Paris, Texas (1984.)

Piše: Vanja

Paris, Texas (1984., 147 min)

Režija: Wim Wenders

Glume: Harry Dean Stanton, Dean Stockwell, Hunter Carson, Nastassja Kinski

 

„Then… it slowly faded. I couldn’t picture you anymore. I tried to talk out loud to you like I used to, but there was nothing there. I couldn’t hear you. Then… I just gave it up. Everything stopped. You just… disappeared. And now I’m working here. I hear your voice all the time. Every man has your voice.“

Wim Wenders pravi vizualno intrigantne filmove, pri čemu je do gledatelja hoće li ih shvatiti previše provokativnim ili jednostavno takvima, kakvi jesu, no Paris, Texas je definitivno film koji je krcat krajnje jednostavnim no fenomenalnim radom kamere. Bogatstva je napretek i u pustinji i bilo gdje drugdje, ako čovjek ima oči koje žele to primjetiti. Za mnoge spor u radnji i na momente prilično škrt na dijalozima (ne posve, naravno), ovaj film suncem, prašinom i jednostavnim dodirom točkice jarke boje na pozadini tek naoko bezličnih setova postiže fantastičan efekt.

 

Paris, Texas vjerojatno je jedna od jačih obiteljskih drama osamdesetih godina, sposobnih da rasture srce uz vrlo malo napora, ne zahtijevajući od gledatelja ništa do li želje za upijanjem okoliša, nevjerojatno jednostavno ocrtanih, no svejedno složenih likova, svo vrijeme uokvirenih prekrasnom glazbom, koju je složio veliki Ry Cooder. Interesantno je reći da su scenarij potpisali L.M. Kit Carons i Sam Shepherd.

Paris u Texasu je potpuno suprotan onome, što nas asocira na Paris, kao Pariz u Francuskoj. Paris u Texasu ne blista, suh je i prašnjav i… pa, nalazi se u Texasu. U Parisu, u Texasu, postoji isto tako suh i prašnjav komadić zemlje. No, za Travisa Hendersona (Harry Dean Stanton), taj prašnjavi kutak koji nosi na fotografiji predstavlja nešto sasvim drugo, moćno i jako, reminiscenciju iz djetinjstva na ljubav oca i majke, te pokušaj bjega od onoga, što ga progoni. A progoni se sam.

U film ulazimo poput glavnog protagonista – kroz surove i nasilne krajolike tek ublažene savršenom glazbenom podlogom koja istovremeno cvili nostalgijom i snagom, da bi se zvucima gitare uvukla u svaku poru, čija svaka nota ima svoje slovno, audio i vizualno mjesto u gledateljevoj svijesti, zajedno s zalutalim Travisom, ili bolje reći, čovjekom izgubljenim u vremenu i prostoru, koji prašinari odnekud – do nekud. Ne znamo od kuda ide niti kamo se uputio s onom otrcanom crvenom kapom. Hoda kao da točno zna kamo će, a ne zna, ne znamo ni mi odlazi li ili se vraća. Ruši se skoro pa kao mrtav u prostorijama skoro napuštene benzinske crpke negdje na granici Novog Meksika i Teksasa, čiji vlasnik nekako stupa u kontakt s njegovim bratom Waltom (Dean Stockwell), koji juri iz Los Angelosa kako bi ga pokupio, jer godinama ništa o njemu nitko nije čuo. Travis ima i osmogodišnjeg sina, koji je završio kod Walta i njegove supruge Anne, Francuskinje (Aurora Clément).

Praktično i sam poput djeteta, ovaj srušeni čovjek s vrlo malo pamćenja u glavi, potrganog pogleda i isušena lica, počinje socijalizaciju/rehabilitaciju u društvu obitelji i ponovno se zbližava sa sinom. Osmogodišnji Hunter (Hunger Carson) nije baš u potpunosti zaboravio oca, što je Travisu valjda jedini podsticaj da se snađe u koži koja mu je još uvijek neudobna, ali je jedina koju ima. Scenarij koji Stantonu u prvih dvadesetak minuta ne daje niti riječ, jer nije ni potrebna, u ostatku filma je skoro sasvim – njegov.

Film se nekako raslojava i dobiva svjetliju dimenziju kako u gledatelja tako i na samom ekranu, igrama boja, dijalozima, osobito u gotovo idealističkoj Travisovoj nakani da sinu (i sebi) vrati obitelj. Travis ukrcava malog u kamionet, te kreću na pravu Odiseju u potrazi za izgubljenom majkom (Nastasja Kinski), koja ih je… ili su oni nju… ili je on… Bolno su jednostavni Travisovi dijalozi, tople i dirljivo dječje riječi i reakcije na stvari o kojima ne zna mnogo za razliku od radoznalog osmogodišnjeg klinca. (Paris, Texas je zbilja daleko od melodrame kao i Zemlja od Sunca, iako nerijetko grlo čovjeku nekako zakoči, oči svrbe.)

