Pjesme s drugoga kata

[R. Andersson, 2000.]

10

REŽIJA

Roy Andersson

SCENARIJ

Roy Andersson

GLUME

Nordh, Stefan Larsson, Bengt C.W. Carlsson, Torbjorn Fahlström, Sten Andersson

SAŽETAK

Malena, tragikomična i groteskna maketa urbane sredine, monstruoznog društva koje je pojelo svoju djecu.

9,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Miro Frakić

Trilogija o bivanju čovjekom. Na prvi bi se pogled ta fraza mogla učiniti vrsnim primjerom notorno začudnog jezika suvremene umjetnosti, gdje autor više vremena ulaže u jezičnu eksplikaciju, kontekstualizaciju i mistifikaciju svojeg djela nego u sam proces stvaralaštva. Roy Andersson je, srećom, daleko od tog stereotipa. Njegove riječi ne samo da imaju težinu; njegove su riječi pretile. Stoga, kada se on odluči uhvatiti problematike tako bolesne kompleksnosti kao što je pitanje ljudske egzistencije, očekivanja su ogromna.

Počev od najočitijeg što tri Anderssonova filma, Pjesme (2000.), Vi živi (2007.) Goluba na grani (2014.), čini trilogijom — forma. Zamoren realističnim pripovijedanjem, a možda dodatno ponukan komercijalnim i kritičkim neuspjehom svog dugometražnog Giliapa (1975.), Andersson čini potpuni stilistički preokret. Započinje kraćom formom, većinski naručenim filmovima, poput Nešto se dogodilo (Någonting har hänt, 1987.) i Veličanstvena li je zemlja (Härlig är jorden, 1991.), a da bi se u novom dugometražnom ruhu konačno ukazao s Pjesmama. Uvjetno rečeno ”novom”, s obzirom da se konkretno radi o prljavim i izblijedljelim dronjcima koji zaudaraju na alkohol i vlagu.

2

Sudeći po stilu, sve od fotografije, scenografije i kostimografije, pa i do scenarija i glume, taj bi se švedski enfant terrible mogao svrstati među dramatičare apsurda. Film je niz dužih i kraćih scena, gotovo živih slika (tableaux vivant), sivo-plavičastog kolorita, pri čemu kamera ostaje statična a montaža minimalna. Kadrovi, snimljeni u jednom potezu, realiziraju se na više planova. Nema traga krupnom kadru a time ni sentimentalnom poistovjećenju s likovima, koji se kreću kao prateći kakvu koreografiju. Gledatelje se postavlja u dramaturški prostor i pušta da sami usmjeravaju svoj pogled. Mizanscena je strukture gotovo (psiho)patološke (na izradu svakog seta ulagalo se više tjedana rada, dok sve konture ne bi bile dovedene u savršen red), privid je tu kontrole po načelu matematičke simetrije.

Stilske psihopatologije na stranu, Pjesme se stapaju i na sadržajnom planu — jedna se u drugu pretapa najvećim dijelom na temelju društvenih poveznica, na makro- i mikrorazini: putem slučajnih susreta u taksiju ili prčvarnici, obiteljskih okupljanja u ludnici, ili pukih agregata, u okviru dijeljenog vremena i prostora. Narativni okrajci mahom klijaju iz priča života čađavog Kallea (Lars Nordh) i njegova dva sina, poludjelog i tihog pjesnika Tomasa (Peter Roth) te indiferentnog i provizornog taksista Stefana (Stefan Larsson), a istovremeno nadilazeći dati okvir. U naredna će dva dijela triptiha o živima, pak, takva pripovijedna struktura malo olabaviti, dok će se narativi umreživati i na idejnom ili tek širem prostornom planu.

2

U (anti)kohezivne cjeline filmove dodatno povezuje glazba. U slučaju Pjesama, radi se o djelu ruku Bennyja Anderssona (oliti B iz ABBE), a koje će se koristiti i u Vi živi. Kako god, u redateljevom apsurdističkom univerzumu glazba objedinjuje, duhovna i transcedentalna, sastojeći se od kratkih ulomaka crkvenih napjeva i zbornih momenata. Putnici u javnom prijevozu, posve harmonizirani, počinju puštati svoje glasove, dok prljavi Kalle briše suzu, a prelaskom na novu scenu njihova se krhotina od pjesme nastavlja, kao da cijeli grad u zastoju pjeva. U odveć individualiziranom društvu postiže se moment zajednosti u dijeljenoj nesreći. Iako značenje samog naziva filma ostaje nerazjašnjeno od strane redatelja, Pjesme su u svakom slučaju trenuci pročišćenog jedinstva.

Nadalje, sva su tri dijela trilogije na neki način, bilo epigrafom i/ili naslovom, interpretativno usidreni u umjetnosti, u određenom djelu i/ili osobi. Pjesme su tako posvećene peruanskom pjesniku indijanskog porijekla Césaru Valleju, liku odmetnika i izmučene skitnice čija radikalna poezija vrvi avangardnim i nadrealističkim motivima i tehnikama. Njegove riječi, koje uzdižu lik običnog, prosječnog, jadnog čovjeka, prikladan su i slatko-gorak početak filmu, trag nade koji će se provlačiti kroz priču pjesnika. „Voljeni bili oni koji sjednu,“ Stefan citira svom apatičnom bratu pjesniku u mentalnoj ustanovi. Beketovskih je implikacija takav svijet u kojem se najveće olakšanje krije u bijegu od neprestanog toka svijesti. Jer blaženi oni koji ne vidješe ljudski besmisao, oni u neznanju još možda vjeruju.

