Osmi dan (1996.)

Piše: Vanja Kulaš

Odrasli ga izbjegavaju, djeca ga naprotiv obožavaju. Ignorira pravila i zdušno ruši konvencije. Jedino što posjeduje jest kovčežić s uspomenama. Alergičan je na čokoladu, luduje za bubamarama, u trgovinama plaća pikulama i vjeruje da se rodio u Mongoliji. On je Georges, mladić s Downovim sindromom, a film Osmi dan čiju režiju uz scenarij potpisuje belgijski frankofoni filmaš Jaco Van Dormael (široj publici poznat po svojem zasad posljednjem, a prvom filmu na engleskom jeziku Gospodin Nitko/Mr. Nobody iz 2009. godine) vizualizira svijet iz njegove pomaknute optike. Izoštravanjem naoko minornih detalja u filmu se odaje počast ljepoti prirode i svijeta, a što „obični“ ljudi jedva da primjećuju. Do sraza senzibiliteta i mikrokozmosa dolazi kad se Georges, oličenje iskrenosti i nepatvorenosti, sprijatelji s Harryjem, marketinškim stručnjakom kojemu je u opisu posla smišljanje metoda manipulacije klijentima. Dok taj uspješni, ali emocionalno invalidni i frustrirani poslovnjak u nedogled proživljava jedan beskrajan rutiniziran dan, prostodušni downić punim plućima uživa u svakom životnom trenutku. Deprimirani Harry na povratku s poslovnog puta u pustu urbanu vilu s praznom dječjom sobom u tragikomičnoj sekvenci puca sebi u glavu iz plastičnog pištolja. Pričinja mu se supruga Julie, koja ga je netom napustila odvevši djecu sa sobom, baš kao što se Georgesu ukazuje pokojna majka. U snolikoj sceni u kojoj mu ona nježno objašnjava kako nije moguće da se vrati kući, shvaćamo da je mladić siroče.

aaa

Kad jednog vikenda štićenici iz institucije u koju je Georges smješten odlaze svojim obiteljima, i on oblači svečano odijelo i sprema kovčežić sa svom imovinom –  klupkom vune, uokvirenim akvarelom na kojemu je njegova obitelj koje više nema, pločom omiljenog pjevača Luisa Mariana, medaljonom s majčinom fotografijom. No, ostaje sam na verandi dok kolone automobila nestaju u daljini. Očajan, kreće na put, s kovčegom i domskim psom. Baš tada Harry uslijed sloma živaca bježi s posla i zadrijemavši za volanom, po gustoj belgijskoj kiši, pregazi Georgesova psa. Ta se potresna scena neočekivano pretvara u duhovitu minijaturu. Harry u mraku ne razabire da je Georges zaostao, a kako mladić od šoka zanijemi, ovaj pomišlja da je stranac: kad mu se obrati na engleskom to u Georgesu pokrene lavinu rečenica koje je upio slušajući audio tečaj, te ih stane mehanički recitirati. Potom svečano izjavljuje da je gladan i u Harryjevu automobilu započne spokojno plesti. Harry naposljetku pokapa nesretnog psa u dvorištu svoje vile u otmjenoj četvrti dok Georges zavijajući tužbalice uznemirava pse u okolici. Preko (pre)uredne živice sumnjičavo ih promatra susjed u svilenom kućnom ogrtaču.

Osmi dan ubrzo postaje svojevrsni film ceste, jer nespojivi dvojac kreće u potragu za Georgesovim identitetom i korijenima, izgubljenom obitelji i sretnijom prošlošću. Magični realizam s elementima mjuzikla očituje se u vedrim sekvencama poput one gdje miš u motelskoj sobi progovara glasom pjevača Luisa Mariana (čiji se songovi provlače čitavim filmom kao simbolična Maman la plus belle du monde), cipele u ritmu glazbe pocupkuju, hlače plešu dok Georges naokolo leti s bijelim golubicama.

aa

Mjestimice urnebesno smiješna, počesto subverzivna, ali prije svega ganutljiva priča o ­­­­­prijateljstvu, slobodi i identitetu, premrežena začudnim scenama i vizijama glavnih junaka na tragu onih nadrealističkog slikara i fotografa Renéa Magrittea (koji je koristio objektiv fotoaparata ne bi li svijet vidio drugačije) hrabro ruši tabue vizualizacijama debeljuškastih balerina s Downovim sindromom ili prvog seksualnog iskustva dvoje downića. Film obiluje i (auto)ironijskim poigravanjima belgijskim stereotipima – od prognoze koja neprestano najavljuje poslovičnu belgijsku kišu, do komičnih scena s ‘izvorno belgijskim’ prženim krumpirićima. Dok problematiku imigranata u belgijskoj kinematografiji ozbiljno u svojim radovima razrađuju braća Dardenne, ovdje nalazimo tek jednu smiješnu epizodu: nakon smrti Georgesove majke i njegovog smještanja u dom, vrata njihove nekadašnje, tipične beneluške kućice od tamnih opeka, otvara doseljenik u autentičnoj indijskoj nošnji.

Naslov filma Osmi dan aluzija je na starozavjetnu Knjigu postanka. Sedmog dana stvaranja svijeta Bog se odmarao, a Van Dormael priču razvija idejom da je osmog dana Bog stvorio Georgesa, bezazlenog mladića s velikim srcem, koji unatoč ograničenim intelektualnim sposobnostima (ili baš zato) puca od dobrote i životnog veselja. Georges u jednoj sceni poput Isusa korača površinom vode dok uistinu hoda po poklopcu bazena, a naziv lunaparka koji za njega i njegove prijatelje predstavlja esenciju sreće je – Paradiso.

a

Tematiziranje teškoća u razvoju na filmu nije ni nov ni originalan koncept: Dobro došli gospodine Chance (Being There, 1979), Kišni čovjek (Rain Man, 1988), Zelena milja (The Green Mile, 1999) samo su neki od primjera, iako je za izdvojiti one u kojima doista glume osobe s poteškoćama, konkretno s Downovim sindromom, poput Pascala Duquennea u filmu koji nam je ovdje predmet interesa, Pabla Pineda u španjolskom filmu I ja također (Yo, también, 2009), a valja spomenuti i Jamie Brewer u popularnom televizijskom serijalu American Horror Story (2011-). Jaco Van Dormael temi pristupa na svjež i nepretenciozan način, izmjenjujući turobne s humornim momentima čime ovaj simpatičan filmić uspijeva izmaći prvoloptaškoj, eksploatacijskoj emocionalnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.