Pakleni val (1991.)

Piše: Danijel Špelić

Pakleni val (Point Break, 1991., 120 min.)

Redatelj: Kathryn Bigelow

Glume: Keanu Reeves, Patrick Swayze, Gary Busey

 

Čitam davno tako nekakve filmske vijesti i naletim na jednu zanimljivu: Kathryn Bigelow bi trebala režirati film o lovu na Bin Ladena. Čovječe, pomislih ja, to je bilo ekstra brzo, ma šta brzo, to je Supermanova brzina. Detaljnija priča ide da je film već bio zamišljen otprije (bez da uhvate samog Osamu) i trebao je govoriti o besmislu rata u Iraku. Iako mi je drago što je ona pokupila Oscara za režiju, držim da je The Hurt Locker malo žešće sranje od filma pa mi ova vijest i nije bila neki highlight dana. No, Bigelow zna režirati, što reći reći, njezini su prvi filmovi top of the game i snaći se u muškim stvarima nije mala stvar. Pakleni val mi je nekako najsočniji naslov o kojem se isplati reći nekoliko riječi (ne da su ostali loši) jer, pogađate, ima ono nešto što ga čini zanimljivim. Patrick Swayze i Keanu Reeves, ali ne govorim o tome kako su dobri glumci, nego su bili popljuvani kao jedan od najpromašenijih castova koji je jedan film mogao imati. Stvarno? Do tell, my dear boy, do tell.

Johnny Utah mladi je FBI agent iz kojeg još kapa majčino mlijeko, ali dečko ima energije, volje i svega ostalog da napravi posao koji se od njega zahtijeva. To će biti dobra stvar kad ga spoje s Pappasom, crnom ovcom velike FBI obitelji, jer isti radi na seriji pljački koje izvode tipovi s maskama bivših predsjednika. Njegova teorija jest: dečki su surferi, što je, za ostale, baš pravi vic. Johnny i Pappas zato razrađuju svoju teoriju, smišljajući baš dobar plan kako će se mladi agent ubaciti među surfere kalifornijske zajednice. Problem je što ovaj pojma nema o surfanju, pa mu u tome pomaže zgodna Tyler. A Tyler je bivša djevojka Bodhija, zen tipa koji je filozof, surfer i nešto između toga. Ali, lik je karizmatičan te se Johnny počne povezivati s njim, nekako zaboravljajući što bi trebao raditi. Kad vrijeme kumbaja pjevanja završi i dečki u ruke uzmu oružje, Johnny će se pronaći u teškoj dilemi što točno napraviti.

Da se odmah zadržimo kod ovog najgoreg casta svih vremena. Keanu je zeleni dečko, tek jučer ušao u filmske vode, te mu uloga Johnnyja leži kao budali šamar. Vidimo i naznake njegove poznate ukočenosti, ali uglavnom se jako dobro snašao kao netko tko otkriva zajednicu u koju bi se mogao uklopiti te ima moralne dileme kad se počnu događati loše stvari. Swayze je ovdje točno na vrhuncu karijere, iza sebe je imao nastupe u Dirty Dancing te Road House, kojima si je osigurao obožavatelje svih vrsta, te mu uloga mudrijeg, iskusnijeg i mentorski nastrojenog tipa lijepo stoji (još kad se u obzir uzme da Reeves nije bio ni blizu zvjezdanog statusa kakav ima danas). Ono što je najbolje, lijepo mu stoji i oružje u rukama, kao i negativnost, posebice zato što izgrađuje dojam nepredvidljivosti. I lika ne možemo baš mrziti (to je ipak Swayze), što nije uobičajeno u filmovima ovakve tematike, čime se sukob između naših junaka produbljuje na jednu višu, emocionalniju razinu. Onaj koji kaže da muški filmovi ne mogu imati takve razine, evo lijepe škole da se promijeni mišljenje. Njima dvojici malo, onako prijateljski, pomaže legenda Gary Busey kao spaljeni agent Pappas. Scenarij svima njima dopušta male improvizacije, a svi prisutni su ih iskoristili najbolje što su mogli.

Druga je stvar predvidljivost filma. Cijela priča ima već uhodanu šablonu o integriranju pojedinca u skupinu drugačijih od sebe, a poštuju se i zakoni filmova koji za pogon radnje koriste pljačku. Tako je poznato da će onaj zadnji posao krenuti južno od dobrog, da će biti žestokog obračuna i da sve to jednostavno ne može imati sretan kraj. Predvidljivost se pobija žestokom akcijom, bez CGI momenata, s likovima koji bježe i pucaju jedni na druge, intenzivno, žestoko i krvavo. Tako da, neće se previše pogriješiti ako se kaže da svi ti filmovi o krimićima koji rade to što rade idu po istim tračnicama, ali važno je napraviti novi kut gledanja, što Point Breaku uspijeva bez muke (da ne govorim kako je geg s maskama predsjednika odličan). A i režija je baš pregledna, dinamična kad se traži akcija, lirska kad su u pitanju kadrovi valova i uzburkanog mora, a Bigelow jako dobro razumije mehaniku muških odnosa koji se odvijaju između toga pa nema ni praznog hoda između sekvenci ili dijelova radnje. Svježi primjer heist filma jest i nedavni The Town, pa iako mi je Ben Affleck porastao u očima kao autor, vidi se koliko znači ne imati praznog hoda u radnji.

Prolazak godina doprinijeo je tome da ovo postane kultni naslov, a i kritike na račun glumačkog odabira su nestale. A ima i zanimljivosti (ako ste mislili da sam na njih zaboravio) koje se mogu spomenuti. Swayze se trebao vratiti ulozi Bodhija (nije potvrđeno bi li se i Keanu vratio kao Utah), no da to nije trebao biti još jedan nastavak koji eksploatira uspješni original, govori i to da je scenarij trebao napisati Peter Iliff, čovjek koji je napisao i original. Premisa je bila da novi agent dvadeset godina kasnije shvati kako je Bodhi živ i tu počinje nova priča. OK, zvoni na malo već viđeno i možda je sreća da to nije snimljeno, no ja sam znatiželjno biće, pa me zanimalo što bi od toga ispalo jer je Iliff dobar scenarist, tako da postoji pristojna vjerojatnost da bi to i ličilo na nešto. Možda. Ovako nam ipak ostaje netaknuti original i jedan od najboljih heist filmova, koji možda ne stoji rame uz rame kultnoj Heat, ali se nalazi jako blizu, što je sasvim korektan rezultat.

2 komentara za “Pakleni val (1991.)

  • bakero says:

    Bogovski film uz soundtrack heavy metal benda RATTR.I.P Patrick Swayze 

  • Franjo Zajec says:

    kad sam ga prvi put gledao odličan, drugi put, još bolji, treći put bezveze…zanimljivo

Leave a Reply

Your email address will not be published.