Opušteni grad (1986.)

Piše: Danijel Špelić

Opušteni grad (The Big Easy, 1986., 102 min.)

Redatelj: Jim McBride

Glume: Dennis Quaid, Ellen Barkin, John Goodman, Ned Beatty

 

Subotnje filmsko veče. Ponovno je ovisilo o nasumičnom pregledavanju kolekcije i čišćenju onoga što se više neće gledati, čak ni čuvati za kolekciju. Slučajno sam iskopao jedan stariji dvd, ali mislim stvarno stariji, skoro da je nakupio deset godina skromnoga postojanja, i na njemu pronađem par starijih naslova na koje sam potpuno zaboravio da ih imam. A dobro su i došli jer sam od bolje polovice već dobio kritiku da je umaram s filmovima koji su A) naporni, B) smiješni ili C) nimalo napeti. Rekoh da The Big Easy i nije nešto posebno napet, ali, molim, moje je da poštujem nečiji izbor. Sretna okolnost: film nisam pogledao već oho-ho godina, pa je dobro došlo podsjećanje. Sadržaj? Samo opušteno…

Detektiv Remy McSwain može se opisati kao jako zgodni zgubidan koji ne zazire ni od primanja dobrog starog mita, dobrog provoda i dobrih odijela. U moru problema, ali ne baš pravih, više općenitih, naći će se i serija ubojstava za koja se sumnja da ih rade ulične bande, čopit će ga unutrašnja kontrola zbog primanja mita, a bacit će oko i na novu gradsku tužiteljicu, koja, posve slučajno, želi njegovu glavu. Remy, u maniri sveprisutnog i posve sposobnog tipa, prvo će se malo igrati uokolo i naokolo, zezajući se sa svime i svačime, no kad se ubojstva presele bliže njegovu domu, doći će vrijeme da se malo uozbilji jer u svemu tome možda postoji nešto i što ne bi smio otkriti.

Posve slučajno, još jedan film koji dio svoje privlačnosti temelji na lokalnom koloritetu mjesta na kojem se odigrava. New Orleans, The Big Easy, grad je koji nikad ne spava, gdje se stvari rade drugačije i opušteno te je posve prirodno da se naš junak u istom snalazi kao riba u vodi. A tko će bolje odglumiti zgodnog i sveprisutnog muljaroša od Dennisa Quaida. Za mene, tip je ono što bi se moglo nazvati filmskom zvijezdom, lik se nasnimao filmova i, nevjerojatno, skoro svi su podnošljivi za gledanje, dobri za gledanje ili odlični za gledanje. Pametnom dosta. I u osamdesetima, Quaid je bio zvijezda samo takva, ne baš cijenjen kao glumac, ali je zato bio jako simpa ljudima (nešto kao njegov lik Remy) te mu je ovakva uloga, zgodnog kicoša došla kao naručena. No, tu je zalutala i jedna Ellen Barkin.

Zašto zalutala? Zato što je ovdje komad, a ona i Quaid imaju par sočnih scena koje su film dovele samo tako do mogućeg naziva erotski triler. A i ona je bila sastavni dio inventara osamdesetih, nešto malo bolje cijenjena nego on, pa su činili savršeni par. I što je važno, oboje su odradili takav simpa nastup u kojem ima obostrane kemije da se može i posumnjati kako su se neke stvari nastavile odvijati i nakon što su se kamere ugasile. Da baš ne bude kako su se samo oni hvatali pred kamerama, pojačanje su im radili stari profesionalci tipa Ned Beatty i John Goodman, tek toliko da barem netko od sastava ima poštenog glumačkog kredibiliteta.

Što se tiče radnje i preglednosti iste: to je podložno različitoj interpretaciji. Ako niste baš nešto ufurani u svu tu easy spiku, moglo bi vam biti naporno sve ono što izgrađuje Remyja kao lika, kao i okružje u kojem se kreće. Kriminalistički dio je korektan, lijepo i sadržajno, ne puca se baš na prvu loptu, no ne može se reći da izvedbeno malo ne krivuda. Krimi dio, likovi, okružje… sve to ima smisla, dapače, ali vjerojatno će se pronaći par dijelova koji bi vas mogli živcirati (što u radnji, što kod karakterizacije), ali – preživjet ćete… Radi se o naslovu koji nudi sadržaja za najmanje dva filma, čime mu ocjena odmah ide gore. Barem za jednu stepenicu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.