Pijani od ljubavi (2002.)

Piše: Franjo Maricic

Pijani od ljubavi (Punch-Drunk Love, 2002., 95 min.)

Redatelj: Paul Thomas Anderson

Glume: Adam Sandler, Emily Watson, Philip Seymour Hoffman, Luis Guzmán, Ashley Clark, Mary Lynn Rajskub

 

Kad je riječ o Adamu Sandleru, navikli smo na ne baš duboke i razrađene likove koji, koliko god bili simpatični, uglavnom služe kao opravdanje za nepregledan niz više ili manje uspješnih šala i gegova uklopljenih u različite priče. Pijani od ljubavi prilično je daleko od tog „klasičnog“ recepta i rijetka prilika da Sandlera vidimo u nešto drukčijem svjetlu, iako on zapravo ne djeluje nimalo neobično u svojoj ulozi. Romantična komedija (ili humoristična drama?) redatelja i scenarista Paula Thomasa Andersona (Magnolija, Kralj pornića) uspješno iskorištava već puno puta viđene karakteristike mnogih Sandlerovih likova na jedan zreliji, ozbiljniji način, tvoreći zanimljivu i dirljivu romantičnu priču.

Barry Egan (Sandler) pomalo je čudan, smušen i nesiguran vlasnik maloga poduzeća koji baš i nema neke radosti u svom životu. Nespretan i asocijalan, pod konstantnim pritiskom svojih sedam sestara koje ga ponekad tretiraju gotovo brutalno, on nije u mogućnosti ostvariti nikakav značajniji pomak. Jedan poziv hot-line agenciji, plavo odijelo, misteriozni harmonij, gomila pudinga i privlačna žena (Emily Watson) napokon će pomaknuti stvari s mrtve točke, dodatno zakomplicirati Barryjev život, ali i natjerati ga da po prvi put u životu pokuša ostvariti sreću.

Na prvi pogled i nema neke velike razlike između Barryja Egana i ostalih likova koje Adam Sandler redovito utjelovljuje u različitim komedijama. Potisnuti bijes koji ponekad izbije na površinu na prilično eksplozivan način, sramežljivost, problematična komunikacija i neadekvatan odnos s okolinom, izoliranost, nespretnost, pa i doza lucidnosti, redovito su neke od karakteristika kojima se Sandlerovi likovi mogu „pohvaliti“, međutim Barry je jedan od rijetkih koji doista djeluju vjerodostojno. Naravno, i u Pijani od ljubavi ima dovoljno scena koje će nasmijati i zabaviti gledatelje, ali ovaj će put vjerojatno i istinski suosjećati s glavnim likom. Barry nije samo karikatura, već iznimno kompleksan, frustriran, osjećajan i nesretan tip koji napokon dobiva priliku promijeniti svoj život na bolje, nakon što mu nekoliko pomalo bizarnih događaja razbije ustaljenu svakodnevicu.

Pohvalit ću samu glumu Adama Sandlera – bez obzira što smatram da se nije previše odmakao od svog redovitog repertoara, kvaliteta njegove izvedbe na zavidnoj je razini. Za razliku od gotovo svih ostalih njegovih filmova, u ovom slučaju može se reći da tijekom filma ne gledamo Sandlera, već je Barry Egan taj kojeg pratimo. Za to je, između ostalog, zaslužan i vrlo kvalitetan dijalog, kao i zanimljiva priča koja ni po čemu nije spektakularna, ali opet ostavlja snažan dojam na gledatelja. Zanimljivo je vidjeti kako jedan odbačeni harmonij može djelovati na čovjeka, kao i koji su to razlozi da netko kupi sve dostupne čokoladne pudinge u najbližem marketu (film je djelomično baziran na stvarnoj priči čovjeka koji je kupio 12.150 posudica pudinga kako bi dobio milijun besplatnih zračnih milja). Ostatak glumačke ekipe gotovo je neprimjetan, ali ujedno i na zadovoljavajućoj razini. Barry jednostavno privlači svu pažnju gledatelja i teško se istaknuti pored njega, no to nipošto ne znači da glumci nisu kvalitetno odradili svoj dio posla. Posebno dobri su Philip Seymour Hoffman (Dean Trumbell, vlasnik prodavaonice madraca i hot-line linije koja će zagorčati Eganov život) i Emily Watson (glumi Lenu Leonard, ženu koja će se zaljubiti u Barryja), koji ipak igraju nešto veće uloge u životu Barryja Egana. Zbog toga su i upečatljiviji od ostalih, a mora se priznati i da su vrlo kvalitetno odglumili svoje likove, pogotovo Seymour Hoffman, na neki način glavni negativac filma.