5

Na širem planu Anderssonova trilogija predstavlja defetističku i crnohumornu satiru realiziranih metafora i poniženih karikatura. Pod zub kritike padaju svi simptomi „novog”, ”modernog” doba, od dehumanizacije, individualizacije i eufemizacije društva, do komodifikacije tradicije i kulture.

Pjesme s drugog kata prvenstveno se usmjeravaju protiv kapitalizma koji je metastazirao u sve aspekte i sve aktere društva. Pelle nije zadovoljan svojim poslom, ali mu šef, ležeći u solariju, nestrpljivo objašnjava da ne treba brinuti zbog posljedica svojih činova jer ih „ionako neće doživjeti“. U drugom trenutku gomila fino odjevene gospode ispijena izgleda, u pokušaju da zaustave nesmiljeni pad vrijednosti dionica, prinose žrtvu „cvijeta mladosti“. A stogodišnjak koji je zgrnuo nezamislive pare tijekom svog života bali u bolesničkom krevetiću nalik djetetu.

Roy Andersson ne bavi se suptilnostima; njegov je jezik direktan i bridak, a i naročito nemilosrdan u pogledu crkve. Kad se Kalle nađe na svetom mjestu, svetim ljudima cmizdreći i žaleći se na svoju patnju, propali biznis te sina koji je izgubio razum, crkveni službenici puni su razumijevanja. Jer, ipak, već duži niz godina jedan ima problema s prodajom svoje kuće, dok je drugi sirotan uplatio putovanje e da bi putnička agencija malo nakon propala. Zaključuje se da su za sve krive fluktuacije na tržištu.

3

Dionica je, dakle, zlatno tele novog doba. U kraćoj sceni siroti mršavac očajava nad stolom, preko kojeg razmaljano vino. Izgubio je dokumente s kraktoročnom prognozom poslovanja tvrtke. Kad mu žena predloži da je ponovo napiše, on objašnjava da zapravo „ne piše tako mnogo toga u dokumentu“ a i da je, uostalom, „teško, izrazito teško pojasniti zašto se nema para za poslovanje“. Štoviše, to je nemoguće, jer nije on taj koji odlučuje već „sudbina“. Apokalipsa slijedi.

Svi se aspekti života u Pjesmama definiraju prema ekonomskoj vrijednosti, a što dostiže groteskne proporcije u slučaju posla prodavanja razapetog Isusa. Začetnik ideje takve zarade čovjek je koji izvrće riječi tog „dragog čovjeka koji je bio razapet jer je bio drag“ da bi posramio svoje neuspješne preprodavače, da bi naposljetku zaključio da je trženje ”razapetog gubitnika” bila najgora ideja u njegovome životu. S druge strane, pjesnika Tomasa ostali pacijenti žale jer snosi teret dragosti, baš kao Isus, ali nema nikakvog „smisla za biznis“.

222

U srcu Anderssonovog doživljaja čovječnosti leži krivnja. Ona nipošto nije osobna. Anderssonovi likovi previše su otupjeli, osuđeni na ogoljenost u dehumaniziranoj sadašnjosti. Bez prošlosti, bez budućnosti, oni nemaju što izgubiti osim novca, žrtve su okolnosti. Kalle je možda posudio basnoslovne sume od poznanika koje nikad nije vratio, Kalleu je možda olaknulo kada se poznanik ubio i time poništio dug, ali Kalle je „samo čovjek“ koji treba zaraditi za svoj kruh.

Krivnja je, stoga, prije kolektivnog, a samim time i (po jadnike) tragičnog karaktera. Roy tu politizira svoj film, ubacujući grijehe nacističke prošlosti, problematizirajući pilatovsko pitanje neutralnosti Švedske tijekom Drugog svjetskog rata. Vrlo nesuptilno, mladi mrtvi Rus proganja Kallea i moli da mu pomogne pronaći njegovu sestru, ali kako Kalle ne razumije ruski, nervozan je i pokušava ga se otarasiti, jednostavno oprati ruke. Dijalog se, ukratko, pokazuje nemogućim.

111

Pjesme s drugog kata čine malenu, tragikomičnu i grotesknu maketu urbane sredine, monstruoznog društva koje je pojelo svoju djecu. Ljudski su stvorovi banalni i apatični, bauljaju po praznim ili prepunim ulicama, bore se s prometnim gužvama bez glave, bez repa, nariču svojim oženjenim šefovima, bježe u toplije krajeve. No, dijagnoza je letalna, prokletstvo neizbježno — kao što je to Beckett prorekao, „Na Zemlji si, za to nema lijeka.“

Jedan komentar za “Pjesme s drugoga kata

  • Jelena Djurdjic says:

    pametno je početi sa ovim, a ne poslednjim delom, mada sam posle smešno razočaravajućeg Goluba sklona da sećanja na Pjesme s drugog sprata uzimam sa finom zadrškom prema sopstvenom davnašnjem ukusu

    lip tekst

Leave a Reply

Your email address will not be published.