Pierrepoint: The Last Hangman (2005.)

Piše: Tea Maksimović

Kad gledamo filmove poput Schindlerove liste, lako se uspijevamo uživjeti u ideju da su za sva ratna zlodjela odgovorni sadisti poput Amona Goetha. Gledamo ga kako s balkona puca na ljude kao da igra Duck Hunt i zgroženi smo tim psihopatom i ekstremistom, no u takvim trenucima zaboravljamo da amoni goethi čine vrlo malen dio svekolike populacije zločinaca. Srećom, stereotip sadističkog moćnika ipak još nije izgnao onog drugog, mnogo češćeg zločinca – običnog čovjeka.

Hannah Arendt piše o banalnosti zla: banalan čovjek uvijek i bespogovorno sluša zakon, čak i kada je taj zakon monstruozan, ne propitujući društvene konvencije koje su ustalili oni iznad njega. Film Posljednji krvnik prikazuje upravo takvog čovjeka, pokornog građanina koji svoju dužnost izvršava revno i u skladu s važećim normama, iako te norme podrazumijevaju ukidanje tuđeg prava na život. Kroz biografiju Alberta Pierrepointa, krvnika koji je vješanjem usmrtio više od šest stotina ljudi, redatelj Adrian Shergold prikazuje mikro i makro utjecaj smrtne kazne na čovjeka.

1

Narativna je linija vrlo jednostavna: Pierrepointa (Timothy Spall) upoznajemo na obuci, a ubrzo nakon toga saznajemo da je pošao očevim stopama i odlučio postati krvnikom. U tom trenutku njegov se intimni i profesionalni život razdvaja. Profesionalno, Pierrepoint je najbolji krvnik na svijetu: brz je (sposoban je usmrtiti čovjeka u sedam sekundi), pristupa osuđenima s mirnoćom i matematički je precizan u izračunavanju potrebne duljine konopca za pojedinačne osuđenike. Nakon izvršenog zadatka, prema tijelima je pedantan i pun poštovanja; smatra zločin iskupljenim.

Intimno, Pierrepoint je sramežljiv čovjek blage ćudi, biće koje je oženilo Anne (Juliet Stevenson), prvu osobu koja je s njim pristala izaći. Nema prijatelje, ali povremeno odlazi u pub i pije s Tishom (Eddie Marsan), no ni njemu ni supruzi ne govori ništa o poslu.  Blagoslovljen je tako u anonimnosti dobar dio vremena, sve dok ga general Montgomery (Clive Francis) ne zadužuje za usmrćivanje njemačkih ratnih zločinaca koji su radili u logoru Bergen-Belsen. U tom trenutku film se pretvara u blagu propagandu, Nijemci umiru na taktove Straussova valcera, Pierrepoint vuče paralele između svoje i njemačke predanosti i postoje naznake grizodušja, a u javnosti jača osuda smrtne kazne.

MCDLAHA EC002

Nestrpljivi gledatelji trebaju se kloniti ovog filma: beskonačno ponavljanje sekvenci vješanja koje ne donose mnogo novoga zasigurno će ih odbiti, razvoj događaja predvidljiv je zbog gledatelju serviranih zloslutnih znakova, a film je snimljen toliko karakteristično britanski da se povremeno pretvara u klišej. Timothy Spall najveći je adut filma, ali čak je i njegov nastup umanjen često nepotrebno krupnim kadrovima u kojima se gubi snaga glumljene emocije.

No, bilo bi nepravedno ovaj film promatrati samo kao pojedinačno filmsko ostvarenje. Njegova snaga leži u predstavništvu; on je sam za sebe mali priručnik za snimanje britanskih biografskih povijesnih drama. Atmosfera je blijeda i mračna, interijeri se sastoje od karakteristično masivnog tamnog namještaja, promovira se ideja domoljublja kroz služenje i izravnu korist zajednici, a iz aviona je vidljivo da je ono potisnuto centralno u filmu, bilo ono potisnuto u njegovom profesionalnom ili intimnom životu. U sceni gdje Pierrepoint voajerski promatra poznanika Tisha u spavaćoj sobi s djevojkom, implicira se kontrast između Tisheve životinjske i Pierrepointove pitome naravi, no nije teško pogoditi koja je strana bliža britanskoj ideologiji. Na sličan se način veliča i stoicizam pojedinih osuđenika. Treba reći i da film u potpunosti prati Pierrepointovu autobiografiju, a na kraju ubacuje i njegov konačni sud o smrtnoj kazni, čime zaokružuje formulu za snimanje ovakvog filma.

2

Na kraju krajeva, Pierrepoint ni u jednom trenutku ne razočarava gledatelje svojom banalnošću, nego udivljuje: dirljiv je u svojoj posvećenosti poslu, zastrašuje lakoćom kojom izvršava nasilje, simpatičan je u svojim ljubavnim pokušajima, a samo ponekad vrijedan sažaljenja. Premda je krajnji rezultat na trenutke slabašan, Posljednji krvnik može se ubrojiti u lektiru britanskog filma zbog svog snažnog pozivanja na tradiciju. Ukoliko vas tradicija britanskog filma ne zanima, uvijek je dobro podsjetiti se da zlo ne čine nužno ekstremisti koje često imamo prilike gledati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.