Tijekom cijelog, praktično suludog i iz perspektive običnog čovjeka nevjerojatnog poduhvata potrage za majkom, za koju ćemo teškom mukom saznati da radi kao neka vrsta striperice, shvaćamo kako je Travis na neki izvrnut način „živio“ stvarnost, što i nije ljudskom rodu čudno. Njegova jednostavnost poimanja u sadašnjosti očito nije u jednadžbi s njegovom kompliciranošću nekad prije, u nekom bivšem životu u kojem ga je ljubav tjerala činiti kojekakve gluposti, koje su ga koštale i supruge i djeteta, bez obzira na činjenicu da je njegova Jane bila premlada a da bi iznijela cijeli teret braka, majčinstva, bezuvjetne ljubavi i ljubomore čovjeka koji je uspio ubrati takav cvijet. Potraga za konačnim zaokruženjem počinje snovima, no završava u stvarnosti. Wim Wenders nas pokušava podsjetiti na ono protiv čega se ljudi bore – protiv činjenice da se oni ne mijenjaju, nego pokušavaju pobjeći kad je stvarnost preokrutna da bi se s njom suočili. Film jasno no nježno i bolno podvlači čestu ljudsku slabost u suočavanju sa stvarnošću i traženju izlaza u bijegu iz iste – napuštanju dragih, drugih, no i sebe. Nametnuto otuđenje je možda i slika Amerike, koja se baš ne nosi najbolje s činjenicom da čovjek baš i nije ekvivalent Supermana. Možda nije najsretnija usporedba, no prva koja mi je pala na pamet…

Povezavši Travisa i malog Huntera na putovanje kojem se ne naslućuje bilo kakav ugodan kraj, Wenders pravi rez i potpuno izbacuje iz filma Hunterove dotadašnje skrbnike, Travisova brata i njegovu suprugu, bračni par koji (očito) ne može imati vlastitu djecu. Praktična otmica osmogodišnjaka iz njegove koliko-toliko mirne sredine možda i nije baš najbolji način da odraste u stabilnu osobu, no Wenders je očito odlučio naglasak staviti na pojedinca koji pokušava ozidati ono što je, ionako tek započeto, još davno porušio. Tužna stvarnost njegova brata i supruge takvih kakvi jesu, no Travis je očito tražio više prostora. U gotovo dva i pol sata trajanja, i priča i lik se podjednako ravnomjerno razvijaju i popunjavaju rupe servirane na početku i dobrim dijelom filma, no daleko od toga da se bilo jedno (priča) bilo drugo (lik) vuku unedogled.

Kad prosječan gledatelj pogleda te gotovo potpuno nenaseljene predjele koji se poput ogledala oslikavaju u Travisovoj mašti, iako u stvarnosti zbilja postoje, teško mu je objasniti na koji je način Wenders uspio upravo takvo što obojiti tim zapanjujućim bojama koje plijene jednostavnošću i oštrinom. Film kao da je u potpunosti tek lagano premazan razrijeđenim premazima zelene, narančanste i smeđe boje, koje nam na prekrasan način predočavaju treperave vrućine južnog Teksasa, rezultirajući u prizorima koji su gotovo izvanzemaljski, s neke druge planete. Okrutnost predjela koji ne opraštaju mogu biti i jednostavna paralela okrutnosti koju čovjek nameće sebi i svojim bližnjima. Pustinja je lijepa sama po sebi, ali u njoj je čovjek sam, no čovjek je sam i u gomili – ako mu je to izbor.

Travisov završni monolog nešto je najjednostavnije i najdublje što sam ikad čula na filmu; bez želje da (melo)dramatizira i manipulira ljudskim osjećanjima, pogađa u samu srž i mnogi se čovjek, nesklon prilagođavanju stvarnosti, u njemu može naći, ali može između redova pročitati i jedva osjetnu natruhu nade. Naravno, ne moramo biti skloni bijegu od onoga sa čime nam se valja suočiti da bi ovaj film ostavio dojam, kakav je ostavio na mene kad sam ga prvi put pogledala, a to je bilo davno – no takav dojam ostavlja i dan-danas. Nekad sam, isto tako jako davno, bila začuđena kako jedan film može imati tako različit učinak na različite ljude (ne osjećamo li to svi, često, prije ili kasnije?), no tad se nisam rukovodila onim „de gustibus…“. Ako čovjek ima problema u odnosima s drugim ljudima ili ako mu iz određenog razloga nije stalo do njihovih osjećanja, ako osjeća da ga je na nekoj razini život zajebao, a najmiliji razočarali, takav čovjek će se naći u ovom filmu. Drugi će reći da je dosadan, razvučen i besmislen. Ponekad i zavidim takvima, no onda mi padne na pamet koliko bih zakinuta bila (iako to ne bih znala, jer ne bih razmišljala i osjećala na ovakav način). Znam da će se naći i pokoja neoštećena duša koja će prihvatiti ovaj krasni isječak iz života čovjeka koji je proveo godine slažući sam sebe, većinu vremena nesvjestan da mu je potreban kraj kako bi napravio ili popravio početak.

Paris, Texas je naslućena silovita razgradnja života i stvarni povratak u isti kroz iluziju ili neostvariv san, drama koja otkriva mogućnost suživota stvarnosti, mašte i snova.

2 komentara za “Paris, Texas (1984.)

  • Koraljka Suton says:

    Vanja, uistinu predivna recenzija, dostojna ovakve…ma filmčine! Oborila si me s nogu, kao što je to učinio i sam film :)

  • Maxima says:

    Hvala. Drago mi je da ti se dopada (oboje). Malo sam oduljila, kao i inače. No sad… 😀 <:

Leave a Reply

Your email address will not be published.