Ne smijem preskočiti redatelja i scenarista, P. T. Andersona, budući da velike zasluge za ovako uspješan film pripadaju i njemu, možda i više nego bilo kome drugome. Osim što je osmislio zanimljivu, na trenutke zabavnu i smiješnu, a ponekad bolnu i dirljivu filmsku priču, vješto je iskoristio potencijal glumaca, i tehnički gotovo besprijekorno prikazao jedan dio bizarnoga života Barryja Egana. Kretanje kamere, korištenje svjetla, kao i zanimljivi načini zatvaranja kadrova dodatno prenose i pojačavaju stanje uma i emocije koje Egan proživljava tijekom filma. Na neki način Anderson gotovo pretjeruje koristeći široki arsenal raznih mogućnosti vizualnog izražavanja ne dopuštajući gledateljima da zaborave na njegov talent. Nakon svega viđenog mogu reći samo da film vizualno zaista djeluje besprijekorno i da ne bi ostavio jednak dojam na gledatelje da nije tako. Sve, uključujući i glazbu, funkcionira na način da sama priča, likovi i situacije djeluju uvjerljivije, iskrenije i direktnije, tako da bih režiju mogao kritizirati jedino u slučaju nekih osobnih problema s Andersonom. Ipak, to su privatne stvari koje ću zadržati za sebe. Zasad.

Pijani od ljubavi film je koji definitivno neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a prilično sam siguran da će čak i ugodno iznenaditi onaj dio gledatelja koji je navikao na uobičajene Sandlerove komedije. Šteta što se do sada još nije odvažio na poneki još smioniji izlazak iz svog redovitog repertoara, jer bi to sigurno bilo vrlo zanimljivo pogledati. No, još uvijek ima vremena – možda se napokon malo zasiti svojih klasičnih glumačkih ostvarenja. Bez obzira na to, u ovom filmu definitivno se može uživati u svakom pogledu, i vrlo ga je lako nahvaliti s različitih aspekata. Nikakvih ozbiljnijih zamjerki gotovo i nemam, gluma je iznimno dobra, film je tehnički maksimalno dotjeran i djeluje vrlo umjetnički, dok je sama priča u isto vrijeme i zabavna i depresivna, i normalna i pomalo bizarna, a život Barryja Egana bez dileme nešto je na što se isplati baciti pogled. Ne dešava se prečesto da film uspije prenijeti priču publici na tako iskren, neposredan i uvjerljiv način, i iz tog razloga definitivno skidam Andersonu kapu, vjerojatno najzaslužnijem za krajnji rezultat. Praktički čaplinovska priča, odrađena na moderniji i puno dublji i zreliji način, preporuka je za svakoga tko voli zaviriti u obično neobične događaje u životu prosječnih, istovremeno i krajnje atipičnih osoba. Što se mene tiče, Pijani od ljubavi definitivno će ostati jedan od onih filmova koji se neće tek tako izgubiti u bespućima moje memorije, i vjerujem da ću mu se kroz neko vrijeme vrlo rado vratiti.

2 komentara za “Pijani od ljubavi (2002.)

  • Marin says:

    Imam problem s glazbom u filmu, tj. u pozadini. Other than that, film je zbilja dobar, Sandler i Watson simpatični, a fascinira Andersonovo inzistiranje na visokoj stilizaciji da se pritom ne gubi nit priče.

    Baš dobar film.

    Nešto lagano između “Magnolije” i “Bit će krvi”. :)

  • neutralan says:

    Gluplji fiilm u svom zivotu nisam gledao.. Radnje nigde,15 recenica ukupno,glumci smaraju,strasnoo,strasnoo,uzas,toplo preporucujem da odgledate…drugi,bilo koji film :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.