zakopan duboko u naslagama prošlog vremena, samo treba malo prokopati. Outland (ili kronično nemaštovito prevedeni Planet prokletih) nije posve nepoznat film, dapače, ima jedan mali povoljni status koji ga drži u dobrom sjećanju onih koji idu drugačijom prugom od one kojom putuju gospoda Spielberg i Lucas, ali to je otprilike sve. Zanimljivost vezana uz njega? Ovo je pred-bladerunnerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim… drugačijim, što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja.

No, na njega ne treba gledati kao na još jedan pokušaj revitalizacije osnovnih pitanja koji razgrađuju ljudskost kao takvu i ono što nas čini ljudima, film je nešto drugačije, ali opet svjetski prepoznatljivo. Drugačije nije ni moglo jer je ovo je klasični vestern smješten u science fiction okružje, redatelj Peter Hyams adaptirao je poznati vestern High Noon u svoju verziju viđenja cijele priče te postoji cijeli niz nanovo kreiranih scena, počevši od one u baru gdje O’Neil traži asistenciju i dobije tihu odbijenicu od građana, do dolaska revolveraša space shuttleom, koji mijenja vlak. Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava (ali i trojice individualnih gunmena) Conneryju stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. Ni ostatak casta ne zaostaje. Peter Boyle kao dežurni bradati negativac nema previše manevarskog prostora, ali dovoljno ga je vidjeti i već ga ne volimo. Frances Sternhagen baš i nije nešto kao previše opuštena doktoricaa koja našem junaku daje podršku. Prisilna vrckavost i wannabe duhovitost ne leži svakome, ali možemo mirne duše zaključiti da ne predstavlja tipičan ženski lik kakve smo navikli viđati u ovakvim filmovima.

Izgled filma je za svoje godine jednostavno fascinantan. Od “vanjskih” kadrova rudnika i scena gdje shuttle slijeće, pa da skučenih hodnika tipično hladne unutrašnjosti korporacijske tvrtke sve djeluje tako… realno. Ovdje nema X Wings-fightera koji love Zvijezdu Smrti i gotovo da se može osjetiti zadah umjetne klime, prenatrpanost prostora i hladna korporacijska mašinerija. Kad O’Neila zbog svega toga ostavi žena, vjerujemo joj da joj je puna kapa svega jer cijelo okružje jednostavno je deprimirajuće. Vizualno film izgleda fantastično, a pomaže i to što je Hyams discipliniran redatelj (danas bi ga se moglo nazvati i prekrutim) i pažnju zadržava na detaljima, bez forsiranja dramatike da bi dobio na zanimljivosti. Također – pohvalno – ne objašnjava nam nešto kao glupom trogodišnjaku. Futurističko okružje, da, ali ono je tu radi likova te služi u onoj svrsi kako bi služio i ured na Wall Streetu. Istu stvar radi i Scott u Blade Runneru, te je zanimljivo kako se isti često spominje kao prekretnica u SF vodama, dok je Outland zanemaren, iako im je vizualna strana, kao i korištenje istog u svrhu vođenja radnje, ista.

Iako, postoji pojašnjenje za to. Možda djeluje realno, ali glavni je lik izgrađen od mitova. Connery je tip koji će se sam samcat suprotstaviti korupciji. Da je možda sjeo i zaplakao onda bismo imali o čemu pričati, ali ovako je to drugačija storija. Umjesto rupčića za plakanje, O’Neil će uzeti sačmaricu i krenuti na put obračuna, a takvi potezi uvijek imaju simpatije gledatelja, no ne i kritike. U tome leži činjenica da film nije bio propast kao Blade Runner, činjenica je da publika voli junake. No, nije se baš nešto posebno ni proslavio. Na šesnaest uloženih, zaradio je osamnaest do dvadeset milja. Skromno, u najboljem slučaju. Kritike su bile povoljne i općenito suzdržane, kako to već ide, a trebalo je proći i koje desetljeće da ocjene porastu, kako i to već ide. I do čega sve to vodi? Do remakea, naravno. Najavljen je još 2009., ali za sada još ništa dalje od toga. Što bi se reklo, i bolje.

Jedan komentar za “Planet prokletih (1981.)

  • Davorin Jurišić says:

    Apsolutno jedan od, po meni, najboljih SF filmova ikad.

Leave a Reply

Your email address will not be published.